Biseri jugoslovenskog filma, 2. deo

Submitted by Marko Rakićević on 05/12/2014 - 14:10

Nož

Nastavljamo sa prikazom pomalo zaboravljenih jugoslovenskih filmova koji će se teško naći na programu srpskih televizija. Dakle...

 

Mala pljačka vlaka

Dejan Šorak – 1984. – „Mala pljačka vlaka”

Ovaj film kroz naočare grotesknog špageti-vesterna prikazuje hrvatsku hajdučiju u poslednjoj fazi Velikog rata. Reditelj i scenarista Dejan Šorak preuzimajući zaplete karakteristične za ovaj žanr, smeštajući ih u istorijski kontekst i mentalitet ovih prostora i kalemeći na to iščašeni humor, dobija autentično delo koje predstavlja sam vrh hrvatske kinematografije. Film je parabola o kriminalu i vlasti gde su protagonisti i jedne i druge strane ravnopravno raspoređeni: harambaša sa tri hajduka vs narednik sa tri žandara.

Todor Strašni, lopov koji presreće putnike na usamljenom drumu, i narednik Cokula koji boravi u svojoj ništa manje usamljenoj stanici, igraju igru Tuka i Blondija („Dobar, loš, zao”). Za Todorom je podignuta poternica i raspisana nagrada, te ga Cokula hapsi u nameri da mu nakon primanja nagrade omogući bekstvo, a sumu bi trebalo da podele. Koristeći, svako na svoj način, državu koja se raspada (Austrougarsku pred porazom), naši likovi kao da nam govore da su na ovom poluostrvu čuvari i kršitelji zakona često isto, a sam kraj filma nam, pride, stavlja do znanja da čak i podela uloga može da bude čista slučajnost podložna promeni.

Film ne poseduje čvrstu radnju, već je pre skupina epizoda koje se nadovezuju i kroz koje defiluje plejada različitih likova, vešto napisanih i još veštije odigranih. Tu su ruski grof i njegova žena kojima su boljševici sve oduzeli pa žive od ruskog ruleta. Tu je poštar kome Todor redovno oduzima prevozno sredstvo. Gde je priča o vlasti, tu je i anarhista. On se pridružuje Todoru sa namerom da ga emancipuje i usmeri njegovu borbu na političku stranu (omaž filmu „Za šaku dinamita”, očigledno). Još jedan omaž vesternu dat je u hajduku koji je stigao sa Divljeg zapada i koji, ubeđujući Todora da je pljačka voza prava stvar, pravda ime filma. Lik Paragraf je slika i prilika birokratije, dok se Milindža može okarakterisati kao predstavnik prostog puka.

Važan elemenat filma je i bicikl, kao predstavnik tehnološkog napretka, i ponašanje prema njemu možemo posmatrati kao parabolu za ponašanje našeg čoveka prema svemu novom što stigne sa strane. Ne toliko otvoreno, ali ipak dovoljno jasno, film se bavi i korenima kasnijih nacionalnih previranja (da ne otkrivamo previše radnju, podsetićemo samo da je austrougarsku, po svršetku rata, zamenila srpska vojska).

Iako je na momente naivan i katkad upada u klišee karakteristične za yu-film (kao recimo grubi prikaz seksa sa balkan-mačo komentarisanjem), film je zabavan i baca u razmišljanje, te ga svakako vredi pogledati.

 

Dobrovoljci

Predrag Golubović – 1986. – „Dobrovoljci”

„Dobrovoljci” su, pomalo setna, crna komedija o apsurdu rata, kojoj se povremena naivnost i poneka tehnička greška mogu oprostiti jer sa su druge strane tu zanimljiva ideja, neobični likovi, antiratna poruka i već pomenutna setna atmosfera (kojoj poprilično doprinose muzičke teme). Protagonisti filma su raznih profila: vatrogasac, konobar, jednonogi ginekolog, pop, turista, plivač. Ono što ih povezuje jeste to da su svi na silu mobilisani dobrovoljci koje je vojska padobranima bacila na jednu plažu gde treba da štite položaj od neprijatelja o kome ne znaju ništa.

Ovaj film nije nikakvo remek-delo u kom treba čitati između redova, to je jednostavan film koji sve što ima da kaže stavlja u redove. Odnos televizije i dobrovoljaca predvideo je ulogu ratnih reportera u ratu započetom pola decenije nakon snimanja filma (kao i u svim drugim ratovima, uostalom). Neprijatelj koji u podmornici izranja iz mora govori istim jezikom, ima iste probleme i pretpostavljene slične onima koji su „naše” dobrovoljce poslali u rat. A ti pretpostavljeni na dobrovoljce gledaju kao na brojno stanje (dok su živi) ili statističke brojke (kad postanu mrtvi) o kojima će snimati filmove kao svetlom primeru i pozivu deci da krenu stazom slavnih očeva.

Sve u svemu, solidan film koji bi bilo fino imati u svojoj listi pogledanih filmova.

 

Kraj rata

Dragan Kresoja – 1984. – „Kraj rata”

Bata Živojinović igra jednorukog partizana koji pred sam kraj Drugog svetskog rata sa svojim sinom putuje kroz NDH, vođen potrebom za krvnom osvetom svoje žene koju su zaklale ustaše, ljudi koje je poznavao. Kroz flešbekove se upoznajemo sa njegovom prošlošću, njegovom ženom i vidimo svirepo ubistvo kojem je prisustvovao njihov sin. Petorica zločinaca su se tokom rata raštrkali po celoj zemlji, te ih ovaj dvojac pronalazi, jednog po jednog, noseći harmoniku i u njoj pištolj i sliku na kojoj su ubice i žrtva.

Kako ovo ne bi bio teško svarljivi, do krajnih granica tragičan film, balans je uspostavljen simpatičnim i trapavim likovima koje tumače Aleksandar Berček i Neda Arnerić (koji postaju privremeni saputnici glavnih likova), a tu su i detinje naivnosti malog Vukole kome sprdnja predstavlja najjači otpor ludilu rata koje može ostaviti trajne i nesagledive posledice na dete od devet godina. Devetogodišnji Marko Ratić koji je u ovom filmu prvi put stao pred kamere ostvario je rolu vrednu pamćenja. Kao i otac, i on je vođen željom za osvetom ali, iako je rat prekinuo njegovo detinjstvo, nije uspeo i da ubije dete u njemu (što može da se vidi iz nekih epizoda). Od oca uporno zahteva da prisustvuje ubistvu, pa čak i da sam likvidira bar jednog od zločinaca, ali kada na kraju bude zaista prisustvovao – izaći će na videlo njegova detinja nevinost.

Bata Živojinović maestralno iznosi lik Baje koji, iako hladnokrvno ubija ustaše kada se nađe pred njima, nakon svakog ubistva vodi ličnu borbu koja se okončava pijanstvom ili sve težim zdravstvenim stanjem (koje se može tumačiti na više načina).

Radnja filma se završava u danima oslobođenja zemlje. Što se tiče priče o osveti, reditelj na neki način ostavlja gledaocu pravo da se opredeli kako se to završilo. Ali... Kraj rata predstavlja prekid oružane borbe, ali ona unutarnja borba svakog pojedinca tada tek počinje. Dijalog između oca i sina u poslednjem kadru (dok obojica, pilatovski, ulaze u vodu) postavlja gledaocu pitanja osvete, slobode itd.

Film je odlično režiran, kamera je slična onoj u italijanskim filmovima tog vremena. Potkrala se tek poneka greška sa naglascima i korišćenjem ekavice, ali ništa strašno. Priča nije ideološki obojena. To je lična priča kojoj istorija služi samo kao potpora iz koje valja uzeti povesne okolnosti u koje će biti smeštene neke sasvim druge teme...

 

Nož

Žika Mitrović – 1967. – „Nož”

Kako i u prethodna tri filma, glavnu ulogu ima Bata Živojinović koga će neki nazvati Začinom C jugoslovenskog filma; red bi bio da i poslednji film bude njegov.

„Nož” je triler verovatno najboljeg domaćeg žanrovskog reditelja Žike Mitrovića. Radnju pokreće jedno ubistvo u svetu šoubiznisa. Žrtva je naizgled primeren mladić, idol mnogih, pevač u usponu, ali ga kroz film demistifikuju gotovo rašomonski flešbekovi (izjave policiji) njegovih poznanika osumljičenih za ubistvo. Prolazimo kroz pokojnikov život na preskok, kao da je građanin Kejn, s tim da njegov život ne istražuje novinar već inspektor i njegov pomoćnik.

Mitrović nas vešto vodi kroz istragu, ređa brze montažne sekvence koje drže napetost, dopušta slobodu kameri, koja doprinosi dinamičnosti. Dijalozi su jednostavni, rečenice kratke i brze. Tu je i fina doza humora, umerena kao kod Hičkoka, jer bi previše humora ovde vuklo na parodičnost, i uverljivost krimića bi se izgubila. To je zamka u koju su upali mnogi jugoslovenski reditelji dok su pokušavali da naprave žanrovski film.

Iako je u osnovi ovo akconi film, krimić, može se čitati na više načina. Film je jedan od onih koje možete pogledati više puta i svaki put ćete pronaći nešto zanimljivo što u prethodnim gledanjima niste uočili. Slika društva se prepliće sa prizorima (ne)morala šoubiznisa i ulogama raznih državnih službi i novinarstva u njemu. Mitrović u „Nožu” otvara pitanje: „Ko se krije iza naših idola iz javnog života?”

Gluma u filmu kao da je težila holivudskim uzorima, dok sam film više podseća na francuske radove (mene lično na „Samuraja”). Ovo je remek-delo domaće kinematografije, te ga obavezno pogledajte.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: