Čemu umetnost?

Submitted by vojislavst0jakovic on 24/02/2014 - 14:36

U smeru kazaljke na satu: Vinsent van Gog - „Autoportret“; afrička Čokve skulptura; Sandro Botičeli - „Rođenje Venere“ (detalj); japanski šisa lav

Od prvih crteža u tami pećina pa sve do danas kada su sve informacije nadohvat ruke, mnogi se pitaju – čemu umetnost? Koja je njena svrha, naročito u današnjem svetu u kom je otkucaj srca brži od sekunde?

Prema starogrčkim misliocima, naročito Aristotelu, umetnost je mimesis – oponašanje prirode, koje nam omogućava da stvorimo prirodu u svakom kutku svoje svesti i govori da je i ono što je ljudska tvorevina zapravo proisteklo iz prirode. Prema Aristotelu, umetnost uvek ima neki cilj, ali ako je ona sama sebi cilj, onda je to „lepa umetnost“. Kada umetnik oponaša prirodu on ne prikazuje njenu spoljašnjost, već unutrašnji smisao. On drži ogledalo u kom može da spozna prirodu. Najveća svrha umetnosti je da dovede do katarze,emocionalnog pročišćenja, kod onoga ko u njoj uživa. U srednjem veku, za umetnost se smatralo božje proviđenje; umetnik je tada samo božja „alatka“. Umetnost je služila kako bi se prikazala sva Njegova moć i veličina, Njegovo dobro, ali i zlo, za grešnike. Tada su se uzdizale velike crkve i katedrale i slikale freske. Samog umetnika retko bi ko pamtio, jer se smatralo da sve proističe iz Boga. Krajem srednjeg veka, počinje dobra humanizma i renesanse. Čovek se izjednačava sa bogom, i tada dobija svoje sopstveno pravo da ga istorija upamti. Umetnost je tada služila kako bi se izrazila moć i bogastvo aristokratskih i kraljevskih porodica. Mediči, Sforca, Bordžija; velike italijanske porodice unajmljivale su umetnike i postajale njihovi zaštitnici. Najznačajniji predstavnik ovog doba bio je Leonardo da Vinči, koji nije bio samo umetnik, već i izumitelj, anatom, botaničar, čovek koji je predvideo predstojeći razvoj tehnologije.

U novom i savremenom dobu nastavlja se razvoj umetnosti. Dolazi do stvaranja novih umetničkih pravaca. Prema Kantu, umetnost oličena u dobrim umetničkim delima, a za dobra se smatraju ona dela koja prežive test vremena i ostanu upamćena i kroz nekoliko vekova, umetnost ima jednu višu svrhu koju ljudski um ne može da pojmi. Kako bismo spoznali šta je vredno postoje određene norme po kojima se dobra umetnost izdvaja od loše, ali njih ne možemo precizno formulisati. Po Hegelu, umetnost je jedna od manifestacija opštosti i beskonačnosti apsolutnog duha, jedan od načina da se apsolutna ideja oblikuje. Prema njemu, niko nije u stanju da tumači vrednost umetničkog dela, a time i njegovu svrhu, pošto je ljudska svest konačna, dok umetnost nastaje uz pomoć beskrajnog apsolutnog duha. Za Marksa i njegove sledbenike, umetnost je samo alatka koja služi da se podstaknu ugnjetavani u borbi protiv kapitalizma. Prema Šeliju, engleskom romantičarskom pesniku, svrha umetnosti je da bude „ventil“ kroz koji izražavamo i prikazujemo svoju maštu i misli drugima. Za Tolstoja, umetnost treba da teži da ujedini ljude kako bi živeli zajedno u miru i harmoniji. Za Anri Bergsona, umetnost je beg od stvarnosti i sumornog sveta koji nas okružuje. Anri Matis, fovistički slikar, smatra da ona mora da nas opusti. Ima još mnogih mišljenja o umetnosti, tako da je ovo samo „kap u okeanu postojanja“, kako bi rekao Andrić.

Iako naš narod nikada nije živeo u blagostanju, niti okružen umetničkim delima kao stanovnici Atine, Rima, Pariza i drugih prestonica umetnosti, iznedrio je pregrštih velikih umetnika. Nobelovac Ivo Andrić je u eseju o umetnosti „Razgovor sa Gojom“ napisao:

„Proste i uboge sredine su pozornice za čuda i velike stvari. Hramovi i palate u svoj svojoj veličini i lepoti u stvari su samo dogorevanje i docvetavanje onoga što je niklo ili planulo u prostoti i sirotinji. U prostoti je klica budućnosti, a u lepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jednostavnost. To su dva lica života.“

Za njega, umetnost je dužna da ljudskoj vrsti otkriva lepotu koju stvaraju oni koji su ispred svog vremena, za koje bi Niče rekao da su Nadljudi (Ubermensch). Umetnost povezuje ljude i ljudske sudbine. Međutim, samo umetnost koju stvaraju oni koji su odlučili da unesu promenu u ustaljeni društveni poredak ostaće upamćena i ostvariti svoju svrhu. Tako umetnost stalno otvara perspektive životu jednog pojedinaca, kao i naroda i celokupne ljudkse vrste, što se ogleda u tome da se, u podvizima i porazima koje su doživeli oni koji su prethodili umetnosti, nalazi celokupno iskustvo čovečanstva. Ova prethodna iskustva utiču na pojedince da stvaraju. Samo kroz umetničko delo, za Andrića naročito vezano za građevine, čovek može da ostane upamćen kroz istoriju. Umetnik je i vesnik istorije, čije delo je poruka u kojoj se izražava i ogleda složena stvarnost.

Teodor Žeriko – „Splav Meduza“

Teodor Žeriko – Splav Meduza

Umetnost se kao alatka za ukazivanje na nešto što ne valja u društvu koristi još od antičkog doba. Međutim, to se najviše počelo zapažati od dela „Splav Meduza“ francuskog slikara Teodora Žerika, koji je na početku XIX veka svojom dramatičnom likovnom kompozicijom simbolično ukazao na propuste francuske vlade – na to da je sama država zapravo splav prepun očajnika. Realizam, kao pravac u umetnosti iz sredine XIX veka, pokušavao je da ukaže najpre na klasne razlike, a potom i na sve aspekte društva. Književnici su pisali o realnom stanju. Dostojevski je rekao: „Lepota će spasti svet“, čime je mislio da ako umetnik ukaže na nešto što ne valjda u društvu i ako oni koji imaju moć to shvate i poprave, mogu na taj način da učine svet boljim mestom za život. U XX veku, umetnički pravci su bili okrenuti krikikovanju najpre ratova i razaranja, a potom i užurbanog tempa savremenog društva. Pikaso je na svojoj „Gernici“ prikazao slikovito razaranje istoimenog sela u Španiji, i na taj način predvideo Drugi svetski rat i sve predstojeće užase. Antidrame Beketa i Joneska ukazuju da sam život, a time i umetnost, nema smisao. Krajem pedesetih se razvija novi pravac, pop-art, koji ukazuje na sve brži tempo življenja. Glavni predstavnik ovog pravca Endi Vorhol u svojim je delima ukazivao na užurbani tempo i trenutno kretanje sveta. Pomoću svojih fotografija svakodnevnih i običnih, fabričkih, predmeta (limenke, lampe, ambalaže) ukazao je da svaka epoha ima nešto svoje što je predstavlja. Kao što je Karavađo prikazivao voće u činiji, tako je i on prikazivao konzerve za supu. U svojim predstavama slavnih ličnosti ukazao je na besmisao slave i glamura. Umetnički performansi, kao novi vid umetnosti, razvijaju se početkom šezdesetih godina prošlog veka i predstavljaju umetnost koja služi da nam skrene pažnju sa novog tempa življenja kome čovek nije sasvim prilagođen, makar privremeno, najčešće šokantinim prizorima golotinje.

Endi Vorhol – „Autoportret“

Endi Vorhol – Autoportret

Pitanje čemu umetnost i koji je njen smisao večno je i postoji od kada je sveta i veka. Shodno vremenu u kom su živeli, ljudi su imali različite odgovore na njega, a svakodnevno se rađaju novi odgovori. Ne morate se složiti sa Oskarom Vajldom da je „tajna života u umetnosti“, ali izvesno je da nam ona pruža mogućnost da stvaramo nove svetove i zaronimo u tuđe. Kao što kaže Gete, „ne može se sigurnije pobeći od sveta nego kroz umetnost i ne može se sigurnije spojiti sa njime nego preko umetnosti.“

Uostalom, sve ovo treba samo da ukaže na to da mi sami treba da spoznamo koji je smisao umetnosti, a time i smisao života. Drugi mogu da nas usmere, ali samo da bi nam pokazali pravac u kom treba da razmišljamo, ne i same misli.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: