Izuzetan film braće Koen koji vodi gledaoca kroz modernu odiseju u vremenu sudara starih vrijednosti i novog doba. Кada govorim o sudaru starog i novog ne mislim samo na metaforički sudar oko kojeg se odvija radnja filma, nego i na odluкu reditelja da čitav film snime klasično kao što se do tada snimalo, а da ga obrade potpuno digitalno. Ovakav pristup se nije nikad ranije pojavio i to je bio prvi put da se primjenjuje digitalna obrada filma. Braća Koen započinju novu eru sedme umjetnosti, kao i neke žustre debate oko pristupa obradi filma između tradicionalnih reditelja kao što je Kventin Tarantino, i modernih reditelja digitalnog filma kao što je većina reditelja dvadeset i prvog vijeka. Upravo zato što se sa filmom postupa kao sa umjetničkim djelom, mnogi reditelji smatraju da se kvalitet očuva bolje ako se film snima i obrađuje klasično. Uprkos borbi starijih reditelja, digitalna kina postaju sve popularnija. Ipak, kao što novi mediji komunikacije ne isključuju prethodne, već samo mijenjaju, tako i digitalni filmovi nisu potpuno preuzeli filmsku industriju, već dominiraju. „O, brate...” je odličan primjer da film ne mora biti loš ili izlizan ako je obrađen digitalno. Različitosti su jasno uočljive i, kada se govori o boji scena, mislim da je u pitanju čak poboljšanje, kao što su i pokreti kamere ublaženi i glatki. Upravo to im je i donijelo nominaciju za Oskara za najbolju fotografiju u 2001. godini.
Osim što je sam način snimanja filma bio korak u novo doba, takođe je i tematika zasnovana na borbi starog i novog. Glavni likovi k oje pratimo kroz film su prilično različiti. Glavni lik, Odisej (u originalu: Ulysses Everett McGill), predstavlja racionalne ljude sklone naučnim objašnjenjima i filozofiji, dok njegova dva pratioca predstavljaju ljude starog kova koji su više naklonjeni zemljoradnji, nezainteresovani za nauku i možda najviše naklonjeni religiji. Dok Odisej stavlja težište na ljubav i avanturu, njegovi pratioci Pit i Delmar sanjaju o mirnom farmerskom životu. Čitava priča počinje njihovom potragom za blagom koje je Odisej sakrio. Oni bježe iz zatvora (iako su Pit i Delmar bili osuđeni na kratko vrijeme i bili pred izlaskom) i tokom svog putovanja nailaze na razne ljude iz raznih slojeva i sa raznim ciljevima u životu. Kroz čitav film izgleda kao da su sva ta upoznavanja bespotrebna i besciljna, najčešće igleda kao da su snimljena radi komičnog efekta, ali pisci (braća Koen) svaku tu priču započinju tokom filma i iznenade gledaoce svojom pažnjom i umijećem tako što svakoj priči daju zaključak u finalnim minutama filma. Ispostavlja se da blago o kojem je Odisej pričao nikad nije ni postojalo, te da ga je izmislio da bi privukao svoja dva pratioca (bili su vezani u grupu kada su pobjegli, Odisej nije imao izbora no da ih povede) na putovanje homerovskih razmjera. Odisej bježi iz zatvora da bi se vratio svojoj ženi koja se udaje za drugog čovjeka (element iz Homerove „Odiseje”, o čemu će biti više rečeno kasnije) i tokom tog putovanja sreće ovozemaljske metafore mitoloških bića, tajkune, lopove, luđake, političare, i na sve to nesvjesno postaje najpopularniji pjevač u Misisipiju zajedno sa Delmarom i Pitom kao i talentovanim gitaristom koji tvrdi da je prodao dušu đavolu da bi naučio svirati gitaru.
Taj nevjerovatni element, prodaja duše, čini film posebnim i zanimljivim za razmatranje. Na pitanje zašto je prodao dušu đavolu, Tomi odgovara: „Meni nije trebala.” To je ono što potiče gledaoca da raspravlja o značenju te kratke i jednostavne rečenice. To i mene potiče da posvetim toj rečenici nekoliko redova, jer pisci sasvim svjesno ističu da na zapad (1930-ih godina) dolazi novo, moderno doba u kojem duša više nema svrhu. Još je Platon podijelio dušu na tri dijela i isto tako podijelo čovječanstvo na tri dijela. U svakom čovjeku je dominirala jedna trećina duše i tako nastaju prirodne razlike među ljudima. „O, brate gde si?” sadrži više od jedne poveznice sa antičkom Grčkom, iako su sve slabe i iskrivljene, ipak bi trebalo da budu jasne pažljivom gledaocu. Značaj duše u svijesti čovjeka zadržao se sve do modernog doba kada čovjek shvata da duša zapravo i nema svrhu i da on od nje nema koristi. Osim što je ta replika objašnjenje percepcije duše modernog čovjeka, takođe je i kritika ljudi dvadesetog vijeka koji su postali pragmatični – Amerikanci više pragmatični od bilo kog drugog, kao što braća Koen pokazuju (pragmatizam, na kraju krajeva, i jeste američka građanska filozofija poznatog američkog pragmatičara Dž. Djuija). Kritika pragmatizma je djelimično opravdana, jer je čovjek zaboravio svoje stare vrijednosti i okrenuo se sopstvenoj koristi. Što se tiče samog pragmatizma koji je vladao u svijetu u vrijeme egzistencijalizma, smatram da je bespotrebno kritikovati ga iz više razloga. Suprotstavljen egzistencijalizmu, pragmatizam pruža čovjeku mogućnosti, i dok god se ne počne tumačiti pogrešno dobar je za pojedinca. Napokon ruši do temelja organicistički poredak u društvu (bolje rečeno, ostatke istog; organicistički poredak je porušen još početkom novog vijeka) i dozvoljava pojedincu da se osjeća dobro. Čak i dalje od toga – dozvoljava širom otvoren um za sve što čovjeku čini dobro. Bitno je istaći da pragmatizam ne nalaže da je dobro isključivo materijalno dobro, iako je to danas široko prihvaćeno tumačenje, nalaže i duhovno dobro tako što opravdava i religioznost i ateizam u slučajevima kada se čovjek osjeća bolje ako (ne)vjeruje.
Osim što film prikazuje novu percepciju duše, takođe ističe i bitan događaj (ako se to uopšte može gledati kao događaj, jer je njegova pojava trajala godinama) – pojavu masovnih medija komunikacije. Odisej, Del, Pit i Tomi snimaju ploču (pjevaju u kantu) i ni ne znajući postaju najpopularniji glasovi Misisipija. A pošto su snimili ploču za honorar i napustili radio-stanicu, trag im se gubi tako da ih muzički producenti (koji su tada već bili giganti iza estradne scene) ne mogu pronaći i obogatiti (kao i sebe, naravno). Ipak, da bi pokazali kolika je moć masovnih medija, a radio je bio medij koji je okupljao najveći broj recipijenata poruka u to vreme, braća Koen su napisala izuzetno simpatičnu scenu u kojoj se družina prerušava u pjevače na političkom skupu da bi Odisej došao do svoje žene. Masa ih prepoznaje samo po pjesmi i glasu i sa histeričnim oduševljenjem podržava zabavljače na sceni. Eto jednostavnog, čak i komičnog, ali najbitnije od svega – neoborivog dokaza o moći masovnih medija nad ljudima.
Najinteresantnija tema filma jesu poveznice između radnje filma i radnje epa za koji su braća Koen naveli da je inspirisao njihov scenario – Homerove „Odiseje”. Nakon pada Troje, Odisej (lat. Ulyx) biva kažnjen zbog trika kojim su Grci osvojili Troju, nečasnog prema tadašnjim zakonima i običajima ratovanja (mada je Agamemnon poslije deset godina mrtve i dosadne opsade bio spreman na sve, a i sam je kasnije kažnjen kada ga je po povratku u Grčku vlastita žena ubila sjekirom u kadi), i osuđen na deset godina lutanja po morima prije nego što se vrati na svoju Itaku i u naručje žene Penelope. Interesantno, Odiseju je bilo najdosadnije pod Trojom, čak se i pretvarao da je lud i sijao so po zemlji kada su glasnici došli da ga zovu Agamemnonu i u rat. Isto tako, Odisej Everet Makgil poslije bijega iz zatvora putuje duže nego što je potrebno prije nego što se napokon sastane sa svojom ženom. Iako je poveznica malo i iako su sakrivene, u uvodnoj špici piše da je film inspirisan Homerovom „Odisejom” i gledaoci jasno mogu vidjeti sličnosti. U dubini su obe priče romantične, oba glavna junaka stvaraju interesantna (ne uvijek tako dobra) poznanstva, i najbitnije od svega – glavni likovi imaju mnogo sličnosti. Iako u različitim vremenima, obojica su moderni ljudi u odnosu na ostale. Homer u „Odiseji” objašnjava stavove Grka prema smrti i zagrobnom životu (u stihovima u kojima Odisej sreće Ahila u Podzemlju), braća Koen objašnjavaju pragmatične stavove modernih ljudi prema značaju duše u modernom svijetu. Takođe, obojica su domišljati prevaranti i ne stide se bogohuljenja – Homerov Odisej krši zakone i običaje ratovanja pred samim bogovima, a Odisej Makgil komentariše Pitovo i Delovo čišćenje od grijeha jednostavnom i komičnom rečenicom: „Bog vam je možda oprostio, ali država Misisipi nije”, što je takođe pokazatelj o mjestu koje je ostavljeno za boga i vjeru u modernom svijetu. To su samo neke od stvari koje su očigledne pri prvom gledanju filma.
Kada govorim o stvarima koje gledalac ne vidi, film postaje još zanimljiviji. Jedna od takvih je činjenica da je Odisej u restoranu naručio flašu najfinijeg pjenušavog vina. U Americi je na nacionalnom nivou prohibicija nastupila 1933. godine, a u Misisipiju se zadržala do 1966. – radnja filma je smještena u 1937. Takođe, pjesma You Are My Sunshine koju družina pjeva napisana je tek 1939, a snimljena 1940. U sceni političkog skupa kada su nastupali Soggy Bottom Boys, žice na bas gitari su sačinjene u potpunosti od metala – metalne žice za bas gitare su nastale tek 1960-ih. Baby Face Nelson, u filmu prikazan kao malo uvrnut kriminalac koji se raduje električnoj stolici, smrtno je upucan još 1934. godine – tri godine prije radnje filma. Ne preporučujem da se išta od navedenog smatra kao greška ili nepažnja braće Koen – bili su svjesni ovih činjenica i namjerno su sakrili ove zanimljivosti u film.
Trebalo bi da svako pogleda film „O, brate, gde si?” koji je vjerovatno najvažnije postignuće braće Koen. Odlično osmišljen, još bolje napisan i maestralno režiran, sa mnogim rizičnim odlukama, braći je donio nominaciju za Oskara za najbolje napisan scenario prema ranije objavljenom materijalu.
