Srbija je zemlja gde čovek može umreti pred očima drugih jer mu niko neće pomoći!

Submitted by Aleksandar Mili... on 02/03/2015 - 20:01

1 beskucnici

Ne plašim se ja ljudi, već onog neljudskog u njima.

 Nikola Simić

Gotovo da ne prođe dan a da se ne susretnemo sa tragičnom sudbinom nekog čoveka. Ne prođe dan da na ulicama ne vidimo strašnu sudbinu ljudi. Ipak, najjači utisak su oni „drugi” koji sklanjaju pogled od onih koji mole za neki dinar samo da bi preživeli, kupili koricu hleba.

U Beogradu kao i ostalim delovima Srbije prosjačenje nije nova, ali svakako jeste pojava koja je postala masovna. Često prolazeći pored ljudi takve sudbine izvadim neki sitniš iz džepa i pružim im, to malo što bi za njih moglo biti sve. Neretko su to stariji, nemoćni ljudi. Pre nego što pustim da metalne kovanice iz moje padnu u njihovu ruku, uvek ih pogledam pravo u oči i osmehnem im se. Dobijam različite odgovore: „Hvala, dete moje!”, „Bog ti dao zdravlja!”, a nekoliko puta pala je i po koja suza. Moram priznati da mi se srce stezalo u tim trenucima. Malo lakše bi mi bilo kada te iste ljude sretnem i vidim kako kupuju hleb i vodu. Znam da to pre svega kupuju od onoga što im prolaznici daju.

2 beskucnici

Motiv za ovu priču su dva događaja iz skorije prošlosti. Prvi je bio napad tri maloletnika na Mišu Tumbasa, navijača Partizana koji živi u uslovima koji su nedostojni čoveka. Verujem da su svi za to čuli. Drugi se desio pre nekoliko dana kada je samo jedna devojka u prepunom tramvaju na liniji 2, na Slaviji skočila da pomogne beskućniku kome je pozlilo i koji se sručio na pod. Za Mišu Tumbasa svi znaju da celog života ima ogromnih zdravstvenih problema i da nikome zlo nije naneo. Pa ipak, on je bio meta onih koji su hrabri da napadnu samo bolesne i nemoćne ljude i to po pravilu čine u „čoporima”. Za Mišu i sve ostale koji životare tokom hladnih zimskih dana, spas od promrzlina i sigurne smrti jesu vozila gradskog prevoza. Ta vozila su po pravilu krcata, ali je u njima jako malo ljudi. Ljudi izumiru! Kako inače opisati pomenuti događaj u tramvaju na Slaviji? Pitam sve svoje sunarodnike, ali i sve građane ove zemlje: Da li vam ljudski život nešto znači? Da li je moguće da bi prošli pored čoveka kome je neophodna vaša pomoć? Izgleda da malo ljudi ceni život, svi misle samo na sebe. Koliko smo neosetljivi i bezosećajni dokazujemo iz dana u dan. Sebi postavljam uvek ista pitanja, ne želeći da verujem da smo postali toliko loši ljudi. Ovde nije pitanje ni načina života, ni problema koje imamo ili nemamo. Ovde direktno dajemo odgovor na pitanje kakva nam je duša i kakvo nam je srce.

1 beda

Za takvo ponašanje ne postoji opravdanje. Pitam se da li ti klinci koji su tukli Mišu, ti ljudi koji su samo skretali pogled od beskućnika u tramvaju kome je bila potrebna pomoć, ili oni ljudi koji prolaze pored prosjaka na ulici kao da ne postoje; pitam se da li bi se tako ponašali da je u pitanju član njihove porodice? Da li ljudi misle da su iznad tih osoba koje spavaju na pločniku, na klupici u parku? Koliko moraš da budeš nečovek pa da okreneš glavu pred onim koji možda umire. Posle se pitamo zašto nam je život ovakav. Bolji nismo ni zaslužili jer ljudi koji su spremni da se prema drugom čoveku odnose na ovakav način nisu zaslužili bolje.

