Danas, kao i oduvijek, sve veće monoteističke religije (ako ne i sve) ne gledaju blagonaklono na homoseksualnost. Ja ću se u okviru ove teme, i njoj sapripadnih, baviti onim što znam o hrišćanstvu, pozivajući se na Bibliju. Pošto polazim iz jedne pozicije, ona neće biti dovođena u pitanje, ali moja lična zapažanja uvek mogu. Ovo znači i da neće biti nikakvih razmišljanja van hrišćanskih ideja.

„Sve mi je slobodno, ali mi nije sve na korist.” (Kor.6.12.)

Ove reči apostola Pavla donekle sažimaju svako postupanje hrišćanina, pa i kada je reč o ovoj temi. Ne pretendujući da mnogo znam, pojasnio bih ove riječi.

Za početak, valja napomenuti da ima jasnog stava u Bibliji, ali taj stav biva zasenjen nekim drugim stavovima. Da pređem na stvar. Eksplicitna zabrana postoji i u Starom i u Novom zavjetu (3.Moj.18.22. i Kor.6.9.). Međutim, treba kazati i da postoji osporavanje Starog zavjeta (Jev.8.7.), ali i potvrđivanje (Mat.5.17.). Gorecitirana izjava bi se mogla suprotstaviti svakoj eksplicitnoj zabrani, pa i zabrani homoseksualnosti. Ispada da je Biblija kontradiktorna.

Sada dolazi do izražaja način tumačenja Biblije, što je svakako nezahvalan posao. Ipak, ja smatram da su tu hrišćani u prednosti nad ostalima (neko bi rekao, u zabludi). Oni teže Bogu i Njegovoj istini, tako da mogu da shvate stvarnu poruku. Da se odmah ogradim; kada kažem, hrišćani, ne koristim izraze „pravi” ili „istinski”. Svi hrišćani su u mogućnosti da rade ovo o čemu govorim, ali ostaje problem što neki, koliko god ih bilo, to ne rade. Glavna poruka su dvije najveće zapovjesti: ljubi Boga svim srcem, svom dušom i svim tijelom svojim, i ljubi bližnjega kao samog sebe. Kroz ove dvije zapovjesti valja čitavu Bibliju čitati, a svakom hrišćaninu priliči postupati, i zato kažem da je hrišćanima najlakše da čitaju Bibliju na pravi način.

Dakle, kako spojiti pojedinačne zapovjesti zakona koje Bog jednoznačno daje, u kojima se traži poštovanje pravila, sa riječima apostola Pavla, na kojem je Duh Božiji da „treba služiti u obnovljenju Duha, a ne po slovu zakona.” (Rim.7.6.)? Ko je tu u pravu?

Tu treba znati sledeće, uz citirane riječi sa početka; hrišćani sve postavljaju pred Tvorca kao glavnog sudiju. Svaka zapovjest je tu da bi nas približila Njemu. Međutim, treba znati da nas svako kršenje ne udaljava zauvijek od Njega, štaviše, pruža nam mogućnost za jedno više približavanje kada se shvati greška, jer je Gospodu miliji jedan grešnik, koji se iskreno kaje, nego stotinu pravednika. Nadalje, apostol Pavle, iako navodi neke grešne stvari na mnogo mjesta, govori i da „ništa nije pogano po sebi” (Rim.14.14.). Kako spojiti ove protivrečne stvari i izjave da bismo mogli nekako odlučiti šta da činimo? Po mom mišljenju, još jedna stvar je potrebna: uzdržavanje od suđenja. Povjeriti sve Bogu, a starati se da se svakome pomogne da dosegne Boga. Uz prethodno napomenute elemente, svakome je olakšano donošenje bilo koje odluke, a i homoseksualcima, da li jesu ili nisu grešni. Moglo bi se možda kazati da to nije grijeh, taman toliko koliko može da bude. Ako odvodi od Boga, onda jeste, ako ne odvodi, onda ne mora biti.

Ipak, ja imam neke ideje zašto nije korisno, to jest, zašto odvodi od Boga. Mislim da je udaljavanje od principa žene i muža koje spoji Bog, udaljavanje od Boga. To smatram, jer je naum Božiji bio da se „rađaju i množe” (1. Moj.1.28.), da bi se taj naum najljepše vidio „jer Bogu toliko omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao” (Jov.3.16.). Idući od toga, ne vidim da se ide bliže Bogu. Nerodnošću (jalovošću) se gubi dar djece i uživanje u porodu i svemu što porod nosi. U Bibliji su mnogo priče vezane za odnos roditelja i djece, i veliki je naglasak stavljen na značaj ugledanja na djecu (Mat.18.3.).

Mislim da bi zajednički imenilac svemu ovome mogle da budu ideje da svi treba da brinu za bližnje svoje, ali na način pun ljubavi, a ne osude, jer kakvim sudom sudimo, takvim će nam se i suditi (Mat.7.2.). A ako ne sudimo, neće nam se ni suditi (Mat.7.1.).