Novinarka i baka - imati ili biti?

Submitted by zastavnik Džemo on 19/08/2013 - 20:29

Od kad sam pogledao ovaj video klip, u sebi se nekako implicitno pitam, kako dolazi do ovakvih „glupih” pitanja? U tome da dođem uopšte do ovakvih razmišljanja su mi pomogli bakini prilično razbuđujuće-razboriti odgovori. Iako se sa njenim pitanjima i odgovorima ne mogu potpuno složiti, ni sa tim da je pitanje novinarke potpuno glupo, ovaj klip prilično rasvjetljava neke stvari preko kojih mi danas olako prelazimo, pa bih se tim pozabavio malo.

Prvo što pada u oči je nedostatak obrazovanja novinarke, jer ona pita ovu baku o mišljenju celog sela, kao da je ona neki zvaničnik. Trebalo bi zapravo da pita šta je njeno mišljenje. Sad, pretpostavljam da nije pitala jer je bio veliki snijeg, pa ih je mrzjelo da hodaju po selu i zaustavljaju meštane. Što govori i o manjku profesionalizma.

Kad se pređe preko ovih formalnih „nedostataka”, dolazi se do suštinskih. Centralno pitanje je da li su potrebne baš tri crkve, dakle, implicira se da je dovoljna jedna (ili čak nijedna), odnosno, šta će selu tri crkve. Dakle, da li je bilo bolje taj novac uložiti u nešto drugo, ili dati narodu (koji je siromašan) da bi bilo bolje. Sad, ako se prođe početni šok od bakinog odgovora „da nisu potrebne, valjda ih ne bi ni pravili”, i malo dublje promisli o njemu, a posebno ako se tome doda i bakino objašnjenje tog postupka (da se pokaže pred bogom da je hrišćanin i da je čovek), doima se da se rasprava vodi na različitim nivoima razumijevanja svijeta i života, pa otuda i toliko nerazumijevanje u komunikaciji. Šta želim da kažem?

U ogoljenoj osnovi ovde se radi o pitanju koje je Erih From odavno postavio i koje je naslov njegove knjige „Imati ili biti”. To su dva načina bivstvovanja u kosmosu, dva pristupa živim i neživim bićima i unutrašnji osećaj povodom navedenog. From govori da je industrijska revolucija razvila, tačnije, pooštrila razliku između ova dva pristupa stvarnosti, jednog gdje čovjek pokušava da prigrabi za sebe što je moguće više raznih dobara (dobara u najširem smislu riječi) i da na tome gradi svoj život, i drugog koji se oslanja na našu uvremenjenost u svijetu i posebnost svega što postoji, uz priznavanje prava da postoji svemu onome što postoji, čemu se dodaje i posebna briga za sve što je u povoju i za ono što treba da dođe.

Da prevedem na priču o baki i novinarki. Novinarka je ovdje predstavnik bivstvovanja preko posedovanja. Javno se ističe primat trbuha nad dušom, a prećutno, i zemaljskih vrijednosti nad nebeskim. Baka sa druge strane, ističe vrijednost duhovnosti, njenu apsolutnu prevlast i to vrlo eksplicitno. Zanemaruje se pogača u poređenju sa spasenjem. Ovdje moram zaroniti u bakin diskurs da bi bilo jasnije. Na stranu to što je malo selo i što bi vjerovatno i jedna crkva podmirila potrebe stanovništva, baka, prenosilac tradicionalnih hrišćanskih vrijednosti, ističe bogatstvo duha koji oplemenjuje. Važno je imati tri crkve u selu, i to je za ponos! Ali ono što je „ugaoni kamen” njenog izlaganja jeste spasenje jednog čovjeka! „Jer rešio da se pokaže pred boga da je hrišćanin i da je čovek.” Malo možda nespretno rečeno, ali joj se ne može zamjeriti, a posebno ne jer je pogodila suštinu hrišćanske misli, koja je sasvim u skladu sa Fromovim shvatanjem bivanja nekim (nečim) kao načina bivstvovanja, iako on to ne (želi da) pominje. Ono što je neizrečeno, ali možda najbitnije; ko si ti ili bilo ko, da njemu odruči spasenje, a posredno i nama, jer se ugledamo na njega?

Neko drugi bi dodao: „Ne živi se samo od hleba, nego od svake riječi božije.”- 5. Moj. 8;3. Da ne zaboravimo i ideju zadužbinarstva kod nas, koja je malo zamrla, ali se preko ovog i još nekih slučajeva vraća... A posebno da ne zaboravimo crkveno zadužbinarstvo. Imamo crkve i manastire koji traju vjekovima, i to je osnov onoga za šta ponekad upotrebljujemo zamjenicu - mi!

Da ovo što pričam ima smisla, sa psihološke strane se može posredno dokazati. Prije svega nabojem elektriciteta i nerazumijevanja koji baka pokazuje prema novinarki, a posle toga i pokušaja (neuspešnog) ulaženja u novinarkinu glavu, da bi shvatila šta bi ona htela („da nećete džamiju da naprave?”). Dakle, toliko nerazumjevanje i ponuđena alternativa govore u prilog njenom potenciranju duha, dakle, biti, From bi naglasio.

Ono što se sada posebno ukazuje je, i što je možda i najteže vidljivo na prvi pogled, upravo preimućstvo, na neki način, bakinog načina življenja. Ona pominjući džamije, kaže da su se zato i odselili odnekle! Dakle, upravo to nepostojanje crkava je učinilo da nas nema na nekom mjestu, a sada se to opet predlaže, i to otvoreno! Otuda i toliko ponavljanja od mudre bake da je to glupo pitanje. Ne može da se načudi da njen narod radi na svoju štetu. Dakle, utvrđivanje u nečemu prolaznom vodi i narod u prolaznost.

Onaj ko ne zna ko je vrlo lako postaje neko drugi. Ova krilatica je možda dobra za psihoterapijski rad, individualizaciju i postajanje autonomne ličnosti, ali je ne bih poželio svom narodu.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: