Debi Jima Jarmuscha, snimljen kao njegov posljednji projekt prije napuštanja Filmske škole u New Yorku. Naime, nije nikada dobio diplomu jer škola nije bila zadovoljna načinom na koji je iskoristio novce koje je dobio od Louis B. Mayerove fondacije (poznati filmski producent, jedan od osnivača MGM-a i Akademije za filmove, umjetnost i znanost), a niti filmom koji je snimio.
Taj film je upravo ovaj. Permanent Vacation. Film traje nekih sat vremena i prati mladića u ranim dvadesetim, Aloysiousa Christophera Parkera (Chris Parker), koji kaže: „Ako ikada budem imao sina, zvat će se Charles Christopher Parker. Kao Charlie Parker.” Charlie Parker je poznati jazz saksofonist.
Allie je slacker, ljepuškasti lik koji luta ružnim i prljavim New Yorkom od mjesta do mjesta, od ljudi do ljudi, tražeći neki smisao u životu. Kaže za sebe: „Mislim da ću živjeti brzo i umrijeti mlad. Kao Charlie Parker.” On je na trajnom odmoru, kao trajni turist, koji radi što želi i što u trenutku osjeća, ne obazirući se na ostatak ljudi oko sebe. Otac mu je otišao, a mater mu je u bolnici za mentalne bolesnike.
Prilikom svog tok bauljanja, nailazi na razne čudne likove - neka tiha žena s kojom trenutno boravi, vietnamski veteran koji živi u ruševinama zgrade u kojoj je Allie rođen, mater i njena cimerica u sobi koje su pukle sto gradi, neku latinku koja je isto pukla sto gradi i pjeva, saksofonistu (John Lurie, koji je skladao i muziku za film), neku kmicu što mu ispriča priču o dopler efektu u hodniku kina, ženu koja se zaje*ala što ga je išta pitala i na kraju lika sličnog sebi koji je došao u New York iz Pariza.
Snimljen s buđetom od 12 hiljada dolara, film je vjerojatno najosobnije Jarmuschevo djelo koje je odredilo njegovu stvaralačku stazu u daljnoj karijeri. Osebujni likovi, surealna priča, originalni dijalog i bolna jednostavnost. Film nije neki, iskreno, pomalo je dosadan i nema neku težu kvalitetu, ali s obzirom da je Jim Jarmusch veliki madafaker, njegov prvi film se mora pogledat da se veliki redatelj bolje upozna.
