Džabe nosim ordenje kad niko me ne poznaje

Submitted by Andrijana3 on 21/02/2014 - 15:20

1 Đorđe Božović Giška

Početak raspada SFRJ, propraćen nizom tranzicionih promena na čitavom Balkanu, ucrtao je jedno novo poglavlje u našoj istoriji, takozvani postkomunistički period, u kome su stasavale nove generacije zadojene pričom o patriotizmu i verom u to da je jedina časna smrt pogibija za svoju otadžbinu. Surovi trenutak kada mladi doživljavaju potpuni preobražaj, kada dolazi do pada sistema moralnih vrednosti, najavio je novo doba u kome se ubijalo zbog prekih pogleda i ružnih reči. Tada se nezadovoljstvo režimom i situacijom u zemlji iskazivalo paradiranjem na ulicama: desio nam se 9. mart, a zatim i 5. oktobar koji je nastao kao rezultat nezadovoljstva. Narod smo večito željan nekih promena. A danas, toliko godina kasnije, oživljavaju se narodni heroji i momci koje je iznedrio surovi asfalt; u očekivanju smo skorašnjeg vaskrsenja „Jugoskandika“ i „Dafiment banke“, pa da budemo potpuno sigurni da uistinu do pravih promena nikada nije ni došlo. Ali ako je već Arkan i danas velika misterija, ako se Kristijan Golubović i dalje stidi kada ga nazovu kriminalcem, ako prvi avion „Er Srbije“ nosi ime Novaka Đokovića, zašto do današnjeg dana nijedna ulica na Voždovcu ne nosi ime Đorđa Božovića Giške?

„Stidim se pojedinih delova svoje prošlosti, ali mi niko ne može zabraniti da u ratu poginem za svoj narod“, Đorđe Božović Giška.

Ime Đorđa Božovića Giške danas se može naći uglavnom na nacionalističkim sajtovima i blogovima koji, pored toga što se trude da očuvaju ćirilično pismo, svojim postovima vraćaju točak istorije unazad i oživljavaju narodne heroje koje su mnogi već davno zaboravili. Osnivač takozvane pajser brigade na Voždovcu, jedan od osnivača „Srpske garde“ zajedno sa članovima SPO-a, opijen devetomartovskom ideologijom koju je srpskoj omladini između ostalih nudio i Vuk Drašković; veliki patriota koji je svesno žrtvovao sebe za narod – danas se na pomen njegovog imena sleže ramenima ili govori o njemu kao o samo jednom u nizu kriminalaca koji su izvršavali bez pogovora sve što je od njih država zahtevala. Čovek koji je govorio šest jezika i završio dva fakulteta u zatvoru gde je robijao za dela koja nije počinio, gospodin u odelu koji je svoj život posvetio odbrani slabijih i ugroženih i jedan od mnogih koji su kada je trebalo izrazili otpor prema tiraniji, nepravdi i komunizmu. U vezi sa zverskim ubistvom Đorđa Božovića Giške i danas postoje mnoge nedoumice. Izvršioci nisu bili poznati javnosti do trenutka kada je posle dvadeset i dve godine iz Hrvatske stigla skica ubistva, čime je konstatovano da je Giška na ratištu poginuo od srpske ruke.

2 Đorđe Božović Giška

Giška je potekao iz generacije momaka sa surovog voždovačkog asfalta, generacije koje su bile zanesene junacima filma „Kum“ i želele sve i odmah. Ti isti žestoki momci ostali su upamćeni između ostalog i po tome što su jedno vreme vladali nemačkim gradovima i gde god bi se pojavili izazivali su strahopoštovanje. Postoje priče da su ti isti momci štitili naše radnike i žene u Nemačkoj. Kasnije su počeli lagano da gube uticaj, da bi na kraju doživeli brodolom, kao, uostalom, i čitava nacija, da bi ih u Srbiju ponovo vratio rat.

„Ja svoje dželate čekam sa osmehom!“

Rat je period koji najviše priželjkuju kriminalci, jer je to idealan period za dokazivanje. Oni u ratu peru svoje biografije i postaju narodni heroji i generali. To je idealan period i za ispitivanje pravih i lažnih patriota. Uvek se nađu neki revolucionari koji truju narod svojom ideologijom, traže dobrovoljce koje potkupe svojim pričama o patriotizmu i, tako opijene, šalju ih na front. Veliki su bili samo oni koji su uradili nešto za državu. Ta ista država nije ih slala samo na neprijatelje već i na Srbe, pa se čini da smo u ratu najviše ratovali sami sa sobom. Gišku nije zanimala ni slava, a ni položaj. Nakon istupanja iz „Srpske garde“, odbija ponudu da postane član Miloševićeve paravojne formacije i time pomogne režim. Milošević je s pravom gajio panični strah od omladine koja nije bila na njegovoj strani i koja je svakog trenutka pretila da sruši režim. Jasno je i to da bez Giške opozicija nikada ne bi postojala, to su znali i pripadnici Miloševićevog režima, te su u njegovom odlaženju na ratište videli idealnu priliku za osvetu. Giška na ratištu u Hrvatskoj gine od one iste države koju je otišao da brani.

Danas, ovu modernu istoriju pišu samo pobednici. Njihova imena nosiće avioni, ulice, podizaće im se spomenici, odavaće im se priznanja i izražavati zahvalnost, narod će im se diviti i simpatično će ih nazivati ponosom ove zemlje. A oni retki koji su svojom krvlju ispisivali poslednje stranice jednog doba, i koji su spremno svoje živote položili za odbranu svog naroda i svoje zemlje, kao da nisu ni postojali. Njihova se imena neće pamtiti. Po njima se ništa neće zvati. Njihove grobove već odavno nema ko da poseti. Za to vreme, današnji će evropejci, koji su odavno digli ruke od propale velikosrpske politike, uporno zaboravljajući koliko su samo ljudi pesmama u desetercu slali u ratove, spremati buduće naraštaje za nove pohode. „Srbija se umirit ne može.“

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: