„Šumadinac pali topa” – mahinacijom do promjene svijesti

Submitted by zastavnik Džemo on 18/06/2014 - 15:37

3 „Šumadinac pali topa” – mahinacijom do promjene svijesti

Ponesen patriotskim zanosom, a podstaknut člankom RTS-a o srpskim rodoljubivim pjesmama1, potražio sam i jednu od mojih omiljenih „Jeremija pali topa” koju izvodi Tozovac. Kao predlog mi je na „Jutjubu” izašla i verzija te pjesme iz nekog našeg starog filma „Sreća u torbi”2. Scena počinje kao proslava, i, kada jedan od aktera kaže: „Gasi svetlo, u mraku ko u braku”, saznajemo da je to zapravo neka vrsta momačke večeri (pošto je očigledno da nema žena). Tada se pale svijeće i oni ga nose kroz kuću pokrivenog bijelim plaštom i viču: „Vječnaja pamjat!” Te riječi inače na pravoslavnim sahranama izgovaraju  sveštenik i vjerni narod, i one predstavljaju nadu i molbu Gospodu da ime pokojnika bude ponavljano u vječnosti. Dakle, da ne bude zaboravljeno, pošto je ideja – onom koji je zaboravljen, koga niko ne spominje, nema spasenja.

Današnjem duhu naroda ovih prostora (za druge nisam toliko siguran) koji je profanizovan do srži već desetinama godina (a ja vjerujem da su ovim filmom načinjeni jedni od prvih koraka na tom putu), ovo zaista može da bude i smiješno. U ovom podneblju dominira skoro potpuno desakralizovana svijest, pa je normalno da se za svještenike koji mole Boga za prestanak kiše kaže da su budale. U video-odlomku, pijani drugari odigravaju lažnu sahranu uoči dana svadbe i time aludiraju na užas predstojećeg braka.

Ako za neke situacije može da se kaže da imaju numinozni karakter, da je u njima Božje prisustvo više primjetno, ili da je pojam vječnosti bliži ljudima, onda su to svadbe i sahrane. I upravo tu nailazimo na „svlačenje visine”, što bi rekao jedan moj profesor. Na svođenje snažnih, visokih, neizrecivih ideja na predmet komedije i raskalašnosti. Film je, koliko sam mogao da vidim, premijeru imao 1961, u godinama vladavine Komunističke partije Jugoslavije; partije koja je maksimalno otežavala rad religioznih organizacija, a posebno pravoslavne crkve, u čije je doba Hram Svetog Save bio „moderna konjušnica”, mjesto gdje su se držali traktori i kamioni. U to vreme porodice vojnih lica nisu smjele da slave religiozne praznike. U to vreme se, tada preko revulucionarno modernih kanala transmisije, prenosilo ismijavanje najbitnijih događaja u ljudskim životima – spajanja dvoje ljudi u bračnu zajednicu (što je inače sveta tajna u hrišćanstvu) i smrti. Pijani ljudi idu naokolo i nose jednako pijanog čovjeka i odigravaju sahranu, pošto je tobože svadba jednaka sahrani.

1 „Šumadinac pali topa” – mahinacijom do promjene svijesti

Neko bi upitao – da nije u pitanju strah pojedinog čovjeka, pa je to način da se našale na račun tog straha, tako mu pokazujući da brak nije ništa strašno? Možda bi ovo i moglo da se objasni na taj način, ali ovdje imamo orkestriranu državnu predstavu za široke narodne mase! Ne može se tada govoriti o individualnim htenjima, već o državnom projektu. Nije valjda tek ’61. godine otkriven strah od bračne zajednice, pa su pokušavali da okuraže mladoženju? Svođenje najbitnijih duhovnih pitanja na pijančenje sa drugovima odlična je podloga za dalju eroziju moralnog i duhovnog tla, a posledica toga su Jelena Karleuša i ostale vrste pomodarstva i prostakluka, potpuno nesvjesne svojeg moralnog i duhovnog brloga.

Ovdje se, međutim, ne završava ekranizacija težnje da se raspadnu jezgrovna nacionalna i ljudska shvatanja, na kojima je stotinama godina građen život. Sada dolazi nova sekvenca. Pijani mladoženja doziva kuma koji je nezadovoljan i izdvojen. On nevoljno prilazi veseloj grupici i nevoljno govori da njega more neke brige. Tada popije jednu rakiju „na eks” i počinje pjesmu „Šumadinac pali topa”. Svi pjevaju sa njim, ali tekst nije originalan. Umjetnuti su neki stihovi koji ne postoje u originalnoj verziji pjesme. To su rečenice koje suptilno naglašavaju pomirenje naroda, pošto je to je to jedan vrlo težak i bolan period za ove prostore. Govore: „Prešli Drinu vodu, za slobodu da se boru”, i „Srbin trpi teške muke, braći svojoj pruža ruke.” Ono što sam posle ovoga prvo doživeo kao nešto novo, jeste osjećaj da nešto nije u redu. Naime, dok su ovo pjevali, oni su, kao djeca kad igraju „ringe ringe raja”, ušli u krug, držeći svijeće, dok je Čkalja, koji je pjevao i bio u centru, išao u krug oko sebe. Onda postoji neko čudno podvikivanje posle svake strofe, tako da se dobija osjećaj kao da je neka dječija pjesmica u pitanju.

2 „Šumadinac pali topa” – mahinacijom do promjene svijesti

Da kažem nešto o izmjeni teksta. Žarko Petrović je ovako zabilježio pjesmu3:

Šumadinac pali topa,
Zatresla se sva Evropa.
Pali! Pali!

Stani, stani, Švabo kleti,
Sad će Srbin da se sveti.
Pali! Pali!

Igram, pevam, lako mi je,
Niko ne zna kako mi je.
Pali! Pali!

Čuješ li me devojčice,
Ja sam kaplar iz konjice.
Pali! Pali!

Ko se šunja po tom mraku?
Ja sam stražar
na senjaku.
Pali! Pali!

Naravno, nigdje se ne pominje nikakvo pružanje ruku braći, ali se pominje težina situacije – „niko ne zna kako mi je” (što i Čkalja u jednom trunutku govori, na šta ću se vratiti kasnije). Ipak, i u originalnoj i u izmijenjenoj verziji, pjesmom se traži lijek. Čkalja počinje da pjeva, a taj vid zaliječenja, ili barem pokušaja zaliječenja, potencira se i u originalnoj verziji. Postavlja se logično pitanje: ko su ta braća kojoj Srbin pruža ruke? Pošto je Srbin nacionalno određenje, i u tim kategorijama treba sad razmišljati, onda to jedino mogu da budu ostale nacionalnosti bivše „Juge”, u kojoj je promovisano „bratstvo i jedinstvo”. Dakle, „Srbin pati teške muke”, ali „braći svojoj pruža ruke”. Kolika je želja scenariste za pomirenjem (naravno, nije to samo scenarista, već čitav državni aparat) govori i uloga Čkalje u samoj sceni. On je izolovan i nešto ga mori („Ko zna šta ja žalim?”), kao i Srbe. On je sam. Međutim, drugari ga zovu, a naročito kum, i onda uz pjesmu rješavaju probleme. Sama pjesma (izvorna, ona koju ljudi znaju, a znaju je desetinama godina; još je Stevan Jakovljević u „Srpskoj trilogiji” zabilježio da su vojnici pjevali „Došo Švaba i do Ralje, al’ od Ralje ne mo’š dalje”, što je zabilježio i Džon Rid4) sugeriše rješavanje problema kroz veselje, a o tome govori i tekst. Čkalji se drugari pridružuju u pjesmi, i onda se pokazuje najdublja perverzija nauma ove scene. Rečenicu „Braći svojoj pruža ruke” izgovara Mija Aleksić, dakle ne Čkalja. Neko to može vidjeti kao nebitno, ali kako je ovo predstava, farsa zapravo, onda se mora uzeti kao neporeciva činjenica da je veoma bitno ko izgovara koji tekst i kada. Dakle, ako se osnovano može pretpostaviti da je u konstelaciji odnosa u sceni, preneseno na nacionalni plan, Čkalja Srbin, a ostali su drugi narodi (i narodnosti, jelte), onda Mija Aleksic mora da je Hrvat. To je druga najbrojnija i najuticajnija nacija (narod, kako god...). I baš on izgovara tu rečenicu! Ova prevara, najpodlija moguća podvala, polazi od toga da se Srbima nesvesno (svi ovi psihološki procesi o kojim pričam su nesvesni) poturi ideja o bratstvu sa dojučerašnjim krvnicima, da se umetne hrvatski element u priču pomirenju.

Možda nije svima jasna podmuklost i ogavnost te situacije, pa bih želeo je da dodatno razjasnim. Naime, ova pjesma je nastala kao slavljenje pobjede nad Austrougarima 1914. Ono što se nije znalo dok nisu bili protjerani preko Drine, jeste veličina zločina koji su bili počinjeni u predjelima (pretežno Mačvi) koje su okupirali ovi zavojevači. Slušao sam od nekih svojih cijenjenih profesora, čitao u raznim knjigama takođe uvaženih profesora, pa i Dragana Krstića, o tome da su te jedinice koje su činile zločine bile najviše popunjene, ako ne i iskljućivo, Hrvatima5! To je podatak istoričara, i sada, imajući u vidu i prethodne podatke, više nema mjesta sumnji. Sada je zlokobnost jasna, ali ne i dokraja istražena. Naime, nikako ne bi smjeli da se zaborave ustaški (praktično hrvatski) zločini tokom Drugog svjetskog rata. To je ono zbog čega je pomirenje potrebno, i zbog čega Srbin (suštinski Hrvat) pruža ruke svojoj braći u ovoj sceni! Ti zločini su direktan povod! Naravno, ne može se čitav narod optužiti za zločine, ali veliki njegov dio snosi odgovornost. Jer, iako je bilo i dobrih Hrvata koji su Srbe izvlačili iz jama, na mnogo mjesta su ih upravo njihove komšije Hrvati vodili do jama i u njih bacali, a posle krali njihove kuće. Pojedinačne tragedije, na primjer u jednom malom rejonu – Livnji, ispričale su same žrtve pokolja u knjizi „Ognjena Marija Livanjska”. Ognjena Marija, zato što je na taj hrišćanski praznik izvršen pokolj i muškaraca i žena i djece. Mnogo takvih svjedočenja ima. Ipak, mnogo zločinaca nije kažnjeno, a postavlja se i pitanje kako kazniti toliki narod. E, zato je potrebno pomirenje, i zato je to tako snažno potencirano. Dragan Krstić (u „Psihološkim beleškama” koje zapravo predstavljuju njegov dnevnik, mnogo kasnije obnarodovan) navodi primjere novog nivoa animalnosti i nehumanosti nauma komunističkog režima. Upoznavao je ljude koji su upravo bili predmet pokolja od strane Ustaša i „Balija” i onda kao preživjeli bili prinuđeni da rade u OZNI kao gonioci onih koji bi da se svete zbog zločina počinjenog nad njihovim najmilijima! Bili su prinuđeni da znaju svoje krvnike, ali ne samo da im ne smiju ništa, već i da one koji bi htjeli da nešto protiv njih učine – hapse!

Totalitarna ideologija je obuhvatala i ove eksperimente sa ličnošću i dostojanstvom čovjeka. Principijelno ista stvar je činjena i na Golom otoku, gdje su upravo bivši zatvorenici „prevaspitavali” novopridošle. Pritom, nepotrebno je naglašavati da su upravo Srbi i Crnogorci predstavljali najveći dio populacije prevaspitanih...

Ovo su samo neke od sekvenci uticaja komunističke ideologije na svakodnevnu svijest, uticaja koji su dopirali preko masovnih medija.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments