Države nemaju psihijatra

Submitted by kolarski on 23/10/2013 - 13:42

Države nemaju psihijatra

U moru vesti lako je naći one sa negativnim predznakom, nije mnogo teže naći one koje će nam pokvariti dan nepopravljivošću surovog sveta, ali nije često da naiđemo na vesti koje nas potresu dovoljno da mislimo o njima danima.

Imigranti beže iz grotla civilnog rata, a našim prostorima nije nepoznat pojam izbeglica i izbegličkih centara. Poslednji put je svetu stavljen na tacnu očaj imigranata kada se nadomak obale Italije, pored ostrva Lampeduza, prevrnuo imigrantski brod i tom prilikom je poginulo dvesta trideset dvoje ljudi. To je, zapravo, za četrdest sedam ljudi manje nego što je konačni broj mogao da bude, jer je ribar iz tog gradića sam spasao četrdest sedam imigranta koji su gledali u sigurnu smrt. Kako kaže, spasao bi i više da ga obalska straža nije sprečavala. Iako ribari sa ovog ostrva stalno spašavaju imigrante koji prolaze kroz kapiju Lampeduze tražeći spas, na to se ne gleda dobronamerno od strane državnih organa. Bolje je reći da je ovo mesto glavna tačka za ulazak imigranata u Italiju i EU, međutim, ogroman broj azilanta ne sprečava stanovnike ovog mesta da na prvo mesto stave muku tih ljudi, pa tek onda neke daleke antimigracione zakone EU.

Čitam ovu vest kao i ceo svet, i posmatram užas na koji su bili spremni neki ljudi, iz nekih dalekih krajeva, nama nepoznatih. Bude mi toplo oko srca što su neki ostrvljani, koji žive od turizma, spremni da pomognu unesrećenima, i to hiljadama njih godišnje. A građani moje zemlje su  reagovali, najblaže rečeno, sramno na par stotina azilanata koji nisu ni došli da ostanu, nego nemaju kud i ovo im je tranzitna tačka. Ako se neko ne seća, organizovano je više protesta protiv azilanata. Imigranti, kojima je ovo obećana zemlja mira i sigurnosti, trpeli su zastrašivanje i proterivanje u više mesta u Srbiji.

Neću da ulazim u to da smo zemlja potpisnica više deklaracija kojima smo se obavezali da damo azil svakome ko to zatraži, i u startu odbacujem argument da smo mi siromašna zemlja i da to opravdava naš strah od izbeglica. Lapmeduza spada među najsiromašnije gradove Italije, pa ih nedostatak novca ne sprečava u ispoljavanju humanosti. Srbija bi trebalo da zna bolje, i sami smo što rasejali, što primili toliko izbeglica u građanskim ratovima koji su besneli, i sami često tražimo bolji život „tamo negde” i žalimo se što smo tamo „uvek tuđi”. Zašto se sramotimo sami pred sobom odbacujući unesrećene i protestujući jer nećemo izbeglički centar u svom gradu?

Uopšte neću da upoređujem Srbiju sa bilo kojom drugom državom, jer mislim da je naš kulturni sklop specifičan, a istorijsko nasleđe posebno, ali lako je zaključiti da zemlja, koja je po broju izbeglica u svetskom vrhu, mora da zna bolje nego da proteruje 200-300 ljudi sa svoje teritorije. Mora da zna za bolje, ne zbog tih azilanata, već zbog nas samih.

Kada se čovek oseća bez razloga ugroženim, on odlazi kod psihijatra. Kada se država tako oseća, ona pooštrava imigracione zakone i kreće da se boji sveg i svakog.1 Eto odgovora zašto smo tako netrpeljivi prema strancima i imigrantima. Uz dužno poštovanje našem gostoprimstvu, nismo se najbolje pokazali na testu sa onima koji ne nude evre, dolare i franke za uzvrat. Ovde rat kao da je prestao juče, jer se bojimo svakoga ko će možda nešto da nam otme, da nas ugrozi i izgleda da su svi protiv nas. Na kraju se, i ovako malobrojni, okrećemo jedni protiv drugih, jer moramo da izdvojimo jasnu razliku između „nas” i „njih”, kako bismo što pre i što lakše prepoznali da li se neko iz neprijateljskih redova uvukao među nas i počeo subverzivno da deluje.

Možda je to kompleks malih naroda koji strahuju od nestanka. Verovatno je to posledica učestalih ratova i toga da je teško u ovom regionu sklopiti više od par decenija u miru. Ali u savremenom kontekstu, mali narodi moraju da znaju za bolje, jer strah i dizanje zidova oko svoje države nisu put kojim će se obezbediti opstanak. Svoju bezbednost pokušavamo da osiguramo izdvajanjem jedne karakteristike kojom razlikujemo Srbina od nesrbina. Svi nesrbi su automatski neprijatelji ili sumnjivci, čak i kada potpuno bespomoćni vape za našom pomoći. Ova zemlja se ne odriče samo sumnjivaca, već počinje da gura od sebe i svoju decu koja se ne uklapaju u profil ratnika, koji će se boriti za  budućnost.

Ja nemam drugu državu, ni moj deda je nije imao, ni njegov deda. Ipak, ne uklapam se u profil savršene Srpkinje i često se osećam otuđeno u sopstvenoj državi koja ne poštuje ni sopstvene građane, a kamoli pruža ruku pomoći unesrećenima. Ovde se ne radi o ekonomskom boljitku, niti višim platama ili švedskom standardu. Ovo je pitanje prostog ljudskog saosećanja i prihvatanja koje se negde kod nas usput izgubilo.

Ne želim da odem u drugu državu koja će imati više strpljenja za unesrećene i drugačije, ali kako stvari stoje izgleda da će meni i sličnima, baš kao i azilantima, ovo biti samo tranzitna stanica.

 

 


  • 1. Baldwin, Concept of Security (1997)
Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: