Jugoslavija, Indija i Beogradska konferencija nesvrstanih zemalja 1961. godine, 1. deo

Submitted by Polybius on 28/08/2014 - 12:57

Jugoslavija, Indija i Beogradska konferencija nesvrstanih zemalja 1961. godine, 1. deo

Prva konferencija nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. godine predstavlja jednu od prekretnica u razvoju politike i pokreta nesvrstanosti. Konferencija je formulisala osnovne principe politike nesvrstanosti i bila je podsticaj za dalji razvoj nesvrstanosti. Ta politika je nastala kao vid protesta protiv blokovske podele sveta novonastalih i nerazvijenih država koje su želele da vode nezavisnu spoljnu politiku. Tokom procesa dekolonizacije nastaje niz država na afro-azijskom prostoru koje su po oslobođenju od kolonijalnog jarma krenule u pronalazak sopstvenog puta svoje spoljnopolitičke orijentacije. Gotovo u isto vreme, Jugoslavija, posle sukoba sa SSSR-om i iskustva saradnje sa Zapadom, takođe pronalazi novi smer svoje spoljne politike i dolazi do doktrine „miroljubive koegzistencije” iz koje je proistekla politika nesvrstanosti.

Odnosi Jugoslavije i Indije, kao država osnivača pokreta nesvrstanosti, predstavljaju važnu oblast jugoslovenske hladnoratovske politike. Titovo putovanje u Indiju i Burmu 1954/55. godine jedan je od prelomnih događaja u celokupnoj spoljnoj politici socijalističke Jugoslavije.

Osnovni cilj ovog rada jeste da, na osnovu raspoloživih izvora i literature, pronađe odgovor na pitanje kako je Beogradska konferencija nesvrstanih zemalja uticala na jugoslovensko-indijske odnose. To je posebno važno imajući u vidu da Indija i njen premijer i ministar spoljnih poslova Džavaharlal Nehru nisu u početku blagonaklono gledali na jugoslovensko viđenje uloge politike nesvrstanosti. Nehru je bio skloniji ideji o potrebi regionalnog povezivanja azijskih država, gledajući na Evropu i ostale delove sveta kao na nešto daleko i manje važno. Imajući to vidu, ne treba da čudi to što je indijsko rukovodstvo na inicijative svojih jugoslovenskih kolega za tešnje povezivanje dveju država reagovalo dosta rezervisano. Takođe, Nehru je tek posle izvesnog kolebanja prihvatio jugoslovensku ideju o održavanju samita nesvrstanih zemalja i o svom učešću na njemu. U okviru navedene teme sagledano je i indijsko učešće na konferenciji u Beogradu i doprinosi Nehrua i njegovih saradnika usvojenim zaključcima.

Istražena arhivska građa, pohranjena u Arhivu Jugoslavije (AJ) i Diplomatskom arhivu Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije (DA MSP), pokazala se kao relevantan izvor. Pre svega je reč o građi koja se odnosi na Prvu konferenciju nesvrstanih zemalja iz fonda pod nazivom Kabinet predsednika Republike smeštenim u AJ, kao i o građi iz DA MSP koja govori o jugoslovensko-indijskim odnosima tokom 1961. godine. Od toga, kao najznačajnija dokumenta su se pokazala ona koja neposredno oslikavaju poglede jugoslovenske i indijske diplomatije, kao što su govori Tita i Nehrua na Beogradskoj konferenciji, zabeleške o razgovorima vođenim između pomenutih državnika, izveštaji jugoslovenskog ambasadora Dušana Kvedera iz indijske prestonice, ocene ministra spoljnih poslova Koče Popovića. Memoari Slavoljuba Đere Petrovića su takođe vredni zbog iznetih podataka. Međutim, pošto ta svedočenja nemaju potvrdu u arhivskim izvorima, upitna je njihova verodostojnost. Takođe, korišćenje samo izvora jugoslovenske provenijencije i nemogućnost da se „čuje” i druga strana sigurno utiče na sagledavanje čitave situacije. Pored toga, za rad Jugoslavija, Indija i Beogradska konferencija nesvrstanih zemalja 1961. godine korišćena je i značajna literatura koja je, uz arhivsku građu, uspešno rasvetlila mnoge probleme ispoljene u jugoslovensko-indijskim odnosima, posebno što se tiče perioda do 1960. godine koji je sagledan skoro isključivo na osnovu literature. To se pre svega odnosi na radove Dragana Bogetića, Ljubodraga Dimića, Jovana Čavoškog i Vladimira Petrovića.

Pored Uvoda i Zaključka, rad se sastoji iz tri poglavlja. U prvom je dat prikaz jugoslovensko-indijskih odnosa u periodu od 1948. do 1960. godine. Akcenat je stavljen na politiku nesvrstanosti i na jugoslovensko i indijsko viđenje te politike. U drugom poglavlju, reč je o samoj konferenciji sa naglaskom na učešće Jugoslavije i Indije. Sagledano je razmimoilaženje u stavovima dve zemlje i dvojice lidera – Tita i Nehrua, od pitanja sazivanja konferencije, njenog koncepta, pa do odnosa prema supersilama. U trećem poglavlju je prikazan uticaj konferencije, pre svega ocene iz perspektive SAD i SSSR-a, a zatim i iz ugla posmatranja Jugoslavije i Indije.

 

 

UVOD

 

Po završetku Drugog svetskog rata, sukob Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) bio je sve izraženiji. Započet kao ideloški, kao konflikt kapitalizma i socijalizma, privatne i državne svojine, slobodnog tržišta i planske ekonomije, političkog pluralizma i jednopartijskog sistema, on je postao vidljiv na mnogim poljima društvenopolitičkog života i manifestovao se u vidu međunarodnih kriza, trke u naoružanju, blokovske podele...

Dve supersile su imale suprostavljene stavove po mnogim pitanjima. SSSR je u završnoj fazi Drugog svetskog rata i neposredno nakon njegovog završetka uspostavio kontrolu nad zemljama Istočne Evrope koje su postale socijalističke republike pod vlašću komunističkih partija. S druge strane, SAD su stale u odbranu demokratskog poretka, potiskujući levičarske i komunističke ideje i nastojeći da onemoguće širenje sovjetskog uticaja. Otpočeo je hladni rat. To je vreme opšte nesigurnosti usled stalne mogućnosti izbijanja novog rata

SSSR i SAD su otpočele borbu za širenje svog uticaja. Ciljevi Moskve i Vašingtona „nisu bili eksploatacija ili potčinjavanje tuđih teritorija, već kontrola i modernizacija.” Obe supersile su smatrale da pred sobom imaju misiju, smatrajući da je ono što valja za sopstvenu državu dobro i za druge, usled čega nisu prezale ni od intervencionizma koji nije uvek značio i vojnu akciju.

Većina evropskih država je sledila američko ili sovjetsko liderstvo, poštovala njihove preporuke ili popuštala pred njihovim pritiscima. Došlo je, dakle, do formiranja dva bloka država.  Cilj je bio okupljanje što većeg broja zemalja oko supersila. S druge strane, van Evrope, to jest u Africi i Aziji, odvija se proces dekolonizacije iz kojeg je nastao čitav niz nezavisnih država. One su u početku imale dva modela razvoja – američki i sovjetski. SAD su u dekolonizaciji videle mogućnost za širenje svojih ideja o političkim i ekonomskim slobodama. Komunistička opasnost je naterala Amerikance da sprovode programe pomoći novoosnovanim državama koji su bili uslovljeni saglasnošću primalaca pomoći da prihvate američke ideje i proizvode sa ciljem reforme države i društva, a sve u kombinaciji sa isključivanjem komunista iz vlasti. S druge strane, sovjetski model razvoja je bio sve prihvatljiviji kako su se levičarske ideje učvršćivale na afro-azijskom području, pri čemu su nosioci tih ideja imali u vidu primer SSSR-a, države koja je za kratko vreme prešla put od zemlje pionira do supersile. Dakle, nove države su se suočile sa mnogim problemima koje su rešavale dobijanjem pomoći od SAD i SSSR, a koja se nije dobijala bez obaveza.

Jugoslavija je ušla u hladni rat kao saveznik SSSR-a. Međutim, to savezništvo, zasnovano na ideološkoj bliskosti dve države i komunističke partije, antifašističkoj borbi i Ugovoru o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i posleratnoj saradnji zaključenom aprila 1945. godine , brzo je prešlo u neprijateljstvo. Nezadovoljna ponašanjem jugoslovenskog rukovodstva i njegovom težnjom za političkom samostalnošću od Moskve, sovjetska vlada je inicirala donošenje Prve rezolucije Informbiroa (IB) u kojoj je izneto da rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) ima neprijateljski stav prema SSSR-u i zatraženo je da njeni „zdravi elementi” primoraju rukovodstvo na promenu politike, odnosno da izvrše prevrat. Istovremeno, KPJ je isključena iz IB-a. Uvidevši da je puč u KPJ nemoguć, sovjetski lider Staljin pokrenuo je ekonomsku blokadu Jugoslavije koja je, uz permanentnu pretnju ratom, naterala jugoslovensko rukovodstvo na čelu sa Josipom Brozom Titom na promenu spoljnopolitičke orijentacije.

Došavši u sukob sa istočnoevropskim komunističkim zemljama, Jugoslavija je zapala u veoma tešku političku i ekonomsku situaciju koja je primorala Tita i KPJ na okretanje prema zapadnim državama, koje su, s druge strane, smatrale da treba, iz ličnih interesa, iskoristiti ovo narušavanje komunističkog monolita i pomoći zemlji koja je okrenula leđa Staljinu. Jugoslavija je počela da dobija ekonomsku pomoć od zapadnih država (SAD, Velika Britanija, Francuska i Zapadna Nemačka). Uz ekonomsku pomoć išla je vojna saradnja. Tako su 1951. godine Jugoslavija i SAD zaključile Ugovor o vojnoj saradnji, što je dalje vodilo jugoslovenskom približavanju NATO-u. Tito je odbio zvaničan ulazak u NATO, ali je 1953. godine potpisao Ankarski sporazum sa Turskom i Grčkom koje su bile članice NATO-a, a taj sporazum je iduće godine prerastao u Bledski savez, odnosno Balkanski pakt, što se moglo protumačiti kao neformalan ulazak jugoslovenske države u NATO.

Međutim, jugoslovensko približavanje Zapadu je bilo privremeno. SAD su tražile od Jugoslavije preorijentaciju na tržišnu privredu, višepartijski sistem, opštu demokratizaciju društva, što je za jugoslovenske komuniste bilo nezamislivo.  Takođe, Staljinova smrt 1953. godine omogućila je popravljanje odnosa Jugoslavije i SSSR-a. Beogradskom deklaracijom 1955. godine, sovjetsko rukovodstvo na čelu sa Hruščovim prihvatilo je „samostalni put Jugoslavije u socijalizam”.

Iskustvo „saradnje” i sa Istokom i sa Zapadom uverilo je Tita da je potrebno nalaženje spoljnopolitičke alternative koja bi podrazumevala pravac koji neće dovoditi u pitanje nezavisnost zemlje, to jest spoljnopolitičku orijentaciju koja neće biti zavisna od supersila i njihovih pritisaka na jugoslovensku državu i komunističku partiju. Dakle, prošavši kroz iskustvo posleratne saradnje sa SSSR-om i preko uspostavljanja prisnijih veza Zapadom, videvši tako svu štetnost blokovskog svrstavanja, Jugoslavija je krajem 1954. i tokom 1955. godine došla do doktrine „miroljubive koegzistencije” iz koje je proistekla politika nesvrstanosti.

 

 

JUGOSLOVENSKO-INDIJSKI ODNOSI (1948–1960)

 

Uspostavljanje i razvoj jugoslovensko-indijskih odnosa i formiranje politike nesvrstanosti

Pored odnosa sa supersilama, jugoslovenska država nakon Drugog svetskog rata uspostavlja prve kontakte i sa nizom afro-azijskih zemalja koje postaju nezavisne u procesu dekolonizacije. Te zemlje, kao što je već rečeno, suočavaju se sa sličnim pritiscima od strane supersila. I one su, kao i Jugoslavija, prinuđene da se izbore za sopstveni spoljnopolitički pravac, koji neće zavisiti ni od supersila, ni od njihovih bivših kolonijalnih gospodara. Videvši da imaju slične interese, Tito je podstakao razvijanje čvršćih veza sa ovim zemljama, a sve u cilju „aktivne miroljubive koegzistencije”. Jedna od tih zemalja bila je i Indija.

Indija je 1947. godine uspela da se izbori za nezavisnost.  Tragajući za novim prijateljima posle sukoba sa Staljinom, Jugoslavija je među prvim zemljama priznala njenu nezavisnost. Takođe, ona se preko Indije upoznala sa prednostima azijskog kontinenta. Zvanični diplomatski odnosi između Jugoslavije i Indije uspostavljeni su 5. decembra 1948. godine, a prvi jugoslovenski ambasador u Indiji bio je Josip Đerđa koji je akreditive predao 24. aprila 1950. godine. S druge strane, Indija nije žurila sa slanjem svog ambasadora u Jugoslaviju. Ona je oktobra 1952. akreditovala ambasadora u Rimu za diplomatskog predstavnika u Jugoslaviji, a dve godine kasnije postavila je posebnog ambasadora u Beogradu. Diplomatske odnose pratili su i trgovinski. Prvi trgovinski ugovor između dve zemlje potpisan je 29. decembra 1948, a prisnija ekonomska saradnja nastupila je posle novog ugovora od jula 1953, da bi posebno bila intezivirana tokom i nakon 1956. godine.

Tokom sukoba Jugoslavije sa zemljama IB-a, Indija nije ispoljila neko posebno interesovanje za saradnju sa Jugoslavijom, ali pošto je 1954. godine došlo do prvih inicijativa za normalizaciju jugoslovensko-sovjetskih odnosa, ona je pokazala spremnost za produbljivanje saradnje. Titova spoljnopolitička doktrina oličena u konceptu „aktivne miroljubive koegzistencije” našla je svog kompatibilnog partnera u spoljnoj politici indijskog lidera Džavaharlala Nehrua zasnovanih na principima „Pančšil” (nemešanje u unutrašnje poslove drugih zemalja i naroda, poštovanje nacionalne nezavisnosti država, uspostavljanje odnosa među narodima na osnovu uzajamnog uvažavanja i koristi, politika aktivne miroljubive koegzistencije, borba za uspostavljanje svetskog mira i saradnje).

Prelomni događaj u odnosima sa Indijom, a to je i jedan od najvažnijih momenata u celoj jugoslovenskoj spoljnoj politici za vreme hladnog rata, predstavlja Titovo putovanje u Indiju i Burmu krajem 1954. i početkom 1955. godine. Putovanju je prethodila poseta Nehruove sestre Viđaj Lakši Pandit Jugoslaviji, u junu 1954, prilikom koje je Titu uručila poziv da poseti Indiju. Jugoslovenski vođa, prvi od evropskih predsednika koji je posetio Indiju posle sticanja nezavisnosti, upoznao je svoje domaćine sa principima jugoslovenske spoljne politike. Tito, čija je autentična revolucija predstavljala snažan podsticaj da indijski i drugi narodi pokažu povećan interes za jugoslovenske prilike, posebno se osvrnuo na nejednakost među državama i narodima sveta, mešanje u unutrašnje stvari drugih zemalja, podelu na interesne sfere i kolonijalizam kao probleme savremenog sveta i založio se za vođenje politike „aktivne miroljubive koegzistencije”. S obzirom na to da je Nehru bio skloniji regionalnom povezivanju azijskih država, pri čemu se Evropa činila dalekom i manje važnom, Tito je nastojao da indijskog premijera ubedi u neizbežnost povezivanja na nivou cele međunarodne zajednice s obzirom na to da su problemi sa kojima su se suočavali bili globalni, a ne regionalni. Tako je otpočela jugoslovenska višegodišnja aktivnost da Indija i druge zemlje (na primer Indonezija) koje su želele da nesvrstani budu regionalni pokret prihvate jugoslovenske stavove o globalnom organizovanju nesvrstanih zemalja. Boravak u Indiji koristio je Titu i jugoslovenskoj diplomatiju u sklopu upoznavanja ove zemlje, njene politike i njenih vodećih ljudi.

Za razvoj politike, a kasnije i pokreta nesvratanih zemalja, posebno je bila važna i konferencija azijskih i afričkih zemalja (jedna od učesnica bila je i Indija) u indonežanskom gradu Bandungu aprila 1955. godine. Jugoslavija je bila zadovoljna rezultatima konferencije pošto su se usvojeni zaključci poklapali sa principima jugoslovenske spoljne politike. Mnogi od tih zaključaka kasnije su potvrđeni i na Beogradskoj konferenciji nesvrstanih zemalja 1961. godine.

 

Od Briona do Njujorka

Dalji razvoj jugoslovensko-indijskih odnosa i politike nesvrstanosti manifestovao se u Nehruovoj poseti Jugoslaviji sredinom 1955. i nizom usaglašenih inicijativa i nastupa dve zemlje u Organizaciji Ujedinjenih nacija (OUN). Prilikom navedene posete, od 30. juna do 7. jula 1955, Nehru i Tito su izrazili saglasnost u mnogim pogledima, uz komentar indijskog premijera: „Razdaljina koja nas deli nestala je u susretu naših misli i temelji su položeni za drugarstvo koje će, ja verujem, biti trajno.” U zajedničkog izjavi potpisanoj na kraju Nehruove posete Jugoslaviji, naglašeno je da dve zemlje razvijaju „svaka na svoj način, istovetna shvatanja i principe u svojoj međunarodnoj aktivnosti.”

Sledeći važan momenat bila je Brionska deklaracija usvojena posle sastanka Tita sa Nehruom i Naserom jula 1956, posle čega je nastavljena međusobna saradnja praćena mnogim teškoćama, pri čemu je Nehru smatrao mišljenje Jugoslovena „merodavnim u pogledu situacije u Evropi”. Deklaracija se oslanjala na zaključke donete u Bandungu, potvrđeno je načelo „miroljubive i aktivne koegzistencije”. Jugoslovenska strana je imala dosta poteškoća kako bi uskladila stavove sve tri strane. Indijski premijer koji nije pridavao veći značaj samom sastanku, uticao je na Tita i Nasera, pa su u nacrtu deklaracije ublaženi antizapadni stavovi, što nije bilo po volji jugoslovenskog i egipatskog predsednika. S druge strane, Naserovo skrivanje namere o nacionalizaciji Suecskog kanala koja je usledila odmah po povratku egipatskog predsednika u svoju zemlju, izazvala je nezadovoljstvo Jugoslavije i Indije, pogotovo kada se imaju u vidu zapadne optužbe po kojima su Tito i Nehru podržali Naserove planove.

Iako je jugoslovenska diplomatija bila nezadovoljna indijskom uzdržanošću u pogledu značaja Brionskog sastanka i ukupne jugoslovensko-indijske saradnje, što se smatralo posledicom želje da se unaprede odnosi sa Zapadom od čijih je zajmova Indija zavisila, pristupilo se daljem razvijanju međusobnih kontakata, koji su se manifestovali u uspostavljanju „redovne veze” između Tita u Nehrua, prvo po pitanju Suecke krize, a potom i po pitanju drugih međunarodnih problema i kriza. Jedna od tih kriza bila je i ona u Mađarskoj krajem 1956, posle koje je došlo do izražaja razočaranje Indijaca zbog Titove loše procene događaja, što je dalje vodilo izbegavanju indijskih diplomata da sa svojim jugoslovenskim kolegama vode bilo kakve razgovore u vezi sa sporom sa SSSR-om, vodeći računa da na taj način ne pogoršaju svoje odnose sa ovom supersilom. U ovom periodu jugoslovenska diplomatija konstatuje, i pored „prijateljskih i srdačnih” odnosa, nespremnost indijskih partnera na dalje unapređenje saradnje, stavljajući u prvi plan odnose sa velikim silama.

Dakle, uspostavljeni kontakti Tita, Nehrua i Nasera su se nakon Brionskog sastanka permanentno razvijali, iako su trojica državnika imali nesuglasice po raznim pitanjima. Zajednički interesi i nemirno doba, manifestovano u vidu stalnih međunarodnih kriza, nateralo je lidere Jugoslavije, Indije i Egipta da intenziviraju saradnju. Što se tiče jugoslovensko-indijskih odnosa, zadržan je raniji trend razvoja, a 13–18. januara 1959. Tito je ponovo posetio Indiju, kada su mu ponovo ukazane sve počasti kao i prethodni put, a razgovori sa Nehruom bili su obeleženi raznim međunarodnim problemima. Jugoslovenski predsednik je bio iznenađen načinom razgovora, pošto mu je indijski premijer stalno postavljao pitanja i potpitanja, izbegavajući tako izjašnjavanje o većini međunarodnih problema. Tom prilikom je manifestovano razmimoilaženje po pitanju Naserove politike i po pitanju rešavanja Berlinske krize (Indija nije podržavala prosovjetsku politiku Jugoslavije u ovom pogledu), dok je saglasnost iskazana po pitanju štetnosti kineskog sučeljavanja sa SSSR-om. Tito je posle ovog susreta smatrao da Nehru zastupa iste stavovove kao jugoslovensko rukovodstvo, odnosno da je za koegzistenciju, ali da je, kada je reč o konkretnim akcijama, previše oprezan i pasivan.   Jugoslovenski predsednik je nove informacije dobio krajem 1959, kada se ambasador Dušan Kveder  sastao sa Nehruom. Smatrajući da vanblokovske zemlje mogu imati važnu ulogu u smirivanju međunarodne situacije, Nehru je Kvederu rekao da je potrebno da one pojačaju svoju aktivnost, ali u formi međusobnih konsultacija i razmene mišljenja, pri tome odbacujući mogućnost sazivanja konferencije nesvrstanih zemalja.  Iduće godine, Jugoslavija i Indija su sklopile ugovore o saradnji u oblasti nauke, prosvete i kulture.

Sledeći važan momenat u pogledu razvoja politike nesvrstanosti jeste XV zasedanje Generalne skupštine OUN (20. septembar – 4. oktobar 1960) kada nesvrstane zemlje nastupaju zajedno pokrenuvši više pitanja koja su posebno naznačena u tzv. Inicijativi petorice (Tita, Nasera, Nehrua i predsednika Gane i Indonezije – Nkrumaha i Sukarna), odnosno u posebnoj rezoluciji. U cilju usaglašavanja stavova, Tito je u Njujorku u septembru vodio pregovore sa pomenutim državnicima, pri čemu je naišao na Nehruovo protivljenje u pogledu zajedničke akcije vanblokovskih zemalja prema predsednicima SAD i SSSR-a koje je trebalo pozvati na hitan međusobni sastanak. Indijski premijer je tako još jednom izrazio sklonost ka individualnom delovanju prema supersilama. Međutim, pritisnut okolnostima, Nehru je na kraju primoran da podrži zajednički Nacrt rezolucije u kojem je istaknut poziv predsednicima Hruščovu i Ajzenhaueru da obnove svoje kontakte i da putem pregovora reše međusobne probleme. Indijski premijer se prvobitno zalagao za „pojedinačnu akciju na opštoj zajedničkoj liniji”. Podneti Nacrt je naišao na opstrukciju od strane nekolicine država, pre svega prozapadno orijentisanih, te je ona povučena od strane samih predlagača. S druge strane, vanblokovske zemlje su uspele da proguraju Rezoluciju o saradnji država članica i Rezoluciju o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama.

Iako nije ostvaren osnovni cilj, Tito je XV zasedanje Generalne skupštine OUN video kao „moralnu pobedu” vanblokovskih zemalja. Smatrao je da je došlo do pojave „nove snage” koja je vanblokovska i na koju velike sile moraju da računaju. Ta snaga je „duboko prožeta težnjom za mirom i istinski predstavlja ne samo težnje naroda svojih zemalja nego i težnje čitavog naprednog i miroljubivog čovječanstva.” Tito je takođe istakao da „ne može biti aktivne i miroljubive koegzistencije ako mi samo životarimo jedan pored drugog, već je potrebno da aktivno sarađujemo u raznim pitanjima, ekonomskim, kulturnim i drugim”, a sve u cilju da se ukine „blokovska podjela”.

Na kraju ovog poglavlja, a sve u vezi sa jugoslovensko-indijskim odnosima, osvrnućemo se na važan izveštaj Dušana Kvedera, jugoslovenskog ambasadora u Indiji (1958–1962), pod nazivom „Ko stvara spoljnu politiku Indije”. On navodi da indijska spoljna politika „ima svoje korene u razvitku Indije, antikolonijalnoj revoluciji i gandističkom mentalitetu.” Kveder dalje kaže: „[...] on (Nehru, prim. aut.) je stekao kvalifikacije da danas najvernije uočava objektivne procese koji uslovljavaju interese spoljne politike zemlje [...] on je u stanju da nametne svoje ocene i odluke svojoj okolini. Međutim, veoma često se može uočiti kako je i on vezan objektivnim okvirima koji određuju indisku poziciju u svetu.” Jugoslovenski ambasador dalje ističe da je „direktan ili indirektan uticaj na Nehrua najsigurniji put za uticaj na indisku spoljnu politiku”. Kao osobu koju indijski premijer najčešće konsultuje po pitanju spoljne politike Kveder je označio Krišnu Menona, ministra narodne odbrane. Pored njega, Nehru kao „apsolutno centralna ličnost u formulisanju indiske spoljne politike” redovno („ako je potrebno i svakodnevno”) viđa i trojicu glavnih sekretara u Ministarstvu spoljnih poslova Indije.

 

 

IZVORI I LITERATURA:



Arhivska građa

Arhiv Jugoslavije
    Kabinet predsednika Republike

Diplomatski arhiv Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije
    Politička arhiva (1961)

 

Memoari

S. Đ. Petrović, Sećanja i zapisi borca i diplomate, Beograd 2012.

 

Monografije i članci

1. Bogetić, Dragan, Jugoslavija i Zapad 1952-1955, Beograd 2000.
2. Bogetić, Dragan, Bogetić, Olivera, Nastanak i razvoj pokreta nesvrstanosti, Beograd 1981.
3. Bogetić Dragan, Dimić Ljubodrag, Beogradska konferencija nesvrstanih zemalja 1–6. septembra, Beograd 2013.
4. Vestad, Od Arne, Globalni hladni rat, Beograd 2008.
5. Mates, Leo, Međunarodni odnosi socijalističke Jugoslavije, Beograd 1976.
6. Nenadović, Aleksandar, Razgovori s Kočom, Zagreb 1989.
7. Petranović, Branko, Istorija Jugoslavije 1918–1978, Beograd 1981.
8. Petrović, Vladimir, Titova lična diplomatija, Beograd 2010.
9. Stojković, Momir, Borba velikih sila za prevlast i sfere uticaja na Balkanu 1941–1949, Balkan posle Drugog svetskog rata, Beograd 1996, 11–26.
10. Samardžić, Nikola, Drugi dvadeseti vek, Beograd 2008.
11. Čavoški, Jovan, Jugoslavija i kinesko-indijski konflikt 1959–1962, Beograd 2009.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: