Ljubavne zablude i iluzije, naše blago

Submitted by zastavnik Džemo on 27/11/2013 - 19:18

Ljubavne zablude i iluzije, naše blago

Ljubavne zablude. Svi ih imamo. Neko ih jeste svejstan, neko nije. Opet, neko će da prihvati da ih ima, ali tu ne može, ili neće ništa da učini, a neko neće da prihvati da ih ima; kaže da je problem u drugima. Te zablude su zaista raznovrsne, i o njima, sem u literarnom, i smislu fenomenološke zainteresovanosti, ne vrijedi mnogo govoriti.

Moramo biti pažljivi sa našim iluzijama i zabludama. Ako su tu, one nas štite od nekih lošijih stvari. Trauma iz detinjstva, uviđanja da ne cenimo dovoljno sebe, ili da smo bezobzirni prema drugima… što nam može biti još teže da „varimo” u tom trenutku. Recimo, brz odabir partnera, vrlo neselektivno, može za uzrok imati potrebu da budemo voljeni i prihvaćeni usled toga što nismo bili kao mlađi, na način  koji smo željeli. Ili, dugo traženje partnera i odbijanje svakog sem „idealnog” partnera može govoriti o idealizaciji figure roditelja, ili sopstvene seksualne nezrelosti (psihološke). Sve ovo su ozbiljna pitanja, i generalno ljudima je lakše, a i evoluciono je prijemčivije, ispravljati te greške usput, na nesvestan način, jer su nesvesno i stečene.

Ovakvi razlozi, zbog kojih mogu nastati stranputice, otežavaju nam život – da, ali nisu jednostavno tumor koji nam neobjašnjivo razara organizam, više su psihogene „bolesti”, ako ćemo tom metaforom, kao što su visok krvni „tlak”, čir na želudcu, uz dodatak da su nama laicima često nejasne, kao i svrha debelog crijeva ili nastanak glavobolje.

Daleko od toga da ih mi želimo, ili da ja tvrdim da su neminovne. Samo objašnjavam da nisu besmislene, a ljudi koji nas sa strane posmatraju često misle da jesu, jer se mi tako mnogo mučimo i patimo. Kad bismo njih pitali za njihove zablude, vrlo bismo lagano potvrdili da su smislene. Dakle, poslušajmo naš jad i tugu, i uvidimo gdje smo pogriješili, ne osuđujući sebe kao ličnost, nego svoje karakteristke ili postupke.

Još jedna stvar je nepobitna. Većina nas se bavi i baviće se, ako već nije, svojim zabludama. Nekad sami krenemo u taj zahvalni poduhvat, nekad nas guraju prijatelji, nekad nas situacije neuspjeha i nezadovoljstva jednostavno gurnu u taj bućkuriš emocija, sentimenata, pristrasnih osuda i stavova. Svakako da preporučujem da se nađemo u toj dugoj mračnoj ulici, potpuno sami, što češće. Tako će svaki sledeći put ulica biti kraća i osvetljenija. Uvek ćemo, ipak, biti sami. Može nam neko dati savjet, ali koliko god on bio mudar ili glup, a naročito ako je glup, moramo sami na svoj način ga razumemo i prihvatimo ili odbacimo. Velim da će ulica biti sve kraća i osvetljenija, jer ćemo se sve manje baviti iluzijama, jer će ih biti manje, a i sebi manje nejasni, a time ulica osvetljenija. Ipak, uvek će postojati ulica i nikad nećemo stići do njenog kraja, a zašto je to dobro, neki drugi put…

Dolazim do svoje poente. Budimo pažljivi kuda idemo ovim putem razmicanja mraka na našem ljubavnom putu. Ono čime sebi zagorčavamo živote je najveća zagonetka koji možemo dobiti u životu, te je samim tim vrijedna da se njome bavimo.

Istovremeno, budimo obodreni činjenicom da je to jedina zagonetka koju sigurno možemo riješiti. Jer koliko god bila teška, znamo odgovor, jer smo je sami sebi postavili. Ne žurimo sa osuđivanjem sebe što ne možemo da riješimo svoj problem, ili što nismo ranije, niti hitajmo da se hvališemo što smo riješili problem. Sami smo ga postavili, ali i riješili. Ili da čestitamo čovjeku što je izgurao kola do pumpe, jer mu je nestalo benzina? Sam je zaboravio da ga sipa, pa sam treba i da se pomuči.

Ipak, držimo u sjećanju ljubavne probleme, i rješene, i nerješene. To nas čini mladima i podsjeća nas na najbitniju činjenicu u našim životima – da smo voljeli!

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: