Gastarbajter

Submitted by Bojana Ilić on 15/07/2013 - 19:42

4

Gastarbajter (nemački: gastarbeiter, doslovno "gostujući radnik" ili "radnik gost") je naziv koji se originalno koristio za sezonske radnike koji su se 1960-ih i 1970-ih doseljavali u Zapadnu Nemačku iz drugih zemalja, najčešće s juga Evrope (uključujući bivšu Jugoslaviju) ili Turske. Doseljavanje je organizovala zapadnonemačka vlada u okviru posebnog programa usled akutne nestašice radne snage izazvane kako demografskim gubicima u Drugom svetskom ratu, tako i naglim porastom ekonomske aktivnosti usled ekonomskog čuda 1950-ih.

Za "gostujuće radnike" se očekivalo da će njihov boravak u Zapadnoj Nemačkoj biti privremen, ali su se mnogi od njih trajno naselili, odnosno sa sobom doveli porodice. Program doseljavanja radnika je obustavljen 1973. godine, nakon ekonomske krize izazvane naftnim šokom. Usprkos tome, dolazak gastarbajtera je na duži rok imao dramatične posledice na demografsko stanje i kulturu u Nemačkoj, gde danas živi 4 miliona Turaka.

Izraz gastarbajter je kasnije preuzet u postsovjetskim republikama, pogotovo u Rusiji, te se koristi za doseljenike i sezonske radnike iz drugih republika bivšeg SSSR-a.

Odlazak iz zemlje mnogi doživljavaju kao šansu da zarade koji euro, dolar ili franak više. Ono što u svojoj zemlji ne bi radili ni za “živu“ glavu, tamo negde tu glavu gube i pristaju na sve da bi se račun uvećao za koju nulu i da bi se u svojoj  matičnoj zemlji pojavili sa novim automobilom (po mogućnosti da je to mercedes), lumpovali po kafanama i klubovima do zore, kupovali najskuplje cigarete, pića.

1

Kada se nule na računu povećaju onda se u selu, gde je najbliža varoš udaljena nekih 50km prave vile sa skupocenim nameštajem, najnovijom tehinikom, a naravno ispred te vile koja podseća na onu iz Pepeljuge nalazi se pravo malo životinjsko carstvo. Iza nove kuće (vile) obično se nalazi ona manja kuća u kojoj se obično i spava, jer se ova nova “čuva“ za potomke koji će tu živeti nekada (to nekada obično bude nikad). Potomci kojima se baba hvali u komšiluku pokazujući slike sa zimovanja, letovanja i ne znaju jezik svojih predaka, osim po koje sočne psovke, pljeskavice, pokazivanja tri prsta. Kako bi i posle života bili “poznati”, na seoskom groblju se zidaju grobnice, prave biste i postavljaju ogromne slike.

3

Komšiluku i rodbini se “prodaju“ priče kako oni u inostranstvu imaju kuću sa bazenom, dve ili tri služavke, kuću na tri sprata. Svi u to čvrsto veruju i maštaju o tome kako će oni jednog dana otići i kući doneti džakove para.

U domovinu se obično dolazi preko leta, obično se donose i pokloni za koje se uporno tvrdi da takvog nečeg nema ovde kod nas, i da je to sigurno skupo plaćeno. Pokloni se kupuju godinu dana unapred pre dolaska, to su obično radnje sa polovnom robom, rasprodaje (sve za jedan euro), tu su i čokolade koje su naravno bolje od ovih naših domaćih.

Obrazovanje gastarbajtera je svedeno na minimum, retki su ti čije se obrazovanje podigne za koji stepen naviše. Obično se rade teški fizički poslovi, poslovi sa hemikalijama koje su štetne po zdravlje, čuvaju deca, spremaju kuće.

Na kraju, čujemo kako tamo negde žive na stotine hiljada Srba, kako oni vole svoju domovinu, tečno govore srpski, igraju folkor, pevaju srpske pesme, imaju svoje komune. Rado bi se svi oni vratili i ponovo živeli ovde, ali  da su ovde kod nas bolje mogućnosti, da je više radnih mesta, većeg životnog standarda. Kada stvore tu u narodu poznatu “deviznu” penziju, vrate se u domovinu sa već obolelim srcem, dijabetesom…

Za života ostavili su materijalne stvari, koje ubrzo izgube svoju vrednost i postanu “leglo“ ptica, pacova...

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: