Taktilizam - prenošenje ideja putem kože

Submitted by kolarski on 19/03/2013 - 00:40

mar

Više niko ne postavlja pitanje živimo li u vremenu otuđenosti, pitamo se samo kada smo postali ovakvi i kako se povezati sa ljudima ponovo. A izgleda kao da se celokupna kultura koju delimo i u kojoj živimo urotila protiv nas. Sve je veći dijapazon dodira koji postaje nepristojan, nepoželjan ili u najmanju ruku čudan. Taj običan ljudski čin biva skrajnut u tame nepristojnosti i neuljudnog ponašanja. Odakle nam pravo da narušavamo nečiji fizički prostor, valja se držati u svojih metar ličnog prostora, pola metra ako je neka poznata osoba nasuprot nas. Dodir na kraju postaje erotizovan, skrajnut iz svakodnevnog života preko svake mere a njegovo prisustvo u ljudskoj zajednici 21. veka biva svedeno na privatnost i tajnost bliskih prijatelja i ljubavnika. Najniži na hijerarhiji pet čula, dodir je ipak ključan za preživljavanje.Važnost dodira za ljudski razvoj više puta je dokazivana a najpoznatiji eksperiment na tu temu je izvelo još davne 1932. godine naučnik Hari Harlou. Rezultati eksperimenta gde mladunče majmuna bira lutku imitaciju majke prekrivenu toplom tkaninom koja nema hranu umesto imitacjie majke napravljene samo od žice ali sa hranom pokazuju koliko je primatima važan i, još bitnije, važniji dodir od hrane bez koje, nesumnjivo, umiru. Kao odraslim jedinkama homo sapiensa, dodir nam u biti nije ništa manje važan ali u odnosu na njegov značaj, prisustvo dodirivanja je zanemarljivo malo usled favorizovanja ostalih čula, naročito vida pa zatim i sluha. Ipak, u drugim kulturama značaj i moć dodira je bio poznat i pre prve polovine 20. veka. Informacije, koje potvrđuju postojanje veštine korišćenja univerzalne životne energije polaganjem ruku uz uverenje da životna energija teče kroz ljude, datiraju od pre 2500 godina. Reiki se pominje u Sanskritskim sutrama, u spisima monaha s Tibeta, iz Indije, Kine i u radovima istaknutih duhovnih učitelja širom sveta.

O tome da je dodir najniže, osnovno čulo svedočio je još i Aristotel. Ipak, podatak da dodir ima moć da zameni čulo vida preko kog dobijamo najveći procenat informacija iz spoljašnjeg sveta odjeknulo je svetom. Izum BrainPort svedoči o moći mozga da „premosti kola“ kada je potrebno. Uz pomoć male video kamere koja opaža okolinu slepe osobe, slika se prenosi u crno, belo i sivo i uz pomoć malog kompjutera, ne većeg od prosečnog Ipoda prenosi na elektrodu koju korisnik drži na jeziku. I ovde se dešava magija. Beli delovi snimljene slike postaju elektronski impulsi koje korisnik na jeziku oseća kao jake vibracije, sivi delovi slike postaju slabije vibracije dok crni delovi slike prilikom prenosa u impulse ne vibriraju. Čulo dodira u jeziku prenosi ove impulse do mozga gde se oni tumače kao zamena za vizuelne impulse. Mi ne vidimo očima, mi vidimo uz pomoć mozga i ovaj proces imitira način na koji optički nerv šalje informacije o spoljnoj slici mozgu. Dakle, dodir je zamenio primarno čulo - čulo vida. Kada se ima u vidu da su se nervni sistem i koža razvili iz iste embrionalne stem ćelije i da su naučnici počekom 2012. godine uspeli iz stem ćelija kože naprave moždane ćelije, jasno je koliki mali udeo čulo dodira ima u našim životima u odnosu na njegov značaj i moć.

Osnovna podela na pet čula ostaje dominantna i svakom čulu se pristupa sa dužnom pažnjom. Sem jednom. Čulo vida ima svoju umetnost, čulo sluha ima takođe svoj oblik umetnosti i uživanja, čulo mirisa i ukusa imaju primenjene oblike umetnosti parfimeriju i gastronomiju dok čulo dodira ostaje uskraćeno za bilo kakvo uživanje sem već pomenutog erotskog. „Postoje vizuelne i slušne a takođe i umetnosti posvećene našem ukusu i mirisu mada imaju karakter primenjenih (gastronomija i parfimerija). Ali još nisu obrađene osnove umetnosti dodirivanja. Samo u jednoj sferi - umetnosti milovanja – formulisana su pravila i zakoni dodira (u drevnim traktatima tipa Kamasutra). Ali zar je dodirivanje obavezno povezano sa požudom, strašću?“ pita se Mihail Naumovič Epštejn u svojoj knjizi Filozofija tela. Nauka o pipanju i dodirivanju, haptika, već postoji ali umetnosti namenjena isključivo čulu dodira? Težak je i gotovo futuristički poduhvat pokušaj zamisli ili pravljenja umetničkog dela koje će odgovarati standardima estetike odnosno haptike i koje će moći da utoli glad za umetnošću putem dodira a ne putem vida ili sluha.

pro„Recipročna je i surovost slikara i skulptora koji ubijaju jedni druge u istim tim muzejima udarima linija i boja. Jednu posetu godišnje, kao što odlazimo na grobove preminulih bližnjih, to možemo dozvoliti! Možemo da zamislimo ljude kako jednom godišnje stavljaju cveće ispod Đokonde! Ali nositi našu tugu, našu krhku hrabrost i našu uznemirenost svaki dan u muzej, to je nedopustivo! Želite li da se trujete? Hoćete li da istrulite? Šta možete da pronađete na staroj slici osim bolne iskrivljenosti umetnika koji pokušava da probije neprobojne barijere koje ga sprečavaju da u potpunosti izrazi svoj san?”. Iako neće biti potrebno da spalimo muzeje i biblioteke kao što je na samom početku 20. veka savetovao osnivač futirizma Filipo Tomaso Marineti, biće potrebno da otvorimo svoje umove za umetnost dodira kojoj je dve decenije kasnije Marineti napisao manifest tvrdeći da on nije izmislio taktilnu osetljivost već da je razdvojio plastičnu umetnost (skulpture i slike) od taktilizma kao smera koji je on osnovao. Pre njega, plastiku i taktilizam je kombinovao Marinetijev prijatelj Umberto Bočoni sa svojim delom Spajanje glave i prozora (1919).

 

Prezir prema klasičnoj umetnosti, želja za napretkom futurističkog pokreta pomešani sa iskustvom Marinetija iz Prvog svetskog rata, rezultirali su 1921. Manifestom taktilizma. Par godina pre nego što će u ulici otkrivača Amerike Ameriga Vespučija „otkriti” taktilizam, iskustvo iz rovova u ratu gde osim na čulo dodira nije mogao ni na šta drugo da se osloni pomoglo mu je da da shvati da ljudi komuniciraju međusobno pomoću očiju i jezika ali ipak srž komunikacije – razumevanje im stalno izmiče. Rešenje je našao u pretvaranju poljupca, rukovanja i dodira u provodnike misli. Kako bi pomogao svakome da dostigne taktilnu moć, Marineti je napravio edukativnu skalu dodira koja je istovremeno skala taktilnih vrednosti. Skala ima šest kategorija i I kategorija obuhvata hladne, apstraktne materijale vrlo čvrste na dodir (poput šmirgl papira i lima), II kategorija su materijali bez toplote (svila i krep), III vrsta oseta su mlaki i nostalgični poput somota i vune. U IV kategoriji našli su se pletena svila i sunđeri kao gotovo iritantni, vrući i određeni materijali dok u V kategoriju dolaze mekani vrući i ljudski oseti poput kože, krzna i ljudske kose. Na kraju VI kategorija se deli na dve od kojih su obe vrele, senzualne, vatrene i nežne. Prva je grubo gvožđe, meka četkica, žičana četka a u drugoj su pliš ljudske ili malje breskve i ptičije perje.

sudNa osnovu ovih kategorija, Marineti daje predloge u Manifestu taktilizma o umetničkim oblicima kroz koje se taktilizam može izraziti, dajući svoj doprinos u vidu dela Sudan – Pariz koje naziva „putovanjem za šake”. Sudan – Pariz je taktilna tabla (ploča, sto) podeljena na tri dela koji označavaju Sudan odnosno Pariz i more koje ih deli. U „sudanskom delu” nalaze se materijali poput vune, sunđera, šmirgle, žičane četke dok kontrasni materijali – perje, svila, vata i somot prenose putem dodira impresiju Pariza. Pored dela Sudan – Pariz, Marineti daje predloge za još umetničkih oblika izražavanja taktilizma pa predlaže taktilne jastuke, krevete, kauče, taktilnu odeću i idući ka sve većim i većim projektima predlaže taktilne sobe, ulice i taktilna pozorišta. Opis taktilnih pozorišta u mnogome liči na danas postojeće bioskopske 5D sale u kojima se pored 3D slike gledaocima omogućuje da osećaju i vibracije, strujanje vazduha, pokrete i mirise. Na kraju, taktilni umetnik će izražavati svoje reči i svoje misli potpuno slobodno putem dodira i na taj način ostvariće ideal direktnog prenosa misli i potpunog razumevanja u komunikaciji.

Marineti daje savete kako razviti svoje čulo dodira. Često nošenje rukavica, plivanje u dubokoj vodi i svakodnevno vežbanje raspoznavanja predmeta u veoma mračnoj sobi trebalo bi da razvija taktilizam. Taktilizam je ostavio u amanet mladim pesnicima, pijanistima, tipografima ali i svima sa erotskim, prefinjenim i potentnim temperamentom. Ipak, ne treba smetnuti sa uma da taktilizam nipošto ne sme da sklizne u preteranu erotičnost, bogatstvo boja i oblika i u plastične umetnosti posvećene vidu ili sluhu. Cilj taktilne umetnosti je da dovede do harmonije i doprinese komunikaciji između ljudskih bića putem dermisa.

Možda očekivano ali taktilizam je ostao avangardni pokret. Ostao je u domenu performansa međutim i posle gotovo veka on ima svoje predstavnike. Aj O, japanski umetnik i deo Fluxus umetničkog pokreta koji pretpostavlja odustajanje od završenog umetničkog dela u korist tekućeg procesa, efemernosti, igre, hepeninga, stvorio je dela taktilne umetnosti Taktilnu dugu, Taktilnu duga – sobu i Taktilne kutije u kojima je dodirivač trebalo da napipa šta se nalazi. Taktilizam je našao odziva u Rusiji. 2001. godine na taktilnoj izložbi „Knjiga i telo” u Sankt Peterburgu irina Danilova i Mihail Naumovič Epštejn predstavili su eksponat „Naše omiljene knjige”. Eksponat predstavlja knjige iz ruske klasične poezije i proze, zatvorene u sanduk na kome su po otvor za levu i desnu ruku kroz koji se mogu dotaći knjige ali one same ostaju nevidljive. Epštejn kao objašnjenje zašto je izbor pao na knjige nudi da su knjige sve više od vizuelnog usled informatičke revolucije pretvara u taktilni objekat i objekat njuha i sluha. Dve godine kasnije isti dvojac umetnika na izložbi „Touch me” u Sankt Peterburgu predstavili su eksponat „Rajska gruda” koji predstavlja loptu od mekane, vajarske gline, smeštene u futrolu od neprovidnog pleksiglasa na kojoj postoji otvor kroz koju posetilac na slepo gnječi glinenu loptu dajući joj oblik svojg dlana. Zadatak za sve posetioce jeste da naslepo izvajaju nešto što bi radovalo i prste i dlan odnosno da naprave ideal dodirivanja, rajsku grudu.

rai

Marineti kaže da su današnjih pet čula samo trenutno stanje stvari, da je potpuno moguće da će se razviti neka druga čula a ova zakržljati usled neupotrebljavanja. Danas je sve više glasova u prilog tome da postoji više od osnovnih pet čula i da su tu još i osećaj za ravnotežu, propriocepcija (osećaj za položaj delova sopstvenog tela), termorecepcija i nociocepcija (osećaj bola). Taktilizam bi mogao da doprinese otkriću još nekih čula. Ipak, vi ovaj tekst čitate sa monitora i prenosi se sa mog monitora na drugi pa na neki treći i tako redom, hoće li fizičko telo uopšte ostati potrebno ostaje pitanje otvoreno za budućnost. Ipak, naučnici uspevaju da reprodukuju sva čula u svojim kiborzima sem jednog. Još uvek ne mogu da reprodukuju čulo dodira, ono ostaje rezervisano samo za ljude. 

 

Literatura:

Mihail Epštejn, Filozofija tela, Geopoetika 2009.

F.T. Marinetti, The Manifesto of Tactilism, Milan 1921.

F.T. Marinetti, The Futurist Manifesto, Paris 1909.

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: