Selo protiv sveta

Submitted by Zulum on 08/03/2014 - 13:48

1 Selo protiv sveta

Tiho i neopaženo, približava nam se pola milenijuma od objavljivanja čuvene „Utopije“ Tomasa Mora. Verovatno ta tišina ni ne treba da nas čudi, jer sama naslovna reč znači „nepostojeće mesto“, to je ostrvo prosperiteta na kojem nema siromaštva, klasnih razlika, kriminala niti pohlepe. Kao takvo, ono je ostalo pusti san mnogih, neuhvatljiva težnja ka savršenom društvu. Kada su odvažni pokušavali da stvore utopiju na zemlji, ti projekti su bili kratkog daha, neuspešni ili promašeni. Tako beše sve do skoro, kada je jedno maleno andaluzijsko selo prenulo mnoge iz dubokog sna, vratilo smisao borbi za dobra za koja su nam rekli da su nedostupna i da počivaju na smetlištu istorije.

Na stotinak kilometara od Sevilje, regionalnog središta, prostire se Marinaleda, selo do kojeg vodi samo jedna autobuska linija. Sa populacijom od oko 2700 ljudi svakako da ne deluje impozantno, a nagoveštaj da se ne radi o samo još jednoj uspavanoj varošici možda biste pronašli u džinovskim muralima koji prikazuju naporan rad u polju, kao i slavu borbe i revolucije. Nije teško naići na meštanina koji bi vam sa oduševljenjem ispričao da iza tih murala ne stoji zanos nekoliko lokalnih giliptera, već višedecenijska borba za bolje sutra i da priča koju krije ovo selo daleko prevazilazi njegove granice i brojnost duša nastanjenih u njemu.

2 Selo protiv sveta

Život ranije nije bio ni izbliza tako bezbrižan. Marinaledu je dugo gušilo siromaštvo, a, uz ogroman broj nazaposlenih, ovo farmersko selo nije posedovalo zemlju koju bi obrađivalo, pošto je ona odvajkada pripadala lokalnoj aristokratiji. Svim stvarima jednom dođe kraj, znali su strpljivi seljani. Posle smrti dikatora Franka koriste povoljan momenat i kreću u odlučnu akciju. Najpre je u selu osnovan sindikat farmera, a ubrzo kolektiv radnika osvaja lokalnu vlast. Novo vođstvo je želelo da odlučno raskrsti sa teskobnom prošlošću. Prvi korak je bio promena imena ulica koje su svakodnevno podsećale na diktaturu, i tako su se imena Če Gevare, Salvadora Aljendea i drugih slavnih revolucionara našla na tablama širom Marinalede. Ovo je bio samo simbolični nagoveštaj onoga što će uslediti, a to su bile godine štrajkova, protesta, i ostalih združenih akcija. Pod parolom „Zemlja onima koji na njoj rade!“ istrajni žitelji sela su gotovo dvadeset godina vodili ogorčenu borbu i više od sto puta okupirali ne samo zemlju lokalnog veleposednika, već i institucije lokalne vlade, pa čak i aerodrom u Sevilji. Vlasti nisu blagonaklono gledale na njihove zahteve, ali seljani nisu ustuknuli ni pred brojnim hapšenjima i drugim akcijama policije. Na kraju su vlasti morale da popuste i dodelile su im 1400 hektara plodne zemlje koja je do tada pripadala jednoj od najstarijih i nabogatijih španskih aristokratskih porodica. Izgradnja utopije je mogla da počne.

Mukom stečena zemlja je smesta kolektivizovana i upravljanje njom je povereno zadruzi. Odlučeno je da se gaje radno intenzivne kulture poput artičoke, ljute papričice, brokolija, pasulja i masline, a ne one koje bi velike mašine lako mogle da požanju, kao što je to bio slučaj dok su vlasnici bili bogata gospoda. Radi se onoliko koliko je u tom trenutku potrebno, a o svemu će vas obavestiti, i to putem dobrog starog megafona, revnosni (za)drugari koji kruže selom u kombiju. Ukoliko rano izjutra čujete: „Grupa B da se uputi na polje brokolija“, možda je vreme da izađete iz kreveta, a za to imate i dobar razlog. Plata je, naime, za sve radnike jednaka, i iznosi oko 1200 evra mesečno, što je duplo više od minimalne zarade u Španiji. Sav profit, koji nije cilj ove ekonomije, ulaže se u ono što jeste svrha, a to je stvaranje posla za sve i rezultati ovakve egalitarne ekonomije su vrlo indikativni. Svetska ekonomska kriza je žestoko pogodila Španiju, i, dok je Andaluzija grcala sa stopom nezaposlenosti od preko 30%, u Marinaledi je postignuto pravo čudo – nezaposlenost je gotovo iskorenjena. Iako kapitalistička opsesija profitom ne postoji, privatni biznis je dozvoljen, pa postoji nekoliko kafića, a čak i farmi, u privatnom vlasništvu. Jednom mesečno postoje i tzv. Crvene nedelje, kada se narod okupi u centru i volonterski radi sve, od oslikavanja zidova, preko popravljanja kuća, pa sve do čišćenja ulice, šta god da je u tom trenutku potrebno. Na taj način se gradi međusobna solidarnost i dokazuje da svrha rada nije samo nagrada u vidu novca.

Meštani su jednaki i u političkoj sferi. Svako može da participira u donošenju svih važnijih odluka i u tu svrhu se svake nedelje održavaju okupljanja u većnici, pa se može reći da je na delu direktna demokratija, poput one na grčkim agorama; vladavina naroda koji ne priznaje hijerarhiju kao nužnost političkog života. Ukoliko želite da vas drugi čuju, dovoljno je da podignete ruku. Ne morate da se plašite za svoje zdravlje ni ako padnu nešto teže reči, jer je ovo jedinstveno selo i „utopija mira“ u kojoj nema policije, pošto ona nije potrebna. Ako ste skloniji da donošenje odluka prepustite drugima, ipak vam neće biti dosadno, pošto postoji besplatan internet i brojni rekreativni sadržaji, a na besprekornom fudbalskom terenu Marinaledi bi mogli pozavideti i mnogo veći gradovi. Ukoliko posle svega što ste pročitali imate želju da se nastanite u Marinaledi, imamo dobru vest! Možete sami sebi da sagradite kuću tako što ćete kupiti materijal po povoljnoj ceni, a zemlju ćete dobiti besplatno, kao i obučene radnike i arhitektu. Kiriju plaćate samo 15 evra mesečno, što vam verovatno ostavlja dovoljno novca za više nego pristojan život. Da ne bude zabune, ne radi se ni o kakvoj straćari, već domu od stotinu m², sa tri spavaće sobe i vrtom. Postoje samo dve loše vesti. Kao prvo, kuću ne smete prodati i na taj način se okoristiti. Kao drugo, ukoliko vam život u Marinaledi zvuči veoma primamljivo, znajte da niste jedini. Sve ove pogodnosti su, naime, privukle toliko ljudi iz okolnih sela i gradova da je program nastanjivanja morao da se ograniči, a za trajni dolazak u selo sada postoji dvogodišnja lista čekanja.

3 Selo protiv sveta

Ako se pitate ko je najzaslužniji za nesvakidašni projekat stvaranja utopije, znajte da je to svakako prvi među jednakima, Huan Manuel Sančez Gordiljo. Već tri decenije je na čelu vlasti u Marinaledi i nije malo onih koji upozoravaju da se ponaša poput lokalnih veleposednika koje je srušio. Odnosi moći se zaista lako infiltriraju i u najidealnije horizontalne strukture odlučivanja, a kada je moć delom neformalna i gotovo apsolutna, postoji problem njene zloupotrebe. Sam Gordiljo se ne obazire previše na takve optužbe, primećujući da, pošto ga narod svake četiri godine bira velikom većinom, mora da nešto radi dobro. Svake nedelje se uredno obraća meštanima preko malih ekrana, recitujući usput i svoju poeziju. Neuobičajen imidž za jednog političara upotpunjuje noseći palestinsku maramu umesto kravate, i, naravno, slikom Če Gevare umesto slike španskog kralja u kancelariji. Ovaj bivši nastavnik istorije, a revolucionar po pozivu, slavu, ali i ozloglašenost, stekao je 2012. godine, kada je predvodio pravi juriš na supermarkete. Njegove pristalice su uzele brojne potrepštine sa polica ne plativši ni centa i prosledile ih u fondove „Banki hrane“ za siromašne Andalužane. Mediji su ga zato prozvali Don Kihotom i Robin Hudom, i, u zemlji u kojoj su ekonomske teškoće ogromne, a narod krajnje nezadovoljan funkcionisanjem demokratije, svakako da njegova borba ima veliku privlačnost.

