Staljingrad ne sme pasti!

Submitted by Maja Simić on 07/12/2013 - 13:13

1 Staljingrad ne sme pasti!

Od 23. avgusta 1942. do 2. februara 1943. godine, odigrala se jedna od najznačajnijih bitaka u Drugom svetskom ratu i možda najkrvavija bitka u istoriji ratovanja. U tih šest meseci, koliko je trajala bitka za Staljingrad, izgledalo je kao da je trenutak apokalipse došao. Vrlo brzo postalo je jasno da je ovo mnogo više od oružanog sukoba dve vojske. Pobeda je pobednicima donosila status besmrtnosti, i upravo zato je Hitler izdao naredbu da se Staljingrad osvoji po svaku cenu, a Staljin je svojim vojnicima naredio da Staljingrad ne sme pasti!

Nemačka vojska je zajedno sa svojim saveznicima, snagama Sila Osovina, napala Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine. Na preko 3.000 kilometara dugačkom frontu, Nemci su svoje napade usmerili u tri pravca: prema Lenjingradu, Moskvi i prema Kavkazu. Nemačke snage su krenule silovito i brzo prodirale sve dublje u teritoriju Sovjetskog Saveza. Kavkaz je bio od posebnog značaja za Nemce, jer su se upravo tamo nalazila velika nalazišta nafte i ostalih sirovina, koje su bile preko potrebne Nemcima kako bi održavali u pokretu svoju vojnu mašineriju. Put je vodio pored Staljingrada, koji jeste bio bitan industrijski centar, ali Hitler, osim ideološkog, nije imao dovoljno jak razlog da osvoji ovaj grad. Bilo bi sasvim dovoljno da je Hitler naredio da se grad opkoli i da se stalnim bombardovanjem i granatiranjem u potpunosti izoluje, a stanovništvo i vojnici Crvene armije izmore do trenutka neminovne predaje. Ipak, grad na obali reke Volge nosio je ime Hitlerovog najvećeg neprijatelja; osvajanjem i potpunim uništenjem grada, hteo je da ponizi Staljina i uništi moral ruskim vojnicima. Nošen ovom idejom, Hitler povlači niz pogrešnih odluka koje će, kako se kasnije ispostavilo, odlučiti pobednika na Istočnom frontu, a kasnije i ishod Drugog svetskog rata.

3 Staljingrad ne sme pasti!

Najveći teret za osvajanje grada pao je na Šestu armiju, kojom je komandovao Fridrih fon Paulus. Armiju je činilo 300.000 vojnika, koji su bili podržani trupama iz Mađarske, Italije, Rumunije i manjim brojem vojnika iz Hrvatske. Osim u ljudstvu, veliki broj tenkova i aviona činili su Šestu armiju silom od koje je zastajao dah. Međutim, ova bitka donela je novi oblik ratovanja, ulične borbe, na koje Nemci nisu navikli. Na samom vrhuncu sukoba, vodila se borba za svaku ulicu, za svaku zgradu, za svaki milimetar grada. Ono što bi danju Nemci osvojili, noću bi Rusi povratili, i tako je bilo narednih šest meseci. Ljudski životi se nisu štedeli ni na jednoj, ni na drugoj strani, a streljanje je bila kazna za dezertere. I jedan i drugi vrhovni komadant su zabranili povlačenje, tako da se činilo da borbama nikad neće doći kraj.

2 Staljingrad ne sme pasti!

Nemci su se približavali dolinom reke Don, ruski pokušaji da ih zaustave bili su neuspešni i svakim danom neprijatelj je bio sve bliže, a 23. avgusta neprijatelj je bio pred vratima. Tog dana bombardovan je Staljingrad, na koji je izručeno hiljadu tona bombi. U prvoj nedelji bombardovanja poginulo je 40.000 ljudi, grad je bio pod opsadom, a jedina pomoć za Ruse dolazila je preko reke Volge. Još pre dolaska Nemaca, bile su u toku masovne evakuacije civilnog stanovništva i izbeglica iz grada. Kada su počele borbe, noću su žene i deca ukrcavani u brodiće kojima su prebacivani na levu obalu Volge, ali su Nemci gađali i potapali i te brodiće. Rusi su stalno dovodili nove trupe u sam grad, tako da Nemci ni u jednom trenutku nisu imali jasnu sliku koliko vojnika brani grad. Nakon što je od svojih špijuna dobio sigurna uveravanja da Japan neće napasti Sovjetski Savez, Staljin naređuje da se veliki broj trupa iz Sibira prebaci prema Kavkazu. Generali Žukov i Vasiljevski izdaju naredbu za početak operacije „Uran” i sada su Rusi ti koji napadaju nemačke položaje. Ova kontraofanziva je u potpunosti iznenadila Nemce. Paulus u više navrata traži od Hitlera dozvolu da se njegove trupe povuku, jer im preti opasnost da budu opkoljene, što se kasnije i desilo, ali Hitler odbija bilo kakvu pomisao na povlačenje. Nemački saveznici su se prvi predali i masovno bežali sa fronta. Nemci su i dalje odolevali, ali promrzli, gladni i bez snage nisu mogli da se suprotstave Rusima. Iako unapređen od strane Hitlera u čin feldmaršala, što je trebalo dodatno da ga motiviše, Paulus se zajedno sa svojim vojnicima, tačnije sa onim što je ostalo od njegove Šeste armije, predao Rusima, čime su ratna dejstva prestala. Nakon što su izbrojane žrtve sa obe strane, procenjeno je da je skoro dva miliona civila i vojnika poginulo u borbama za Staljingrad.

4 Staljingrad ne sme pasti!

Hitler je dugo planirao napad na Sovjetski Savez koji su predvodili njegovi najbolji generali, ali niko od njih nije predvideo žilav otpor Crvene armije, koji je upravo u Staljingradu došao do izražaja. Hitler je verovao da je njegovim trupama potrebno šest nedelja da slome Crvenu armiju, ali ni nakon šest meseci žestokih borbi nije uspeo da osvoji Staljingrad. Nakon pobede kod Staljingrada, Crvenu armiju više niko i ništa nije moglo da zaustavi na putu do Berlina. Tako je još jednom, po ko zna koji put u istoriji, Rusija ostala slobodna, divlja i neukrotiva.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: