Nešto o nama samima: Jedna strana Srbije

Submitted by Ana Mladenović on 18/07/2013 - 02:49

4 Ne tako davno imala sam priliku da učestvujem na jednom literarnom konkursu. Od potencijalnih učesnika se tražilo da pišu o Srbiji i njenom napretku. Nisam bila zainteresovana da učestvujem u nečemu što mi se činilo krajnje nesuvislo u ovakvim vremenima. Jednostavno, mogla sam da napišem nešto lepo o našoj zemlji ali nisam – jer sam smatrala da bih, čineći to, bila licemer.

Zato sam namerno ''omašila'' temu, pišući o nekim lošim stranama našeg mentaliteta, jer sam smatrala da hvaleći sebe ne postižemo mnogo. Mi, Srbi, skloni smo da hvalimo sebe, naša polja, oranice, šljivike, rudno bogatstvo... A od svega toga samo mali deo je iskorišćen. Ma koliko volela svoju domovinu, čini mi se da treba pre sebe da ''grdimo'', jer jedino tako možemo krenuti napred. A ovako je tekst glasio:

 

 ****

    

      Žena iza mene nije prestajala da priča. Toliko je njen govor bio glasan da sam, i ne hoteći, morala da slušam šta je govorila Žarku (jer tako se zvao onaj sa druge strane slušalice). Naime, jedna ''krava'' (njena šefica, kako sam kasnije zaključila), ceo dan ju je gnjavila sa nekakvim ''izveštajem'' koji je trebalo što pre da uradi. Svaki čas je dolazila do njenog radnog stola i ''kvocala'' joj da to treba brže da se radi, kako ona nije nova u tom poslu i da samo ''bleji'' okolo, ispijajući kafe – što je, uzgred, bila nečuvena laž: ona niti je uspela tog jutra da popije svoju dozu kofeina, niti je sve do četiri sata popodne u njenim krvnim sudovima prošla potrebna doza nikotina. Sve u svemu, nemoguć rok za izvršenje takvog zadatka je postavljen pred ovu ženu, koja je sada sve što ju je mučilo tog dana istresala na jadnog Žarka, mene ispred nje, ujedno na sve nas koji smo se našli u pošti tog trenutka.

      A pošta k'o pošta: činilo se da je milion ljudi u njoj, da l' zbog vrućine, da l' zbog sporosti radnika na šalterima – ne znam. Ljudi oko mene, pa i ja sama, više smo ličili na red koji se sprema na izvršenje smrtne kazne, nego na ljude koji su tu došli da plate račune ili podignu penziju. Na svakih pet-šest sekundi se čulo po jedno ''ufkanje'' i ''huhkanje'', nekog iz reda, a svaki je imao po jednu papirnatu maramicu u rukama kojom je brisao obilne kapljice znoja sa lica.

      Usled ove konfesije, u red je ulete jedna žena, u rukama noseći dvogodišnje dete. Prišla je gospodinu ispred i upitala ga da joj ustupi mesto u redu. Pristao je, zbog deteta, mada mu se na licu videlo da mu ''nije baš pravo''. Kako je ovaj bio sledeći, žena sa detetom priđe šalteru, obavi ono zbog čega je došla i ode.

      Utom je ''ova iza'' spustila slušalicu i započela svoj monolog: Tako je, uzviknu, sledeći put u poštu neću ući sama, već ću vući svoje dete sa sobom i završiću pos'o. Kao da je meni lako ovde da stojim – svi pametni se lepo provuku, a ti ako si budala, e pa ti čekaj!'

      - Polako gospođo, tek će jedan, imajte strpljenja, malo tolerancije, svi ćemo doći na red, nema potrebe da se žalite. – Ma je l'!, odvrati ova iza, gde je bila tolerancija kad sam ja imala malo dete, pitam ja vas! Tad nije bilo tolerancije nego si mor'o da čekaš uredno u redu sa detetom ili bez. A ja svoje dete nikad nisam tako vukla da mi završava pos'o, nisam ga vukla po vrućini da bi meni olakšalo. – Kad bismo mi, Srbi, na to će ovaj, imali malo više strpljenja, malo više razumevanja, mnogo bi nam bilo lakše. Ovo se u Švedskoj ne bi desilo ni u ludilu. Nego smo mi, Srbi, proklet narod, stalno nam nešto ne valja, uvek nas nešto žulja i samo gledamo na sebe i svoje ''ja''. Tolerancije! Strpljenja!

      - Pa ti onda idi u Švedsku, ako ti mi Srbi smetamo,  povika treći. – Šta vam je ljudi, aman, ovaj ''tolerantni'' uzviknu i tu se povede žučna rasprava oko toga da li je ovaj, prvi u redu, budala ili pristojan čovek, što je propustio majku sa detetom. A ja sam do tada već završila svoj posao i izlazila iz pošte.

      Znate, u svakom redu će se naći neka ''muftara'' (iako to ovde nije bio slučaj!), neki ''bundžija'' i neki ''tolerantni'' – i u svakom redu isto – mnogo buke ni oko čega.

 

****

           

      Kada uđem u prevoz ja strateški biram mesto gde ću da sednem! Ne valja sedeti na ulaznim vratima (bila to prednja, srednja ili zadnja – svejedno). Najbolje je sesti negde u sredinu reda – majke sa decom obično biraju prva mesta, kljakave babe i dede takođe. Dakle, ako želiš da se voziš kao čovek – a ti sedi baš tamo gde nema nikakvih vrata. Ako se i desi da neki baksuz dođe do tvog mesta – preporučujem da istog trenutka okreneš glavu ka prozoru, kao, nisi ga video, a samo u slučaju da te pita, ti ustani! Još jedna dobra stvar koja ti može poslužiti u takvim situacijama su slušalice – ne moraš ti da puštaš muziku – samo neka su u ušima, jer – em ne vidiš, em ne čuješ i –  i milina!

      Ko im je, bre, kriv što se tako obogaljeni voze kad sav radan svet ide svojim poslom. Ja, bre, da sam u penziji, ja bih spavao do deset, gledao malo televiziju i e-ven-tu-al-no izašao napolje. A i kad bih izlazio, trudio bih se da to bude u vreme kada radnici, studenti i đaci, statistički, ne mogu da budu u prevozu. Dakle između deset i jedan pre podne, i pet i sedam popodne.

      Ma šta pričam! Ja da sam na nekoj poziciji ja bih, bre, uveo poseban prevoz za nesposobne i onemoćale. Pa neka se voze odvojeno. A ne ovako – krivicu da ti nabijaju jer si mlad i tebe, kao, ne mogu da bole noge i, kao, ti nisi umoran. I posle kažu ''teror mladosti nad starošću'', more, malo sutra teror! Terorišu ovi matorci nas mlade, svi, bre, svi do jednog, očekuju da im ustupiš mesto – kao da im to pripada, a kad nećeš da ustaneš odma' si ti kriv. Za sve su mladi krivi. A ko ih je vaspitao? A?

 

****

   

      U sredu sam otišla na još jedan razgovor za posao. Činio se kao lepo mesto za rad: normalno radno vreme, lepa plata, mogućnost za napredovanjem... Skoro nestvarno.

    U hodniku, ispred kancelarije u kojoj su vršili procenu kandidata, zapodenuh razgovor sa jednim čovekom (imao je negde oko trideset godina, dakle tri - četiri godine stariji od mene). Upita me za koju poziciju konkurišem, ja mu rekoh – ispostavilo se da pretendujemo na isto mesto. Potom, procenjujući me, nastavi on sa pitanjima: koliko imam godina, koliko mi je trebalo da završim fakultet, koji mi je prosek, imam li dečka.... I sve to, onako, uzgred. Odgovorih mu da imam dvadeset i pet godina, da sam fakultet završila ''u roku'' i to kao jedna od najboljih u generaciji, da imam dečka, zapravo da nameravam uskoro da se udam. Ispostavilo se da sam u povoljnijem položaju nego što je to on bio: sa fakultetom se ''nije žurio'', kako je rekao, studirao je oko sedam godina manje-više, a i prosek mu je bio srazmeran trajanju godina njegovih studija, živi kod roditelja.

     Ubrzo me pozvaše da uđem u kancelariju i ja napustih svog sagovornika. Razgovor između mene i mojih potencijalnih poslodavaca je izgledao ovako: - Koliko godina imate?, upita jedan suvonjavi čovek krivoga nosa i nezdravog tena. – Dvadeset i pet, odgovorih kao iz topa. – I, pretpostavljam, završili ste fakultet ''u roku'' i to sa odličnim prosekom. Ovo nije bilo pitanje, već konstatacija, jer je ispred sebe imao moju biografiju, te samo klimnuh glavom. Posmatrao me je sa odobravanjem jedan trenutak, a onda je usledila nova paljba: - Udati ste?Ne, ali bi uskoro trebalo da se udam. – Dakle, ''uskoro'', što znači da biste, ako vas hipotetički zaposlim, uskoro uzeli nešto slobodnih dana da se venčate i malo provedete na mladenačkom putovanju. Decu, imate? Ako ih nemate želite ih? A?Nemam, ali da, želim decu jednog dana, bio je moj odgovor. – Dakle, onda biste uzeli i porodiljsko jednog dana, je l'? Klimnula sam glavom, to je sve što sam mogla u tom trenutku da uradim. Naš razgovor, ili bolje, njegovo ispitivanje, završilo se sa: Pa, gospođice, bilo mi je drago upoznati Vas, imate potencijala, to se vidi, bićete uzeti u razmatranje.

      Izašla sam sa neodređenom predstavom o utisku koji sam ostavila na ovog čoveka. Prozvali su i mog ''kolegu'' iz hodnika i on, posle kratkog proučavanja moga lica (šta li je u njemu mogao da otkrije?!), uđe u kancelariju.

      Nisu me pozvali. Primili su ovog drugoga – neće rađati, neće biti bolovanja zbog dečijih boginja, temperature... Prosek nije važan – posao se uči ''u hodu''. Iako sam, isprva, bila razočarana ovakvim razvojem situacije, na kraju sam uspela da prevarim jednog takvog poslodavca koji me je oberučke primio: da l' zbog toga što sam rekla da dečka nemam, niti ga želim, da l' zbog moje izjave da u sebi ne gajim materinski instinkt i da je to poslednje što mi pada na pamet – ne znam. Znam samo da sam svako bolovanje sa pravom koristila.

 

********

    

      Jednom davno se obrazovana gospoda žalila na jednog pisca koji u svojim delima (a pisao je kratke priče) nije lepše prikazao život građana njihove zemlje. Njegova dela su odbacili kao nepoželjna i ružna, kao ona koja zamaraju ljude svojim turobnim viđenjem stvarnosti. Jer knjiga se uzima u ruke da bi popravila raspoloženje svoga sopstvenika, a ne da bi ga navela da proklinje trenutak kada je pomislio da je uzme u ruke. Na njihove napade odgovorio je jedan gospodin i time im trajno zapušio usta: ''Ali gospodo, kada bi sve bilo lepo i krasno i kada bi pisac ulepšavao stvarnost i ne bi prikazivao ono što ne valja u našem društvu, koje bi koristi ono imalo od književnosti uopšte?''

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: