Jednostavnost i prirodnost na sceni je ona osnova od koje sam polazio. Nisam ja težio tome, to je tako u mojoj prirodi. Mislim, istina je da je bolje ako si na sceni pravi, živ čovek. Da je bolje, upečatljivije. Da ne izvodiš neke kombinacije. Uvek sam tako i mislio. I onda su me kolege često zavitlavale: „Pa dobro, majku mu, mogao bi malo da glumiš.
Vlastimir Đuza Stojiljković
Tmuran dan nad Beogradom. Nebo je sivo. U tom sivilu dana se sa različitih strana sveta ređaju lepe sportske vesti za Srbiju. Nebo je pocrnelo, a onda se tiho i nečujno pojavila vest: „Preminuo je bard srpskog glumišta Vlastimir Đuza Stojiljković!” Istog momenta je sve ostalo otišlo u drugi plan. Pomislih: „Eto, ode i on, ode naš Tintoreto, Rođa, Šopalović. Ode naš Patak Dača kod Duška Dugouška.” Tužno, kulturna scena Srbije polako ostaje bez istinskih predstavnika kulture.
Ležeran, skroman i šarmantan, kako su ga kolege često opisivale, Đuza je rođen 1929. godine. Gimnaziju je završio u Kruševcu. Upravo u gimnazijskim danima je napravio prve amaterske korake u glumi. Gluma će, ispostaviće se, biti njegovo životno opredeljenje.
Profesionalnu karijeru je započeo 1951. godine u Beogradskom dramskom pozorištu. Može se reći da je Đuza karijeru proveo među zidovima i na daskama dva pozorišta. Jedno je BDP, a drugo Atelje 212. U BDP-u je bio do 1968, kada je prešao u Atelje. Ipak, u Beogradsko dramsko se vraća 1978. godine. Tu ostaje do 1985, kada ponovo odlazi u Atelje. Tu je i dočekao penziju.
Tokom prebogate karijere je ostvario više od 130 pozorišnih uloga, ali i 13 filmskih. Na Televiziji Beograd je nastupio u više od 30 drama i 20 serija. Igrao je u predstavama „Ženidba”, „Šuma”, „Ne šetaj se gola”, „Zver na mesecu”, „ Mletački trgovac”, „Večeras improvizujemo”, „Putujuće pozorište Šopalović”... U predstavi „Sabirni centar”, Đuza je pevao dok je išao ka nebu:
Cveta trešnja u planini,
Proleće se na put sprema
Sve je isto u mom kraju,
Samo mene više nema.
Na filmu je debitovao 1957. godine u ostvarenju Jožea Galea „Tuđa zemlja”. Veliku popularnost je stekao filmom „Ljubav i moda” u kom je otpevao pesmu „Devojko mala”. Popularnost mu se povećala ulogom u filmu „Noći i jutra” koji je režirao Pjer Majhrovski, po scenariju Meše Selimovića. Film je sniman u Mostaru 1958/59. Večnu slavu je osvojio ulogom Rodoljuba Rođe Petrovića u seriji „Pozorište u kući”. Svakako, svi pamte njegovo predivno izvođenje odjavne numere u ovoj seriji. Kad god se setimo pesme „Još jedan prođe dan” Vlastimir Đuza Stojiljković će nam biti pred očima. Ta serija i odjavna špica pamtiće se zauvek.
... Nek srce umorno, željno mirnih snova,
Sad tiho plovi kroz ovu noć...
... Sa novim jutrom sve će biti isto,
Ja to dobro znam.
Do novog susreta sa vama – doviđenja!
Pored serije „Pozorište u kući”, ostaće upamćen po ulogama u serijama „Na slovo na slovo” i „Više od igre”. Sa Milenom Dravić je bio domaćin šou programa „Lift za peti sprat”. Bio je učesnik poznatog jugoslovenskog šou programa „Obraz uz obraz”, u produkciji Televizije Beograd. Krajem osamdesetih je na Radio Beogradu vodio „Zabavnik”.
Đuzin glas je većini ljudi u ovoj zemlji izazivao osmeh, radost, sreću. Naravno, reč je o sinhronizacijama crtanih filmova. Sa pokojnim Nikolom Simićem obeležio je odrastanje mnogih generacija. Patak Dača (Đuza Stojiljković) i Duško Dugouško (Nikola Simić) i danas zasmejavaju gledalište širom bivše Jugoslavije. Ti glasovi su činili da se osećamo dobro kada su stvari bile ekstremno loše. Tako je i danas. Tako će biti i u budućnosti. Đuza je sa Nikolom Simićem, Nadom Blam i Ljubišom Bačićem učestvovao i u sinhronizaciji „Nindža kornjača”. Slavni glumac je pozajmljivao glas Optimusu Prajmu iz „Transformersa”, ali i Pepeu le Tvoru. Sećate le se: „Pa gde si, golubice? Ja te tražim da te nađem. Juhu, zečice, pa gde si?”
Oktobarsku nagradu grada Beograda je dobio je 1983. godine, Dobričin prsten dobio 2001, a statuetu Zlatni ćuran za životno delo 2009. godine.
Eto, ostaju sećanja. Ona će nam biti hrana za budućnost. Nema sumnje da će Vlastimir Đuza Stojiljković ostati u srcima ljudi. Ono što je uradio za našu televizijsku i pozorišnu scenu prepričavaće se s kolena na koleno. Ostaće video-zapisi. „Pozorište u kući” će biti asocijacija za njegovo ime.
Otišao je jedan od najvećih. Bio je Umetnik, Glumac, a iznad svega Gospodin. Sa Đuzom je otišao i deo jednog davnog, pomalo zaboravljenog vremena, vremena u kom su gluma i umetnost postavljale najviše standarde. To je bilo vreme u kom srpski i jugoslovenski prostor nije okupirao polusvet, razne starlete bez trunke mozga ili nepismeni ljudi. Tada su kulturnu scenu Jugoslavije i Srbije okupirale legende glumačke profesije Zoki Radmilović, Bata Stojković, Bekim Fehmiu, Dragomir Bojanić Gidra, Stevo Žigon, Ružica Sokić, Olivera Marković, Ljubiša Bačić, Mija Aleksić, Taško Načić, Danilo Lazović, Bora Todorović, Radmila Savićević, Nikola Simić... Svi nabrojani su sada u istom teatru na nebu. Svi iz tog nebeskog teatra, a i određen broj njih koje sam izostavio koji su još uvek u zemaljskom pozorištu, bili su uzori mlađim generacijama. Danas, kao što znamo, pravila igre su se promenila, pa se ni glumac ne postaje zbog talenta i kvaliteta. Pomenuti parametri više nisu bitni. Đuza je samo jedan u nizu glumaca koji je sa sobom odneo one prave vrednosti, one vrednosti zbog kojih smo nekada bili ponosni, srećni. Danas je mera kulture – prostakluk i bahatost. Siguran sam da ni Đuza, a ni ostali velikani našeg glumišta nisu srećni u kakvom su stanju ostavili kulturu. Gore, u svom teatru, svi skupa nazdravljaju i sa osmehom gledaju na nas dole. „Koji je Pakao tamo”, verovatno će konstatovati svi uglas.
Protiče reka, ostaje pena
U dnu čoveka uspomena,
Sve teče i sve se menja,
Doviđenja, doviđenja.
Hvala na svemu, Đuzo! Neka Vam je večna slava!