Najbolji među nama

Submitted by Zulum on 01/02/2014 - 14:21

2 Najbolji među nama

Većina današnjih šefova država uživa u raskošnim rezidencijama i palatama i gleda svet sa visine kroz zatamljena stakla svojih automobila ili skupocenih naočara. Većina, ali ne i predsednik Urugvaja Hose Muhika, koji se odrekao udobnosti predsedničke palate u Montevideu i pretvorio je u prihvatilište za beskućnike. Ako biste, kojim slučajem, želeli da posetite Muhiku, uputili bi vas ka jednоj skromnoj farmi na periferiji grada koja ničim ne odaje utisak da je na njoj nastanjen predsednički par. Jedino obezbeđenje predstavljaju dva čuvara nedaleko od ulaza, kao i predsednikov tronogi pas Manuela. Verovatno biste primetili i jedan traktor u čijoj vožnji predsednik često uživa, a, usto, njegov vozni park čini samo još jedna dobra, stara „Buba”. Na vratima bi vas srdačno dočekao skormno obučen čovek razbarušene kose, koji pre izgleda kao kakav dekica koji se čitavog života bavio zemljoradnjom, nego šef države. Ipak, Hose Muhika je ne samo atipičan predsednik, već i čovek sa izuzetnom životnom pričom koja u sebi nosi i snažnu poruku.

Potiče iz siromašne zemljoradničke porodice, u mladosti se bavio biciklizmom, ali se vrlo rano zainteresovao za politiku. Životni put nije mu bio lak i bez opasnosti. Šezdesetih godina dvadesetog veka njegova nova porodica postali su naoružani gerilci koji su, inspirisani revolucijom na Kubi, bili poznati kao „Robin Hud gerila” zbog mnogobrojnih pljački posle kojih su plen delili siromašnom narodu. Njegov život sve više je postajao teška borba, puna mučenja i iskušenja. Šest puta je bio ranjen, četiri puta hapšen, jednom je čak uspeo da pobegne iz zatvora, ali je u njega opet bio vraćen 1973. godine i tu je još dugo ostao. Proveo je ukupno 14 godina u vojnom zatvoru, od toga 11 godina u samici, uključujući i dve godine tokom kojih je bio vezan na dnu bunara, družeći se samo sa svojim mislima, mravima, i žabama. Čak je i pričao sa ovim nesvakidašnjim društvom kako bi okupirao misli i sprečio ludilo koje je već obuzelo neke od njegovih saboraca. Jedino utočište mogao je da pronađe unutar sebe samog, svestan koliko ovakvo iskustvo može snažno da oblikuje čoveka. Čovek je snažan kada ima ubeđenja, poručuje nam Muhika, koji se nerado seća ovog mračnog perioda svog života.

Posle obnove demokratije u zemlji, konačno je bio pušten iz zatvora i ubrzo se pridružio širokom levom frontu partija. Njegova politička karijera ga je prvo dovela do mesta senatora, a kada se ispred parlamenta pojavio na vespi, to je iznenadilo prisutne koji nisu prihvatali ovako neuobičajeno ponašanje za jednog senatora. Zatim je postao ministar poljoprivrede, a zahvaljujući specifičnoj harizmi i nastupima u javnosti izabran je za predsedničkog kandidata koalicije. Tada se prvi put mogao videti u odelu, doduše bez kravate, koju i danas odbacuje. Pobedio je na izborima 2009. i sledeće godine i formalno postao prvi čovek države. Kada zemljom počne da upravlja neko poput Muhike, svakako da treba da bude spreman na sve. Ipak, ono što je učinio za kratko vreme sasvim sigurno je iznenadilo i one koji su ga dobro poznavali.

3 Najbolji među nama

Odluka koja je svakako privukla najveću globalnu pažnju bila je ona iz decembra prošle godine kada je Urugvaj postao prva država na svetu koja je legalizovala prozvodnju i prodaju marihuane. Iako je to izazvalo žestoku raspravu u samom Urugvaju, predsednik je poručio da je stvar u nadzoru i kontroli tokova trgovine od strane države u cilju efikasnije borbe protiv kartela i nasilja, a ne u tome da svako može da konzumira kanabis koliko mu je volja. Uostalom, svaka vrsta zavisnosti je loša osim jedne, a to je ljubav, poruka je koju Muhika šalje skepiticima. Smatrao je takođe da je američki način borbe protiv trgovine narkoticima pokazao izuzetno loše rezultate, te da je vreme da se pokuša nešto novo što može da bude važan eksperiment. Ali nije ovo bila jedina predsednikova odluka koja je uzburkala javnost. Takođe je  legalizovan abortus, kao i gej brakovi, čime Urugvaj postaje tek druga latinoamerička država koja je to učinila, a dvanaesta u svetu. Muhika se tu nije zaustavio i Urugvaj je uskoro pokazao izuzetan primer uvažavanja manjinskih prava donošenjem zakona koji omogućava da građani afričkog porekla mogu da budu zastupljeni u državnoj administraciji proporcionalno njihovom broju u celokupnoj populaciji (8%), što treba da postane moćno sredstvo u borbri protiv rasizma, koji je još uvek snažno prisutan u ovoj zemlji. Konačno, u Urugvaju država sama određuje cene osnovnih potrepština kako bi one bile pristupačne većini građana i obezbeđuje besplatno obrazovanje i računar svakom detetu, čime postaje jedna od zemalja koja se odlikuje najmanjom društvenom nejednakošću u Latinskoj Americi. Sa Muhikom na čelu, društvene prilike se ubrzano menjaju, čime ova malena država priklještena između dva diva Latinske Amerike – Brazila i Argentine, biva i jedna od najliberalnijih na svetu.

Kritike i izrazi neslaganja sa preduzetim reformama stizali su sa svih strana, najviše iz samog Urugvaja, ali isto tako dolazila su i priznanja, pa je tako časopis „Ekonomist” proglasio Urugvaj za najbolju zemlju u 2013. godini. Zahvaljujući ovom nesvakidašnjem predsedniku, država koja se uglavnom nalazila na periferiji svetskih zbivanja, našla se u samom središtu interesovanja. U svoju impresivnu biografiju Muhika može da doda i najviša državna priznanja koja je dobio od Perua i Paragvaja, iako izgleda da ga sve to ne zanima, kao ni reizbor na predsedničko mesto u koji čak ni ne veruje, jer smatra da privrženost demokratiji znači odustajanje od takvih zastarelih „monarhističkih tekovina”. Osuđuje i globalni kratkovidi pragmatizam, slepo robovanje tržištu i opsednutost privrednim rastom što ne pomaže većini ljudi koja i dalje živi u siromaštvu. Protiv je svake vrste neumerenosti, i poručuje da ako nastavimo da konzumiramo današnjim tempom, uskoro će nam biti potrebne tri planete Zemlje, što je krajnje sebično prema potomcima. Zbog avangardnih stavova opisuju ga i kao antipolitičara, a njegov jezik je zaista pre jezik filozofije i poezije nego politike, surovo iskren i direktan. Stalno ističe da ne želi nikome da nameće svoj način života i da bi ga, ako bi pokušao neke radikalne mere poput udara na krupni kapital, verovatno ubili. Naravno, on nije nimalo uplašen, jer čoveka koji je gledao smrti u oči toliko puta mogu da vode samo ubeđenja i unutrašnji moralni zakon.

1 Najbolji među nama

Zbog gotovo asketskog načina života i činjenice da 90 odsto svoje plate daje u dobrotvorne svrhe, postao je poznat kao „najsiromašniji predsednik na svetu”. Kada se to pomene, on samo odmahuje rukom, poručujući da zarađuje više nego što mu je potrebno, te da je plata njegove žene sasvim dovoljna shodno skromnom životu koji vode. Za sebe kaže da nije siromašan, jer su siromašni oni ljudi kojima treba mnogo, a ne oni koji imaju malo. Čovek je koga ne zanimaju moć ili materijalna dobra, planira da se posveti obradi zemlje kojom su se bavili i njegovi roditelji. I ne samo to, želi da posle okončanja predsedničkog mandata usvoji veliki broj dece koju će da podučava tom zanatu. Jedno je na kraju jasno: Hose Muhika nije samo jedan čovek uspravljenog hoda u moru pogurenih, on nam svojim primerom pokazuje koliko smo daleko od toga da nas vode oni najbolji, a ne najpohlepniji i najbeskrupulozniji među nama. Dokazuje da je moguć i drugačiji svet u kome ne postoji veće ili manje političko zlo, već samo pravi izbor. Živeo, predsedniče!

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: