Barselona: Antonio Gaudi i Sagrada Familia

Submitted by Aleksandar Mili... on 16/03/2015 - 16:27

1 Sagrada Familia

Lepa i elegantno odevena gospođa se zaustavi, zavuče ruku u tašnu, izvuče malo sitniša i pruži ga starcu. Zapušten, u preširokom odelu i u suknenim papučama – lica izbrazdanog borama, kose sede i kratke a ipak zamršene, brade duge i neuredne – starac se nasmeši. I sporim pokretom, spusti milostinju u sandučić za dobrovoljne priloge za izgradnju katedrale Sagrada Familia (Sveta Porodica). Ovo je istinit događaj, jedna od retkih anegdota iz veoma mirnog života Antonija Gaudija, provedenog među zidovima jednog grada – Barselone.

Iako sam u prvom delu ove priče pisao o tornju Agbar, španskoj Koridi, i bez obzira na to što u Barseloni postoji slavna Ulica Rambla (Las Ramblas), ovaj grad je najpoznatiji po dostignućima koje je stvorio Gaudi. Početkom 20. veka arhitektura Antonija Gaudija postaje jedinstvena i više nije moguće izvršiti klasifikaciju. To je period kada Gaudi svu svoju moć arhitekte posvećuje svom najvećem dostignuću, katedrali Sagrada Familia. Ona će ga potpuno obuzeti, ali ne kao umetnika već kao religioznog čoveka. Kada su ga prijatelji pitali zašto prihvata milostinju, odgovorio je da je to zato što ne želi, odbijajući je, da kod bližnjega izazove gubitak želje za milosrđem.

Sagrada Familia se za Gaudija pretvorila u jedinu svrhu njegovog života. Prvi projektant ove katedrale nije bio Gaudi već Fransisko de Paula del Viljar. Zbog sukoba sa katalonskim arhitektom Martoreljom Viljar podnosi ostavku i na njegovo mesto dolazi Antonio Gaudi koji je 1883. godine započeo izgradnju hrama. Po Viljaru, trebalo je da katedrala bude dugačka 97, a široka 44 metra, sa osnovom u obliku latinskog krsta, trobrodna, s prostranom polukružnom apsidom u kojoj bi se nalazilo 9 kapela. Gaudi je svojim arhitektonskim dostignućima svetu dao dva osnovna elementa „prve” gotike: šiljati luk i kontrafore, uzdignute potporne lukove koje je on nazivao las muletas (štake). Na njihovo mesto je uveo parabolični luk i nagib stubova u zavisnosti od rasporeda tereta na njima.

3 Sagrada Familia

Za Gaudija katedrala nije bila gotička građevina, već je težila vrednostima koje daleko prevazilaze jednostavan unutrašnji sklop. Gaudi je dao nacrte koji su imali takvu širinu i složenost da su sasvim prevazišli namere i fantazije najvećeg gotičkog majstora Viljara. Izmenio je dimenzije na 40 sa 120 m, i na taj način dobio građevinu u obliku latinskog krsta sa pet brodova upotpunjenih sa 12 zvonika (svaki zvonik simbolizuje jednog od 12 apostola) i jednom vrstom tiburijuma koji treba da simbolizuje slavu Isusa Hrista. Trebalo je da hram bude visok 160 metara, viši čak i od kupole Svetog Petra. U tome se vidi hrišćanska simbolika koja je spojena sa ponosom Katalonaca. Kažu da je upravo taj ponos naveo Gaudija da 8 prednjih stubova centralnog broda bude simbli gradova Valensije, Granade, Toleda, Saragose, Burgosa, Valjadolida, Santjaga i Sevilje. Četiri veća stuba koji pridržavaju tiburijum podsećaju na 4 jevanđelista: Mateja, Marka, Luku i Jovana. Istočna kapija je posvećena Hristovom rođenju i detinjstvu, zapadna njegovom stradanju i smrti, a glavna, južna, njegovom vaskrsenju i Strašnom sudu – Jucio Final.

2 Sagrada Familia

Ono što u ovom projektu potpuno zaprepašćuje nije međusobna saglasnost arhitektonskih elemenata i religioznost samog Gaudija koja je dovedena do savršenstva, već namera da se celina upotpuni skulpturama u punoj oblini, zidovima prekrivenim freskama, majolikom, staklenim pločicama i kovanim gvožđem. Gaudi nije odmah napravio konačan projekat. Kad se pogledaju skice, vidi se da je tek poslednjih godina svog života uspeo da sagleda konačnu sliku hrama. Postoje Gaudijevi crteži, makete kao i mnogobrojni crteži načinjeni na osnovu pretpostavki, ali sve to zapravo nije dovoljno da bi se ovo remek-delo završilo. On je bio umetnik daleko ispred vremena u kom je živeo, čovek koji se nije mogao zadovoljiti listom papira, jer je uvek imao želju da oblikuje u prostoru. Više nego interesantno je da su Antonija Gaudija za života mimoišle sve zvanične nagrade. Njegova umetnost je često označavana „ludom”, a on je još češće nazivan ludakom.

Svakog jutra, pre odlaska na gradilište, odlazio je u crkvu Sveti Felipe Neri. Tako je bilo i 7. juna 1926. godine, kada je na Gaudija naleteo tramvaj. Zbog njegovog lošeg izgleda i praznih džepova, taksisti su odbili da ga prevezu do bolnice. Niko nije prepoznao najslavnijeg arhitektu Barselone i sveta. Umro je tri dana kasnije. Njegovoj sahrani je prisustvovalo nekoliko desetina hiljada ljudi. Iako su ga sva priznanja mimoišla tokom života, nekoliko decenija posle smrti katalonski čarobnjak Antonio Gaudi postao je ikona Barselone i zauzeo mesto u umetnosti koje mu je oduvek pripadalo. Nakon 74 godine završio je život skoro u celosti proveden među zidovima Barselone, koje su Gaudijeva najdublja vera i bujna mašta obeležile i potpuno izmenile. Istovremeno, na ovim temeljima su izdignuti vrhovi hrama zamišljenog da bude simbol grada, ali i Katalonije.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: