U mnoštvu maestralnih fudbalera koji su protutnjali svjetskom scenom u ovih stotinak godina, uvijek se izdvajaju oni najbolji: Pele, Maradona, Zidan, Ronaldinjo, Platini... Neko po golovima, neko po driblinzima, titulama, harizmi. U ovom tekstu htio sam izdvojim četiri vrhunska igrača iz različitih epoha, čiji su se fudbalski talenti ukrštali sa neobičnim životnim pričama i istorijskim okolnostima koje su im u potpunosti mijenjale životni put.
Garinča
Dječak pod imenom Manuel Fransisko dos Santos uhvatio je jednog dana pticu carić, koju u Brazilu zovu garrincha, a koja po starom vjerovanju, donosi sreću. Garinča je odrastao u ubogoj porodici u favelama oko Rija, kao mali je oboleo od devijacije kostiju na nogama i bila mu je potrebna operacija, koju, naravno, njegovi roditelji nisu mogli da priušte, a mnogo je volio loptu. Sreća mu je, dakle, i te kako bila potrebna.
Pronašao ju je u Botafogu, gdje će ostati do kraja karijere. Na probi u klubu, poigravao se sa slavnim Niltonom Santosom. U narednih 13 godina, Garinča je odigrao 579 utakmica za Botafogo i postigao 240 golova, usput osvojio tri titule prvaka. Dres Brazila nosio je na tri Svjetska prvenstva (1958, 1962. i 1966), a sa prva dva donio po titulu šampiona planete. Svojim driblinzima je izluđivao protivničke odbrane, i u kombinaciji sa Peleom i Didijem učinio je Brazil, možda, i najboljom reprezentacijom svih vremena. Baš je Nilton Santos kasnije govorio: Garinča je bio i ostao veliko dijete, koje je znalo samo za jednu igračku – fudbalsku loptu. Garinčino djetinjstvo trajalo je otprilike do kraja SP-a u Čileu 1962. A on nije htio da odraste.
Odao se alkoholu. Pričalo se da je prazne ostavljao po bocu, dvije konjaka dnevno. Imao je nekoliko automobilskih nesreća, od kojih se najteža desila 1969, kada se zakucao automobilom u kamion. U toj nesreći poginula je njegova tadašnja tašta. A ženio se dva puta; prvi put sa Nair Markeš, sa kojom je stekao osam kćerki, drugi put sa Elsom Soareš, tada popularnom pjevačicom, i s njom dobio sina. Sa izvjesnom Iraci imao je još dva sina, sa Vanderleom kćer, a djecu je sijao i po bijelom svijetu. Tako je Ulf Landenberg, rođen 1959. u Švedskoj, njegov sin. Njegovu majku Garinča je upoznao za vrijeme Svjetskog prvenstva. Dakle, Garinča je imao 13 djece! Barem zvanične.
Umro je 1983. godine od ciroze jetre. Imao je 50 godina. Poslednjih sedam se liječio od alkoholizma. Živio je u teškoj bijedi po završetku karijere. Na posljednji ispraćaj, koji je prenosila i brazilska televizija, došlo je 7000 ljudi, među njima i Nilton Santos, Ademir, Belini. Epitaf na njegovom grobu kaže: Ovdje počiva u miru Mane Garinča, Radost Naroda. Najveći stadion u Braziliji danas nosi njegovo ime.
Eduard Streljcov
U Londonu, 6. decembra 1967, Engleska i Sovjetski Savez igrali su 2:2. Jedan igrač u crvenom dresu sa ćiriličnim natpisom SSSR dobio je ovacije na prepunom Vembliju zbog svoje maestralne igre. Po završetku meča, rekao je: Takve utakmice volim. Prvi put sam igrao na Vembliju. Nisam igrao na boljem terenu. Da pozavidiš igračima Svjetskog prvenstva kakvu su igru mogli pokazati na ovakvoj travi. U ovoj rečenici vidio se žal zbog neigranja na najvećoj sceni, a što je bila strašna nepravda za ovog momka. On se zvao Eduard Anatoljevič Streljcov.
Streljcov je 1953. navukao dres moskovskog Torpeda i ubrzo stekao nadimak „Ruski Pele”. Briljirao je na terenu i potpuno se razlikovao od ostalih sovjetskih igrača, što po igri bez grča i sputavajuće discipline, što po svojoj Tedi Boj frizuri. Iz Melburna je 1956. svojoj rodbini donio olimpijsko zlato i pripremao se da eksplodira na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj, kad se desio šok koji će mu zauvijek promijeniti život. Streljcov je bio poznat kao ljubitelj žena i dobrog provoda, mladi u Moskvi su u njemu vidjeli idola, a to se nije dopadalo najvišim političkim krugovima SSSR-a. Jekaterina Furceva, prva žena član Politbiroa, ponudila je Eduardu da oženi njenu kćer, što je on jasno odbio, uz uvrede. Odbio je i da pređe u timove moskovskih rivala, policijskog Dinama i armijskog CSKA. Sve to nije moglo proći tek tako.
Streljcov je nakon jedne sedeljke, u pauzi između reprezentativnih obaveza, optužen za silovanje izvjesne Marine Lebedeve, zajedno sa Mihailom Ogonkovim i Borisom Tatjušinom. Streljcov je odbijao da prizna, a kad su mu agenti KGB-a rekli da potpiše priznanje, pa će zauzvrat biti pušten na SP u Švedsku, potpisao je. Nije otišao sa saigračima u Švedsku. Poslat je u gulag, u Sibir, osuđen na 15 godina. Ostaloj dvojici je zabranjeno bavljenje fudbalom na po tri godine.
Sedam godina kasnije, Streljcov je pušten. Vratio se u Moskvu i svoj Torpedo. Već 1965. postaje šampion države, ali nije mu dozvoljeno da ide na SP u Englesku. Generacija Jašina, Voronjina i Metrevelija stigla je do polufinala, a ko zna šta bi bilo da je sa njima bio najbolji od njih. Bol u duši koji je nosio sigurno je bio neopisiv. Najbolji ruski fudbaler svih vremena nije nikad zaigrao na Svjetskom prvenstvu. Upravo zato što je bio najbolji.
Umro je od raka grla 1990. Godinu dana kasnije umrla je i država čiji dres nije mogao da ponese na najvećoj fudbalskoj smotri. Stadion Torpeda danas je zvanično Stadion Eduarda Streljcova, a najvrijednija nagrada koju dodjeljuje Fudbalski savez Rusije, takođe, nosi njegovo ime. Za kraj, citat iz jednog od njegovih pisama majci iz Sibira: „Moskva je sve ono najljepše. A sve što je na svijetu loše, to vidimo ovdje.”.
Šandor Kočiš
Melanholični pogled odavao je ravničarsku bol u očima i kad je bio najbolji napadač Evrope. A u njegovo vrijeme, boljeg nije bilo. Kad je Mađarska demolirala Englesku u Budimpešti 1954. sa 7:1, dao je dva gola. Na Svjetskom prvenstvu u Švajcarskoj, iste godine, Koreji je dao tri (9:0), SR Njemačkoj četiri (8:3), Brazilu dva (4:2), Urugvaju dva (4:2); ukupno 11 na četiri utakmice! Ispod svakog gola stajao je potpis: Kocsis Sandor. Na samo jednoj utakmici nije zatresao mrežu, i tu je utakmicu mađarski zlatni tim izgubio. Finale, u Bernu, protiv SR Njemačke (2:3).
Šandor Kočiš se rodio u Budimpešti i taj grad će ga svuda pratiti gdje god otišao, kao, valjda, i svakoga ko je tu metropolu na Dunavu zavolio. Ferencvarošu je donio titulu prvaka 1949, pa je po kratkom postupku pozvan da služi vojsku. Onda je bio obavezan da igra za vojni klub, Honved. Tamo su ga već čekali Zoltan Cibor, Jožef Božik i najveći od svih, Ferenc Puškaš. Tu se izbrusila nezaustavljiva i neponovljiva generacija mađarskog fudbala, koja je harala planetom od 1950. do 1954. Mađarska nije znala za poraz u 32 uzastopne utakmice. Sve do finala u Bernu. A tu se nagovijestio i konačan kraj jedne bajke.
Honved je u jesen 1956. gostovao u Bilbau, kod Atletika, u okviru Kupa šampiona. Bilo je to doba Mađarske revolucije, narod je išao tijelima na tenkove. Po slomu revolucije, igrači su odbili da se vrate u zemlju. Režim ih je proglasio izdajnicima i jedna slavna generacija se raspala. Puškaš je otišao u Real Madrid, a Cibor i Kočiš u Barselonu. Ta Barselona osvojila je dvije titule prvaka Španije, a u finalu Kupa šampiona izgubili su od Euzebiove Benfike sa 3:2. Igralo se, naravno, u Bernu.
Šandor Kočiš je na 68 utakmica postigao čak 75 golova za državni tim Mađarske. To je najbolji prosjek (1,103) golova po utakmici u istoriji reprezentativnog fudbala. Nikad više, međutim, nije vidio svoju Budimpeštu. Ubio se 22. jula 1979. u Barseloni, nakon što su mu dijagnozirani rak želuca i leukemija. Na vijest o Kočišovom samoubistvu, razočaranom Zoltanu Ciboru stihove je napisala njegova prijateljica, slavna pesnikinja, Margaret Etvud: U pozadini je jezero/A iza njega poneki oniski brijeg.
Ivica Bek
Nema smisla praviti ovakvu listu bez nekog našeg igrača. Za ovog fudbalera, pak, veće su šanse da ste čuli iz serije „Na putu za Montevideo”, nego iz opšteg znanja o fudbalu. Ivan Bek rođen je u Beogradu 1909, iz miješanog braka Nijemca i Čehinje. Već sa 16 godina zaigrao je za prvi tim BSK-a, a u prve dvije sezone je u 50 utakmica postigao 51 gol! Da bi završio gimnaziju, roditelji ga šalju u Šabac, gdje ostaje neko vrijeme, ujedno igrajući za Mačvu. Ali Ivica Bek je htio nešto više.
Bek napušta Kraljevinu Jugoslaviju 1928. i odlazi u Francusku, gdje oblači dres Seta. Već 1930. osvaja Kup Francuske i postiže dva gola u finalu, a 1934. donosi Setu duplu krunu – prvenstvo i kup! Tako postaje najplaćeniji profesionalni fudbaler u Francuskoj, a to ga kasnije dovodi i do dresova Nima i Sent Etjena. Poziv da zaigra za državni tim, koji se spremao za put u Urugvaj, na prvo Svjetsko prvenstvo ikad, sa radošću je prihvatio i saigrače sačekao u marsejskoj luci da bi sa njima brodom 16 dana plovio do čudesnog Montevidea. Njegov gol je presudio velikom Brazilu (2:1), a sa dva gola je učestvovao i u trijumfu nad Bolivijom (4:0). Snovi naših reprezentativaca o svjetskoj tituli srušeni su u polufinalu, gdje ih je domaći Urugvaj savladao sa čak 6:1 uz mnoštvo neregularnosti. To je ostao i najbolji plasman u istoriji Jugoslavije, dijeljenje trećeg mjesta sa SAD. Najbliže su se „plavi” primakli tom uspjehu 1962, kada su stali na četvrtom stepeniku.
Bek je u međuvremenu razvio veliku ljubav i prema Francuskoj. Postao je njihov državljanin, i čak nekoliko puta obukao dres „trikolora”. Drugi svjetski rat izbio je 1939, a Francuska je kapitulirala pred nacističkom Njemačkom godinu kasnije. Bek se pridružuje Pokretu otpora, komanduje jednim odredom i uspješno ga vodi do oslobođenja zemlje. Time je i definitivno ostao voljen i u zemlji galskih pijetlova, upamćen kao Yvan Beck.
Kraj života, međutim, nije dočekao sa lovorovim vijencem na glavi. Radio je u luci, tačnije, dopremao hranu iz trgovina radnicima na doku. Podlegao je srčanom udaru, pao sa bicikla i umro na kaldrmi Seta 1963. godine. Set, tada grad slavnih fudbalskih prvaka, danas je dom šestoligaša i posljednjeg počivališta jednog od najvećih srpskih, jugoslovenskih i francuskih fudbalera svih vremena.
Comments
poruka