Marinaleda je zaista postala prava „komunistička Meka“ za brojne levičare, a njih je u Španiji sve više. Ujedinjena levica kojoj pripada Giljardova partija duplirala je rezultat na poslednjim izborima i čini se da bauk Marinalede kruži Španijom. Ne treba potceniti ni vezu borbe meštana i praksi i vrednosti anarhizma koji je snažno prisutan u političkoj svesti Španije. U samoj Marinaledi, pak, svoje uređenje, zbog pružanja najšireg spektra osnovnih prava i dobara svim žiteljima sela, nazivaju socijalnom demokratijom, odbacujući analogiju sa komunizmom sovjetskog tipa. Giljardo ne zaboravlja ni slobodu, ali nas uzpozorava da je ona bez jednakosti ništavna, i da je demorkatija bez blagostanja jedan prazan svet pun obmane. Jedna od tih obmana je i uzidanje tržišta na pijedestal boga koji nevidljivom rukom, navodno, otklanja svaku nepravdu i iracionalnost. Žitelji Marinalede žele ekonomiju u službi ljudi, a ne obrnuto i smatraju da treba spasavati ljude, a ne banke i velike kompanije. Sve ovo je bilo dovoljno da hrabra Marinaleda inspiriše autora Dena Hankoksa da napiše o njoj knjigu koja je simbolično nazvana „Selo protiv sveta“.

4 Selo protiv sveta

Treba, ipak, imati u vidu da je ovakvu viziju egalitarne utopije mnogo lakše ostvariti na lokalnom nivou nego u globalnim razmerama. Jedna od srećnih okolnosti za Marinaledu je upravo njena veličina zbog koje su stanovnici mogli da dobiju ustupke koji su za njih značili sve, ali su za centralnu vladu bili tek sitna usluga. I pored težnje da bude samodovoljna, sama Marinaleda takođe zavisi od sredstava koja dolaze od centralne vlasti. Napokon, ne treba idealizovati ovo selo kao raj na zemlji. Posao je težak i monoton, a mladi koji nisu učestvovali u mukotrpnoj borbi svojih roditelja gunđaju i razmišljaju o odlasku. Jednakost znači da neko radi manje, neko više, a svi dobijaju istu nagradu. Solidarnost održava sistem na okupu, ali ona je građena u dugom i mučnom periodu, među ljudima koji su bili upućeni jedni na druge.

Na kraju, iskustvo ovog sela ipak nam svima mnogo govori. Podeseća nas da niko nije tako surovo porobljen kao onaj ko živi u iluziji da je slobodan i da levica, ukoliko je zaista revolucionarna, ne sme da odbaci nijednu naizgled nedostižnu ljudsku potrebu. Ona mora da nastavi dalje posle neuspeha sovjetskog tipa komunizma i pokuša da, na iskustvima poput Marinalede, ali i drugih sličnih utopijskih projekata koji postoje širom sveta, postigne praktično održiv projekat. Odvažni borci nam pokazuju šta je sve moguće postići zajedničkom i istrajnom akcijom, ali i to da utopija nije svet koji je ostvariv sutra i za sve ljude. To je ideja, koja nam daje nadu i pravac, ali i borba za slobodu da se utopija strpljivo gradi u svom dvorištu. Ciglu po ciglu.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: