Drumovi će poželet' Turaka, al' Turaka... biće na TV-u
Kako objasniti ekspanziju turskih serija u poslednjih nekoliko godina? Da li su nam dojadile španske, njihovi banalni, tipično melodramski zapleti i, takođe, izrazito banalni raspleti? Međuljudski odnosi svedeni gotovo na apsurd, voliš me–ne voliš me, i ništa dalje od toga. Likovi su tipski, sa jasnom polarizacijom pozitivnih i negativnih. Na svakom koraku banalizuju se razne životne situacije, poput onog Možda je rodila dete, ali se ne seća... ili Pa ja sam sin svoga oca, našeg dugogodišnjeg sluge...
Neprilagođeni
Često se govori da papir trpi sve – i to je tačno. Vekovima ljudi pišu: o sebi, svojim osećanjima, doživljajima, izmišljaju neke nove situacije, stvaraju junake koje potom smeštaju u određenu sredinu, kojima su stavljene nekakve prepreke – koji žive u svom literarnom svetu jednako onako kao što mi živimo u ovom našem, „stvarnom”. Možda pisci izmišljaju specifične junake, kojima, potom, daju imena i, možda, izmišljaju i mesta i događaje u kojima oni učestvuju; ali je jedno sigurno – sve to nastaje iz iskustva, ovakvog ili onakvog.
Kako nazivati stvari pravim imenom?
Čitao sam skoro jedan članak u novinama. Ideja je da se stavi u prvi plan američka nedoslednost, prije svega moralna, a zatim i zakonska. Ukratko, navodi se njihovo nepridržavanje principa komandne odgovornosti, i traženje izuzeća sa svoje zločine. To je opštepoznata stvar, za iole upućene, ali je teško to dovoljno istaći, naročito u današnjem unipolarnom sistemu (zapadnih vrijednosti) koji je, srećom, na izdisaju. Ipak, istakao bih nešto drugo.
Potraga za poslom ili prodor kroz Mordor
Do poslа je u Srbiji veomа teško doći. Još je teže pronаći onаj dostojаn čovekа. Međutim, u situаciji opšte bespаrice, аpаtije i potpunoj ubijenosti želje zа borbom kojа bi trebаlo dа postoji u čoveku, mnogi su spremni dа rаde bilo štа kаko bi došli do svojih 20000 dinаrа mesečno. Ali, dа li je to lаko?
Bolji život
Ne znam da li se to i vama dešavalo, ali ja sam često prisustvovala raspravama – što po marketima, poštama i domovima zdravlja – što po kafićima, kućnim sedeljkama i slavama; raspravama o tome kada i koliko nam je bilo bolje. Kao i rivalski klubovi Partizan i Zvezda, tako i Titovo vreme i devedesete godine prošlog veka vode večiti derbi. I kao u fudbalu, košarci i odbojci i ovde ima „zagriženih” navijača, i svako ima dovoljno dokaza da potkrepi svoje tvrdnje: za vreme Tita išao je na more, u Trst u šoping, a devedesetih se molio Bogu za koru hleba i obratno.
Mali prilog moralnoj autonomiji
Prije neki dan sam ponovo pogledao film „Seven”. Radi se ubici, koji se koristi tematikom sedam smrtnih grijehova, da bi poslao svoju poruku svijetu, a dvojica detektiva pokušavaju da ga spriječe. Zaista odličan film, za desetinu godina, možda će se moći kazati i – antologijski. Ipak, sada bih pomenuo jednu sekvencu koja će možda nekome pokvariti malo film ako nije odgledao, ali nije ništa krucijalno. Uglavnom, bolje prvo odgledajte film ako možete. Dakle, kada imaju ozbiljnih problema u istrazi, jedan od detektiva se doseti svog prijatelja iz FBI-ja. Ova institucija vodi detaljene beleške o čitalačkim navikama stanovništva, sa akcentom na potencijalno opasnim knjigama - kako se prave bombe, ili Mein kampf, kako jedan od detektiva to kaže. Kolega pita, da li je to legalno, ovaj odmahuje glavom, dodajući da se tako nešto ne bi priznalo na sudu, ali da je koristan uvid i pomoć. Kasnije se ispostavlja, da toga nije bilo, film bi se mnogo prije završio, da ne kažem više od toga.