Mali prilog moralnoj autonomiji

Submitted by zastavnik Džemo on 24/09/2013 - 14:12

1 - Mali prilog moralnoj autonomiji

Prije neki dan sam ponovo pogledao film „Seven”. Radi se ubici, koji se koristi tematikom sedam smrtnih grijehova, da bi poslao svoju poruku svijetu, a dvojica detektiva pokušavaju da ga spriječe. Zaista odličan film, za desetinu godina, možda će se moći kazati i – antologijski. Ipak, sada bih pomenuo jednu sekvencu koja će možda nekome pokvariti malo film ako nije odgledao, ali nije ništa krucijalno. Uglavnom, bolje prvo odgledajte film ako možete. Dakle, kada imaju ozbiljnih problema u istrazi, jedan od detektiva se doseti svog prijatelja iz FBI-ja. Ova institucija vodi detaljene beleške o čitalačkim navikama stanovništva, sa akcentom na potencijalno opasnim knjigama - kako se prave bombe, ili Mein kampf, kako jedan od detektiva to kaže. Kolega pita, da li je to legalno, ovaj odmahuje glavom, dodajući da se tako nešto ne bi priznalo na sudu, ali da je koristan uvid i pomoć. Kasnije se ispostavlja, da toga nije bilo, film bi se mnogo prije završio, da ne kažem više od toga.

To me je neminovno odmah vratilo u sadašnjost u kojoj je javna činjenica da se internet, a veliki dio i telefonskog saobraćaja, prisluškuju (ilustrativan primer istorije o prismotri komunikacije i njenoj zloupotrebi, može biti film „Enemy of the State” (i još jedna pikanterija - imam nezvaničan podatak da se uređaj korišćen u tom filmu upravo danas koristi u Crnoj Gori, uz neke novije, naravno). O tome pišu nadugo i naširoko. I sam američki predsednik je to priznao, ali je kazao da to tako mora, i da se neće prekidati.1 Necinično je dodao da, ako niste terorista, nemate čega da se plašite ili šta da brinete. To špijuniranje će se vremenom prenijeti na bukvalno svaku informaciju u elektronskom formatu, kako bude tehnologija napredovala (moj, vrlo plauzibilan zaključak).

Kako se došlo do ovakvog, za ljudsku intimu i individualnost, ugrožavajućeg stanja? Prvo da kažem nešto malo uopšteno o ovom procesu „navikavanja” ljudi na takve neugode.

Ovo je jedna od oprobanih tehnika potčinjavanja. Suština je da se ljudi nagnaju da pristanu na male stvari sa kojima se ne slažu, a onda će usled toga, kasnije biti podložniji manipulaciji u tom pravcu i smjeru.2 Dakle, pruži se dobro opravdanje (da uhvatite zločince, recimo) i onda se narod složi i napravi pomjeranje moralnih granica žmurenjem na kršenje zakona. Kasnije se može lako dogoditi da pristanete na veće stvari. Ovo je eksperimentalno dokazano, a navedeno je i da su zarobljeni američki vojnici prošli taj „naturalistički eksperiment” od strane severnokoreanaca. Poenta je da se čovjek angažuje i da pred sobom prihvati učestvovanje u nečemu što blago ne odobrava, da bi kasnije zbog tog prihvatanja, bio spreman za mnogo veće ustupke.

Sad da pogledamo malo kontekst, kakvo je zapravo opravdanje Amerikanaca za ovu rabotu.

Od kad je Huver, prvi i najdugoročniji predsednik pomenute institucije sa početka, počeo da prati potencijalne komuniste, američka država se vrlo organizovano trudi da sve stavi pod svoj uvid. I tu nije posebna. Svaka država od pamtivjeka to radi. Jedino što se promjenilo je tehnologija. Uznapredovala je do neviđenih granica, a i mi odavde možemo samo da naslućujemo dokle će otići.

Ali kako je došlo do toga da teroristi ugrožavaju Ameriku? Pojednostavljeno rečeno, otvorena hegemonijalna i prikrivena imperijalna međunarodna politika ove zemlje, posebno loš odnos prema Arapima, i podrška izraelskoj državi su, za koju se ne može kazati da je iole pravedna prema Arapima, uslovile da Arapi zamrze Ameriku, i da organizuju napade po svijetu na njene predstavnike i građane. Da kažemo i da je ta politika SAD-a potekla i od ogromne potrebe za energentima i raznim drugim dobrima, a da bi se obezbijedio dobar stadard građana. Uveren sam da ti građani nisu svjesni posledica, i bez obzira na to, ne vide da je problem u međunarodnoj politici svoje države. Recimo i da postoje ozbiljne sumnje, ne samo da li su se ti teroristički napadi dogodili kako kažu zvaničnici, nego i u samo postojanje glavne terorističke organizacije. Dalje, kao posledica te pretnje, nastaje bezgranično špijuniranje svih građana svijeta, a naročito zapadnog dijela (jer tu dolaze da napadaju), zbog straha od terorističkih napada, koji su se već događali na tlu Amerike i Evrope.

2 - Mali prilog moralnoj autonomiji

Da sada dopunim odgovor kako dolazi do krajnjeg efekta.

Kršenjem moralnih i zakonskih pravila zarad nekog (u tom trenutku) nadređenog cilja, od neke posebne instance, stvorio se uslov za dalje kršenje morala i zakona, u mnogo većem obimu. Kada se jednom prećuti zločin i nepočinstvo, mnogo lakše će se svaki sledeći put prećutati. Naravno, ako se dobro dozira od strane počinioca. Potrebno je veliko umijeće i mudrost. Onda dimenzije iskrivljenja sistema ne poznaju granice kada protekne dovoljno vremena. Naravno, ja ovdje ne tvrdim da je NSA, ili bilo koja druga institucija a priori predana kršenju zakona i morala, ali naglašavam da takve organizacije, sa toliko moći, ne kalkulišu u terminima i kategorijama koje mi svakodnevno koristimo, a posebno ne morala. Za njih postoji vrhovni cilj, i bukvalno, skoro sve će biti učinjeno da bi oni postigli taj svoj cilj.

Ipak, ono što mene najviše brine jeste konsenzus građana koji prelaze preko svega toga. Ne podržavam apatiju pojedinca i neautonomnost odlučivanja. Da moj predsednik kaže da me prisluškuju, ne bi nikada od mene dobio više glas, a naročito ako kaže da to neće stati. I nijedan koji bi se zalagao za to, takođe nikada ne bio dobio glas. Glasao bih za nekog ko će promijeniti politiku, pa onda nema kivnih mudžahedina koji mi žele smrt, pa da onda nema potrebe da me prisluškuju. Ako takav neko ne bi nikad došao, ja ne bih nikad glasao. Tačan odgovor Žike Vukovića na desetoj sekundi (otprilike).

Ali bih bio miran, jer sam uradio najmanje, a ujedno i dovoljno. Viši stepen bio jedino biopolitički aktivizam, ali to definitivno nije za svakoga. Razumijem da je nekome ubijena volja za aktivizmom bilo koje vrste, ali zašto se potpuno predavati? Da parafraziram svog profesora: jedino što je samo do nas, i jedino što sigurno možemo činiti, jeste da mislimo ispravno. Ja bih dodao, za sadašnje uslove življenja, pri ovom stavu, valja izgraditi jaku tvrdoglavost, kada se jednom dođe do moralnih principa, a naučiti usput da se podnosi nepravda. Jer, unaprijed smo osuđeni na nepravednost i nepravičnost i moramo da je trpimo.

Ono što želim da naglasim, ponovo, sa psihološke strane pojedinca je takođe veoma bitno, možda i najbitnije. Dopuštanjem da nas trenutna situacija nagna da prekršimo svoje standarde, polako ukidamo naš kredibilitet autonomne i misleće osobe. Kada jednom prekršimo standard koji smo sami sebi postavili, mnogo lakše kasnije kršimo i rastežemo granice dozvoljenog, dokle to ne ugrožava sržni integritet ličnosti. Rastegljivost moralnih principa može da donese trenutno olakšanje, ali na duže staze nas ugrožava više nego što smo spremni da priznamo. Onda granica koju smo spremni da prekršimo postaje prilično arbitrarna, i tada smo više u vlasti okolnosti, a manje u svojoj.To kažem zbog toga što se narušava jedinstvenost i nezavisnost našeg odlučivanja, a princip udovoljavanja sebi i potrebama prevladava.

Kao i kod velikih korporacija i špijunskih organizacija, koje djeluju skoro kao autonomni sistemi u okviru svog konteksta, tako i mi imamo autonomne jedinice koje nas uslovljavaju. Jung je za to koristio riječ „kompleks”.3 To je nešto van naše kontrole, što se pita u našim odlukama. To je autonomna cjelina koja je puna emocionalnog naboja i u konfliktu sa našom svjesnom ličnošću.

Tako sada, na neki način se stvaraju novi „kompleksi”, zapravo nezavisne cjeline, koje nas uslovljavaju da postupamo po „njihovim” željama, a ne po našim principima. Kako kaže Jung u pomenutoj knjizi: „Svima je poznato da svako od nas ima „komplekse”, ali je manje poznato da kompleksi imaju nas.” Tada naš moralni kompas ima mnogo više polova, i mnogo je teže samom sebi reći šta treba da se čini, a da to nije najjednostavnije ugađanje svojim potrebama.

Jung govori da je čest uzrok nastanka kompleksa, upravo moralni konflikt! Ipak, on govori o snažnim konfliktima, a ja o skoro nevidljivim. Svakako, i ovi nevidljivi doprinose da se brže stigne do snažnog moralnog konflikta...

Dobro bi bilo biti svjestan sile u svijetu, na koju (ne)imamo uticaja, ali i naše snage i sposobnosti da se od nje, na individualnom planu bar, distanciramo. I nije loše primijetiti kako nas polagano navikavaju da loše stvari postanu normalne. Šta ćemo uraditi, lična je stvar, ali znam šta bi trebalo činiti - misliti.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: