Zašto se ne treba bojati razočaranja u ljubavi?

Submitted by zastavnik Džemo on 20/02/2014 - 15:37

Zašto se ne bojati razočarenja u ljubavi?

Zašto bi se iko bojao razočaranja u ljubavi? Još bolje pitanje – šta je to u tom razočaranju što je tako strašno, što nas nagoni da licitiramo sa time kada ćemo reći „volim te“, ili da se prepustimo u ruke drugoga, da budemo pripitomljeni, kako se to lijepo kaže u „Malom princu“? Radi li se tu o razočaranju u ljubav ili u ljubljenu osobu, ili u oboje? Provlači se implicitna ideja da je sve bila prevara i zabluda ako više nismo sa tom osobom, kako je to bilo uludo potrošeno vrijeme, a, pride, možda je taj neko poseban prošao pored nas, a nismo ga zamjetili, što bi rekli „brati Hrvati“. Hoćemo li biti povrijeđeni  jer nismo dovoljno voljeni, i pitati se kako smo mogli tako pogriješiti?

Neko će kazati – pa to je najbitniji dio naših života, to – ljubavno iskustvo. Ne smijemo praviti puno grešaka, niti gubiti mnogo vremena. Treba izbjegnuti svako povrijeđivanje tananih osjećaja i doživljaja, ako smo već odlučili da ćemo ih nekome prikazati  u najogoljenijem obliku. Na kraju krajeva, ja se toj osobi neću ni otkrivati dok ne budem potpuno siguran da je ona za mene i da će me shvatiti onako kako želim da budem shvaćen. Jeste da ni ja sam ne znam kako to treba da izgleda, jer do sad to nisam ni iskusio, ali znaću kada se dogodi. Osjećaću to.

Prije toga neću da se poptuno otvorim nekome. Taj neko me može odbaciti. Može me povrijediti nipodaštavanjem mojih potreba. To ne bi smjelo da se dogodi. Dugo ću biti povrijeđen i nikakav. Neću vjerovati u ljubav, jer to je bila najveća ljubav kojoj sam se nadao, a izjalovila se. Neću vjerovati da postoji partner koji će me razumjeti. Neću više nikome dopustiti da priđe tako blizu; dobro će morati da se namuči da ja to svoje ubjeđenje promijenim. Bojim se da više neću vjerovati u ljubav, i to mi je najgore...

U prethodna dva pasusa bi se, vjerujem, mogla pronaći vjećina ljudi. Dobar dio svakako. Kako to da smo tako obazrivi u ovom poglijedu? Neko bi rekao da je to sasvim normalno i pitao me zašto lupam kao Maksim po diviziji, ali ja opet pitam – otkuda to? To ne može biti urođena obazrivost, naravno, jer nam je svima nekad bilo slomljeno srce. Dakle, naučismo to u životu. Ko nas je to naučio, ili, kako smo se tome naučili?

Čini mi se da je uzrok svoj ovoj bojazni, preterano „oboženje“ partnera. Jednostavno, tom nekom „značajnom drugom“ pridodajemo osobine koje su već rezervisane za nekoga. Za Boga, konkretno. Ili za energiju, silu, kako god ko već želi. Sad, mislim da oni  koji ne doživljavaju Boga kao ličnost imaju veći problem, jer im je teže da ostvare tako ličan odnos sa „najznačajnijim drugim“, to jest, da „vrate“ te osobine onome kome pripadaju.

Dati se nekome u potpunosti – to je ideal. Prepustiti se potpuno i biti shvaćen istom punoćom. Želimo da neko shvati našu „suštinu“ i zavoli je, jer je naša i dobra. Sve su ovo ideje koje nas prate i bivaju modifikovane tokom života. Prapočetak je vjerovatno osjećaj sjedinjenosti sa majkom, do šestog mjeseca života. Prvi pravi početak je prva ljubav, to jest prva zaljubljenost, a onda slijedi sve ostalo „kako valja i trebuje“. Samo, da li zaista tako „trebuje“? Niko nas zaista ne može shvatiti onako kako želimo. Ni mi sami često ne možemo shvatiti sebe, pa kako onda drugi da nas shvati? Nekad nemamo riječi za to kako se osjećamo, pa kako ćemo drugome objasniti? To je tako daleko od našeg sjećanja, da, iako mi mislimo da imamo pravi utisak o nečemu, često ne bude baš tako. Tome su posvećena brojna istraživanja, na raznim poljima funkcionisanja. Znam to i na sopstvenom primjeru. Otac mi je preminuo prije devet godina. Danas sam prvi put od tada čuo njegov glas, sa neke stare kasete. Nije bio onakav kakvim ga pamtim. Kako da nekome objasnim kakav je on bio, kad se ni sam ne sjećam dobro i kako da objasnim razliku u poimanju toga što jeste i mog osjećaja? Ovakve stvari čine suštinu. Dodir prve simpatije i ljubavi, ili mekoća majčine kože, ili neka povrijeda koju smo zadobili tako davno; osjećaj patriotizma i kako se osjećamo kada nam izbije alergija. To je ono nesaznatljivo u nama. To je ono što je dostupno samo Bogu (u daljem tekstu, pod ovim terminom podrazumijevam sve ono što ljudi shvataju kao kosmičku, višu silu). Samo nas On (ne tvrdim da je Bog polno biće) može shvatiti i vidjeti kroz nas, do u svaki djelić nas.

Mi tražimo od partnera da nas nikad ne napusti, međutim, u religijskim knjigama se nalaze riječi: „Čak i ako majka zaboravi porod svoj, ja te zaboraviti neću.“ Želimo da nas naša srodna duša zavoli i hoćemo da i mi volimo isto tako, ali ima li veće ljubavi od ljubavi majke prema djetetu, a tek Majke, to jest Oca, svega što postoji? Koliko li tek onda treba voljeti Nju?

Hitam da kažem; val na kome je došla romantična ljubav, utvrđen duhom renesanse, a implicitno ojačan duhom prosvjetiteljstva (to jest odrođenja od Boga), preporodio je čovjeka tako da on više nije tako plodno tle za posvijećivanje himni tom uzvišenom biću. Sada smo „pozajmili“ to što od Njega očekujemo i djelimično ta očekivanja prebacili na ljubljenu osobu, od koje se danas najviše očekuje da nas razumije, pošto je ovo doba najmanjeg razumijevanja među ljudima, pa je to logična potreba. Naravno, bilo koja osoba ne može ispuniti ta naša najveća očekivanja jer je jednostavno – osoba. To teže može da razumije onaj koji ne baštini religijska shvatanja.

Zašto ne bitrebalo strepjeti od razočaranja u ljubav, ako već vjerujemo u Boga? Prije svega, tom vjerom ćemo utvrditi da je ljubav prema Njemu ona najveća ljubav koja se i treba i može osjećati, i da je to nešto čemu se uvijek možemo vratiti. Najsigurnija moguća luka. Sigurna baza, rečeno psihološkim riječnikom. To je majka, za dijete do dvije godine, kada ono kreće u istraživanje svijeta oko sebe, i ono za šta dijete zna da je uvijek tu za njega, da ga zaštiti. To je vjerovatno jedan od najznačajnijih indikatora budućeg mentalnog zdravlja za svako dijete. Pa zašto to ne bismo imali i u našem sadašnjem životu? Drugo, ta ljubav nikako ne može smanjiti našu ljubav prema ljubljenoj osobi, već je samo povjećati. Jer, sada, ulog je vječnost. Treba se starati o nekome, o njegovoj duši, kao i o svojoj. Ta vrsta posvijećenosti zahtijeva najveću vještinu, koja kroz ljubav treba da se praktikuje i konstatno izučava. Poslijednja stvar bi bila naša misionarska uloga, koji dodjeljujemo samom sebi, nemajući bojazni od razočaranja u ljubljene i u ljubav. Bićemo svjetionik ljudskosti i bolje i brže upoznavati druge, pa tako i sebe. Jeste, imaćemo više šanse da budemo povrijeđeni, ali imaćemo i priliku da mnogo brže zacijelimo i da opet ostanemo otvoreni. Poslijednje, ali i ne najmanje značajno – imaćemo priliku „tješiti one koji su u svakoj nevolji utjehom kojom nas same tješi Bog“.

„Ne bojte se, jer ja nadvladah svijet.“ (Jovan, 16.33)

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: