Dokle smo spremni da idemo da bismo postigli cilj?

Submitted by Ana Mladenović on 23/08/2013 - 13:32

Dokle smo spremni da idemo da bismo postigli cilj?

Čini se da savremeno društvo potencira individualno i pojedinačno, pre nego na kolektivno i zajedničko. I tako, u njemu živeći, čovek je od mladosti prinuđen da se bori za sebe i svoj položaj u svetu.

Sa uvođenjem budžetskih i samofinansirajućih mesta na fakultetima čini se da je uvedena razlika ne samo u sistemu finansiranja budućih akademskih građana, već se i stvara određeni jaz između njih kao pojedinaca. Stupanje u akademske vode jednako je stupanju u bokserski ring – a manjka i kolegijalnosti, lojalnosti i nezainteresovanog opštenja sa kolegama. Takvo stanje, međutim, nije bezrazložno jer kolege nisu samo kolege po profesiji koju su izabrali nego i rivali, oni su takmaci u borbi za budžetsko mesto – pa ko brži i vredniji, ko snalažljiviji i opakiji! To se nastavlja i kasnije, kroz život – u sposobnosti da se nadje koliko – toliko pristojan posao, pa je i mogućnost napredovanja opet obeležena rivalitetom između kolega. Takva neprestana bitka, čini se, traje sve do penzionerskih dana gde ni titule ni priznanja nema, nego su sva pojedinačna „ja” skupljena u kolektivno „penzioner”.

Tokom života sebi, svesno ili nesvesno, postavljamo pitanje dokle smo spremni da idemo da bismo dobili ono što želimo. Neki su spremni više, neki manje, i neretko je slučaj da oni koji su spremni da se rukovode poštapalicom pripisanom Makijaveliju da  „cilj opravdava sredstvo” i sklone u stranu svoje moralno biće, budu bolji u toj takmičarskoj igri.

Dokle smo spremni da idemo da bismo postigli cilj?

Takva pitanja je čovek sebi postavljao od kada postoji, a ono što najbolje ilustruje tu čovekovu borbu između onoga što je moralno i puta koji treba preći da bi se postigao cilj, jeste upravo motiv prodavanja duše đavolu. To je tradicija koja počinje sa hrišćanstvom, jer je duša, po njegovom učenju, nešto što je ujedno vantelesno i nepropadljivo i samim tim nešto najvrednije što čovek poseduje. 

Najpoznatija takva priča je o Faustu čije se varijacije ponavljaju kroz vekove. Početkom šesnaestog veka, kada dolazi do podela unutar zapadnog hrišćanstva, javlja se priča o volšebniku koji se bavi onim što čoveku nije dato da sazna, i koji sklapa ugovor sa đavolom. Uz to ide i klauzula: đavo mora da sluša Fausta i da mu omogući sve što poželi. To će trajati dvadeset i četiri godine, a cena je Faustova duša. Time Faust, zbog ovozemaljskih užitaka gubi mogućnost spasenja i iskupljenja, i zarad nečeg ograničenog mora da trpi večni gubitak. Od najpoznatijih priča o Faustu ubraja se drama Kristofera Marloua Doktor Faustus i Geteov Faust kao i mnogobrojne priče sa faustovskim motivima kao što je priča Adalberta fon Šamisoa Čudnovata povest Petera Šlemila.

Dokle smo spremni da idemo da bismo postigli cilj?

Čini se da naše doba sve više potencira na tom prodavanju sebe, na gaženju moralnih principa, ono nas postepeno vodi ka zaboravljanju onoga što čini dobar međuljudski odnos, sve je manje saosećanja – a sve to u korist ličnog dobra. Manje imamo „pravih prijatelja” a i mi smo sve manje u sposobnosti da ocenimo ko su ti ljudi zapravo.

Sve više nipodaštavajući prave vrednosti, srljanjem ka profitu i ličnoj koristi mi ne uništavamo samo sebe već i zemlju na kojoj živimo. Na istoriju čovečanstva gledamo kao na nešto što neminovno ide ka progresu i koji se ne može zaustaviti. A da li je to „napredovanje na svim poljima” dobro ili nije pokazaće vreme. Meni se, lično, čini da ljudski rod ide ka rušenju svega što mu je dato i svega što je stvorio. Iz prirode crpimo sve što se može izvući, ne štedeći sečemo i uništavamo, ne obazirući se na to što ostaje iza nas. Sečemo šume, zagađujemo vazduh, zarad novca koji je trenutna satisfakcija pojedinca, za sobom ostavljajući brigu o pokolenjima koja će doći i koja će morati da se bore sa haosom koji joj ostavljamo.

Moderan čovek kako na ličnom  tako i na opštem planu se sve više podaje trenutnim i ličnim zadovoljstvima. I on prodaje sebe, svoje moralno bivstvo i čini upravo ono što su stari Grci nazivali hibrisom – a to je upravo hod izvan granica koje su date čoveku, težnja za većim, višim. A glavna osobina hibrisa jeste upravo ta što kad ga čovek počini, neminovno za to činjenje biva kažnjen. Kakva će naša kazna biti, vreme će pokazati.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments

Submitted by aleksandar (not verified) on 29/08/2013 - 14:10
Svaka čast,imate odlične tekstove. Pročitao sam sve što ste dosad napisali i moram da kažem da odlično uklapate primere iz književnosti i aktuelne događaje.Sa nestrpljenjem očekujem Vaš sledeći tekst.