Pre nekoliko godina posetila sam Mađarsku u jednoj od tipičnih turističkih tura i još uvek se savršeno sećam osećaja koji je ova zemlja ostavila na mene. Svako mesto koje sam ikada posetila pre i posle tog putovanja imala sam želju da obiđem ponovo, izuzev Mađarske.
Neka potuljena hladnoća, specifična vrsta neprijatnosti u stomaku koja me je pratila sve vreme, ostavila je dovoljno snažan utisak da:
- kada god bi me neko pitao ono najčešće pitanje koje se postavlja kada se vratite sa nekog road trippin’-a: Kako ti je bilo?, moj jedini (pomalo u šali – pomalo ozbiljan) odgovor je bio: Kao u nacističkoj Nemačkoj!
- istražim dublje ovaj lični kuriozitet, jer se do današnjeg dana ovakva, izrazito negativna impresija nekog putovanja, nije ponovila, a da, pritom, nisam mogla da definišem konkretan razlog za istu.
Naravno da je utisak značajno ublažen sjajnim društvom i brojnim drugim nezaboravnim momentima, ali kada je reč o samoj atmosferi lokaliteta, neka negativna vibracija u vazduhu je ono što najbolje pamtim.
Zato sam rešila da vidim da li tu zaista postoji nešto dublje i bacila se na detaljnije istraživanje socijalno-političke situacije ove zemlje. Ono što sam ovom prilikom saznala je, u velikoj meri, šokantno.
Godina 2013 – desničarska politička partija Jobik, na čelu sa Martonom Đenešijem, zahtevala je da se utvrdi koliko je članova Parlamenta jevrejskog porekla, jer predstavljaju opasnost po nacionalnu bezbednost Mađarske! Ova otvoreno rasistička izjava izazvala je burne reakcije. Usledili su protesti jevrejskog življa Mađarske ispred Parlamenta. Oni su nosili neku vrstu žute zvezde na odeći (poput Davidove zvezde, kojom su bili obeležavani tokom progona za vreme II svetskog rata). Panika i strah nastali su, najpre, medju najstarijim pripadnicima ovog naroda, koji se nikada nisu oporavili od teških trauma Holokausta, prilikom kog su izgubili većinu svojih najbližih članova porodice, prijatelje, komšije, poznanike. Ovu izjavu doživeli su kao najavu povratka najokrutnijeg političkog režima savremene svetske istorije. Naime, samo u Mađarskoj je u tom periodu nastradalo oko 600 000 Jevreja. Ova izjava nije dobila adekvatnu osudu od strane premijera V. Orbana, zbog čega ga je liberalna partija optužila za blagonaklonost prema ovoj vrsti stavova i ideja. Zatim je usledila blaga izmena navedenog zahteva, pa je rečeno da je pod tom mišlju govornik podrazumevao tek zaštitu svoje zemlje od opasnosti dominantnog međunarodnog kapitala. Na čitavu situaciju reagovao je i centar Simon Vizental u Jerusalimu, koji je naveo da je osuda ove sramotne izjave u Mađarskoj zakasnila, što jasno ukazuje na stav mađarske vlasti.
Sa ovim incidentom moglo bi se povezati još nekoliko događaja. Laslo Čatari, najtraženiji živi nacista, uhapšen je u Mađarskoj 18. 7. 2012. godine. Bivši oficir nacističke vojske koji je radio u Slovačkoj dok je bila deo mađarske zemlje (mesto Košice), saučestvovao je u ubistvu 15700 Jevreja. Čelnici Simon Vizentala, primarno angažovani za hapšenje nacista i njihovo optuživanje za počinjene zločine polovinom prošlog veka, i tada su izjavili da su skeptični prema potpunoj saradnji mađarske vlasti, što je za posledicu imalo još jači angažman njihovih agenata pri privođenju ovog zločinca. Advokat Serž Klarsfild je javno izrazio sumnju da bi Četari bio optužen na njihovom sudu, iako je 1948. godine bio osuđen u Čehoslovačkoj, tada još postojećoj državi, na smrt.
Trebalo bi pomenuti još jedan interesantan događaj kada je reč o ovoj tematici. Eli Vizel, dobitnik Nobelove nagrade za mir, Jevrej mađarsko-rumunskog porekla, decidno je odbio odlikovanje mađarske vlade. Taj postupak je obrazložio svojom osudom rehabilitacije (bivših) nacista u Mađarskoj. Njegovo pismo mađarskom premijeru, u kome kaže da je skandalizovan njegovim učešćem u ceremoniji organizovanoj u čast Jozefa Nira, i to u društvu državnog sekretara za kulturu i predsednika pomenute stranke Jobik, objavio je časopis Mađar Naranč. Pesnik Jozef Niro bio je član uprave glavne organizacije mađarskih nacista Streličasti krstovi. Zalagao se i propagirao ideologiju “krvi i tla” za vreme vlasti pomenute nacističko-mađarske stranke. Nakon rata mađarske vlasti ga nisu uhvatile, pobegao je u Nemačku, a zatim u Španiju, gde je i preminuo.
Svi ovi podaci ukazuju na ozbiljan problem savremenih političkih ideologija, utoliko pre što nije reč o novonastalom, vec o, evidentno, nikada rešenom problemu. Treba imati na umu da su se navedeni događaji, ipak, odigrali u prethodnoj deceniji. Neonacističke ideje srećemo i u programu političke partije Zlatna zora (Χρυσήαυγή) u Grčkoj, zatim NDH u Hrvatskoj, pa čak i u Rusiji, koja je imala najmasovnije gubitke ljudstva u II svetskom ratu.
Svi mi želimo da verujemo da je sa Hitlerom nestala i ova okrutna politička struja, ali zaboravljamo da ona nije bila ograničena na Nemačku. Njena snažna uporišta postojala su i u Mađarskoj, Hrvatskoj, Italiji (fašizam), gde su stradali milioni Jevreja, Srba i Roma. To nameće pitanje koga se svi moramo uplašiti.
Da li je svet, zaista, bezbedan od ponavljanja ovog sramnog fragmenta ljudske istorije? Da li je rat ikada završen ili samo evoluira i nastavlja se na nekim drugim frontovima? Or is it “all just a little bit of history repeating”?
Comments
Komentar
Ne radi se ni o kakvom