Pomislio sam da smo neljudi bez srca postali u poslednjih 20 godina. Ipak, to je moja velika zabluda. Slični slučajevi dešavali su se i u prošlosti. Dakle, oduvek smo bili ovakvi, gledali samo sebe bez osećaja za drugog. Oduvek smo bili bezdušni. Znam da nisu svi takvi, ali to se otprilike pokazalo u tom tramvaju. Samo jedna devojka, od bar 10–15 ljudi koji su videli šta se dešava, pritekla je u pomoć čoveku u nevolji. Vi izračunajte koliko je to procentualno. Sa mogućnošću greške od 1% dobićete odgovor koliko Ljudi ima u ovoj zemlji. Kada vidim da živim u zemlji u kojoj je sistem vrednosti okrenut naopako, gde su plastične pevaljke i starlete uzori devojkama, neobrazovani zombiji bez mozga uzori celokupnoj našoj omladini, gde nepismeni caruju, a obrazovani gladuju, onda se ozbiljno zapitam gde ćemo mi kao ljudi stići i koliko duboko možemo da potonemo? Mislio sam donedavno da smo dotakli dno i da konačno mora krenuti moralni i kulturološki oporavak odavno posrnule nacije. Međutim, najnoviji događaji su pokazali da je dno probijeno i da se ne vidi kraj našem propadanju. Što je još strašnije, mi mislimo da je sve što sam pomenuo u ovim stupcima (i mnogo toga što nisam) normalno ponašanje. Upravo će zbog te proste činjenice oporavak biti još teži. Kada se jednom budemo osvestili, proces ozdravljenja će biti veoma bolan.

siromastvo

U Srbiji je mnogo onih koji nemaju elementarne uslove za život, mnogo je onih koji će ispružiti ruku u nadi da će dobiti nešto malo novca kako bi preživeli taj dan. Mnogo je i onih koji zloupotrebljavaju takvu situaciju pa prose jer je to biznis. Ali baš zato, pogledajte sve te ljude u oči. Oči govore sve. U njima možete videti da li žele to za sebe ili rade za drugog. Njihov glas kada izgovaraju to čuveno: „Molim vas pomozite, dajte samo dinar”, otkriva njihovu nameru. Zato ih bar pogledajte, jer u protivnom nećete znati kojoj grupi pripadaju. Znajte kada prođete pored čoveka sa toliko problema, da ga možda sutra nećete zateći tu, da ćete možda čuti da se život te osobe ugasio. Znajte da ste propustili da učinite dobro delo, da pomognete drugom čoveku u nevolji, da mu produžite život. Ta prilika vam se možda neće ponovo ukazati, kao što neljudima u tramvaju broj 2 neće biti pružena druga prilika. Oni će do kraja svojih života ići ulicom i živeti sa tim da su od živog bića koje je bilo u nevolji, kome je život visio u vazduhu, okrenuli glavu, podigli pogled u uverenju da su mnogo bolji od beskućnika. Međutim, pokazali su da su daleko gori od tog čoveka koji je u pocepanoj i prljavoj odeći ležao na podu tramvaja. On je bio dole, a oni gore. Samo, ne zaboravite, život je nepredvidiv i pun iznenađenja. Nikada se ne zna kada će neko od nas možda doživeti istu sudbinu kao ti ljudi koji utočište od hladne zime traže u prevozu, ili još strašniju. Put od vrha do dna je vrlo kratak. Zato pogledajte u oči svakoga ko silazi dole i pomozite, jer vam se lako može desiti da kad se on ili ona budu peli gore vi padate dole. Kolo sreće se okreće, zato budimo ljudi jer nikada se ne zna kada će nama zatrebati pomoć. Ovo izgovaram u nadi da ćemo se promeniti, i da ćemo kao ljudi biti daleko bolji nego što to zaista jesmo u ovom trenutku. Nadam se da ću jednog dana moći da kažem da je Srbija zemlja dobrih ljudi koji su spremni da budu Ljudi kada je to najpotrebnije. Sada to ne mogu da kažem, mogu da poručim samo da svi treba da se ugledamo na one koji pružaju ruku spasa čoveku u nevolji. Ima ih među nama, zato se osvrnimo oko sebe.

Jadna mala izvrnuta Srbijo. Dno ti na vrhu stoji!

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: