Zimski rat: Sovjetsko-finski sukob

Submitted by Aleksandar Mili... on 21/01/2015 - 18:14

Zimski rat. Mnogi će se pitati šta se krije iza ove dve reči. Neobičan naziv za jedan sukob. Međutim, koliko god suludo zvučalo, Zimski rat je mnogo češći i poznatiji naziv za Sovjetsko-finski rat koji se odigrao u periodu od 1939. do 1940. godine. Mnogi će konstatovati da su o ovom sukobu čuli malo ili gotovo ništa. Ovakva opaska bi bila svakako na mestu, jer se rat dogodio u vreme već pokrenutog Drugog svetskog rata. Iako su tumačenja istoričara različita, ima onih koji ovaj sukob dovode u vezu sa Drugim svetskim ratom. Međutim, o tome se može govoriti samo sa aspekta da se Finska po završetku sukoba sa SSSR-om pridružila fašističkoj Nemačkoj.

Za početak, može se bez sumnje konstatovati da je priroda sovjetsko-finskog konflikta imala nešto drugačiju pozadinu i da bismo za jedno realno tumačenje morali da odemo u nešto dalju prošlost. Istorija je učiteljica života, a u ovom slučaju se proučavanjem odnosa dvaju naroda mnogo pre sukoba može zaključiti zašto je na kraju došlo do krvavog rata.

Još u 12. veku Šveđani su osvajali sve zemlje koje su pripadale finskim plemenima. Tada ta plemena nisu bila organizovana na nivou jedne zemlje, nacije. Od tada su Finci bili pod vlašću Šveđana i tretirani su praktično kao robovi. Tako je bilo sve do 1809. godine. Tada je Finska ušla u sastav Ruske imperije, što je bio rezultat sporazuma u Fredrikshamu. Upravo ovim sporazumom je okončan Rusko-švedski rat. Interesantno je da su za gotovo 100 godina u sastavu Imperije Finci dobili ono što su mogli samo da sanjaju dok su bili u granicama Švedske. Dobili su sve oblike autonomnosti, pa čak i države, i to na insistiranje Rusije. Imperija im je dala da imaju sopstvene organe vlasti, valutu, carinu, nešto kasnije armiju. Dakle, sve ono što po definiciji čini državu. U tadašnjoj Velikoj kneževini Finskoj sve položaje izuzev funkcije general-gubernatora držali su Finci. Otišlo se i korak dalje, finski je proglašen za zvaničan jezik.

Treba napomenuti da je Rusija kneževini Finskoj ustupila teritorije (ruska Viborška gubernija) mahom dobijene od Švedske mirovnim sporazumima iz 1721. i 1743. godine. Ovim potezom je Ruska Imperija granice Finske dovela na svega nekoliko kilometara od tadašnje prestonice, Sankt Peterburga. U periodu od 100 godina koliko je Finska bila u okviru Imperije, broj stanovnika se drastično povećao sa 860.000 (po popisu iz 1810) na 3.000.000 (po popisu iz 1910). Naravno, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, želje Finaca su se enormno povećavale. Nisu čak ni skrivali svoju želju za nezavisnošću. Najbolja prilka, koju su i iskoristili, bila je posle Oktobarske revolucije 1917. godine, kada je parlament Finske proglasio nezavisnost. Vlast Sovjetske Rusije je bez ikakvih uslova priznala odluku Finske.

Kaže se: ako čoveku daš prst, on će želeti šaku, a ako mu daš šaku on će tražiti ruku, i tako redom, sve dok te ne uništi. Upravo na ovaj način se može opisati odnos Finske prema SSSR-u (Rusiji). Počev od 1810. kada je sve počelo sa autonomijom, korak po korak, došlo se do nezavisnosti (od prsta dobijena je ruka). Ni ovde nije bio kraj. Samo godinu dana kasnije, u Finskoj je počeo građanski rat koji će pogubno uticati na ionako krhak odnos dve zemlje. Te 1918. godine Finci su ubijali sve što je rusko na teritoriji mlade zemlje. Nije bio pošteđen niko, ni žene, ni stari ljudi, ni deca. Može se reći da su u Finskoj preko noći nastali najortodoksniji ultranacionalisti koji su po celoj zemlji sejali izrazito rusofobično raspoloženje. Tada se pojavila i ideja o „Velikoj Finskoj”, što je podrazumevalo zauzimanje delova sovjetske teritorije. Prema Valenijusovom planu iz marta 1918. godine, Finci su želeli da zauzmu Pečengu, Kolsko poluostrvo i zemlje do linije Belo more – jezero Onjega – reka Svir – jezero Ladoga. Do izbijanja Zimskog rata, Finska je svoje zamisli i teritorijalne pretenzije pokušala da ostvari dva puta. Prvi put u periodu od 1919. do 1920. i drugi put od 1921. do 1922. godine. Finska je u oba rata poražena. Iako je ishod bio negativan po Fince, Sovjetska Rusija je napravila velike ustupke. Naime, Finskoj su ustupljeni oblast Pečenge, zapadni deo poluostrva Ribačij, gotovo celo poluostrvo Srednji, ali i Zapadna Karelija.

Posle ovih poteza Sovjetske Rusije, Finska nije pokazivala pretenzije bilo koje vrste. Finci su se okrenuli drugoj vrsti politike. Najuticajniji čovek u Finskoj Karl Gustav Emil Manerhejm je gradio tesne veze sa Nemačkom. Otišao je toliko daleko da se sa Geringom i Ribentropom 1935. godine u Berlinu dogovorio da u slučaju rata kompletna teritorija Finske bude nemačkim trupama na raspolaganju. Zauzvrat, Nemačka je Finskoj obećala Sovjetsku Kareliju, što je direktno ugrožavalo teritorijalni integritet Sovjetskog Saveza, a ujedno i nestabilan mir između suseda. Zvanična Moskva je tokom 1938. i 1939. pokušala da na miran način reši potencijalni konflikt. U igri je bila razmena ili iznajmljivanje teritorija. Međutim, Helsinki odbija sve predloge koji su se našli na stolu.

Inicijalna kapisla za rat je bio Majnilski incident 26. novembra 1939, kada su artiljerijskom paljbom Finci ubili četiri sovjetska vojnika. Samo četiri dana kasnije SSSR započinje žestoku ofanzivu na suseda. Istog dana, 30. novembra, predsednik Finske Kalio Kiesti je objavio rat Sovjetskom Savezu. Finci su nadu za pomoć polagali na saveznike sa zapada. Međutim, nisu svi planovi Francuske i Engleske protiv SSSR-a u ovom konfliktu realizovani. Razlog je vrlo jednostavan, a ime mu je strah koji je kod Engleza i Francuza bio vrlo izražen. Zapravo, oni su se plašili da će, ukoliko pomognu Finskoj, SSSR preći na stranu Nemačke u mnogo značajnijem, globalnom sukobu, Drugom svetskom ratu koji je uveliko bio u toku. Vrlo verovatno bi otpor Finaca bio slomljen kroz nekoliko nedelja. Međutim, kompleks odbrambenih objekata između Finskog zaliva i Ladoškog jezera, takozvana Manerhejmova linija, zaustavio je napredovanje SSSR-a. Tek u martu naredne godine je ovaj sistem odbrane probijen, što je rezultiralo momentalnim zautimanjem Viborga. Praktično je prestonica Helsinki bila nadohvat ruke. Finci su to uvideli, i posle nekoliko dana sklopili mir, u kome su se obavezali da neće učestvovati u koalicijama protiv Sovjetskog Saveza. Kao što je istorijski poznato, posle nekoliko meseci su prekršili dogovor, i Finska je ušla u Drugi svetski rat na strani Nemačke Adolfa Hitlera.

Sovjeti su kao glavni cilj ovog rata protiv Finske apostrofirali osiguranje bezbednosti Lenjigrada. Po mirovnom sporazumu Finska je SSSR-u predala 10% svoje teritorije, što je omućilo da granica od Lenjigrada bude odmaknuta na pristojnih 150 km, u odnosu na samo 18 km pre rata. Sovjeti su ostvarili cilj, a može se reći da je upravo ovaj naizgled sitan detalj omogućio da prilikom nemačke ofanzive na SSSR Lenjigrad ne padne u ruke nacista. Ipak cena ovog cilja je bila prevelika. Rat je trajao tri i po meseca, a gubici su bili ogromni. U finskoj armiji poginulo je 26.000 ljudi, a ranjeno blizu 40.000. Stradanje na strani Crvene armije bilo je daleko veće. Poginulo je oko 80.000, a ranjeno gotovo 190.000 ljudi.

Može se reći da je jedini pozitivan aspekt rata, ukoliko se uopšte može reći da u ratu ima bilo čega pozitivnog, pomerena granica od Lenjigrada. Međutim, negativnih rezultata je napretek. Prvi je izložen, to su ljudske žrtve koje su neminovne u ovakvim sukobima, ali se uvek postavlja pitanje da li je nešto moglo biti učinjeno da do sukoba ne dođe. Drugi izrazito negativan aspekt ovog konflikta direktno je pogađao Crvenu armiju. Koliko god ne želeli da to priznaju, ljudske žrtve koje su bile velike na strani Sovjeta nisu proistekle iz finske genijalnosti, već iz sovjetske komandne nesposobnosti da mnogo efikasnijim, organizovanijim i smišljenijim napadima probiju finsku odbranu. Tako bi uštedeli i vreme, ali i ljudske živote. Iz drugog aspekta proizilazi treći, a to je da su neprijatelji SSSR-a, pre svih Nemačka, mogli da uvide ranjivost i slabost ove armije. Kao što znamo, 22. juna 1941. godine, Nemačka je napala Staljinov Sovjetski Savez. Uprkos lošim iskustvima u sovjetsko-finskom ratu, Crvena armija se konsolidovala, iskoristila zimu i, uz ogromna stradanja, na kraju oslobodila Evropu i svet nacističke Nemačke.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments

Submitted by Živomir Savić (not verified) on 24/02/2015 - 14:51
Gadni Finci čoveče, ko bi reko...nego sreća da se Sovjetski nekako spasio Finaca, ko zna kako bi danas izgledao Sovjetski, bedan i nesrećan kao FInska. Ali kraj teksta je zaista efektan. Crvena se konsolidovala i spasila svet. Nažalost, od celog tada spasenog sveta danas je samo još Severna Koreja spasena, i naravno Rusija, koja će ostati takva, spasena, verovatno i posle Severne Koreje.

Submitted by Autor (not verified) on 25/02/2015 - 15:51
Niko ovde nije gadan, ovde su u pitanju istorijske činjenice. Ko je spasio svet. Možda Britanci ili Amerikanci. Naravno da ne. Da nije bilo Sovjetske armije ovi sa Zapadnog fronta bi mogli da duvaju u prste. Crvena armija je osvojila Berlin i tada je Nemačka kapitulirala. na stogodišnjici od oslobođenja Aušvica svi su bili sem Rusa koji nisu bili pozvani. Rusi su oslobodili recimo Aušvic i niko više, ali očigledno bi mnogi da revidiraju istoriju. Što Britanci i Amerikanci nisu uradili ono što jesu Sovjeti, lepo bi sve zasluge išle njima. Na kraju krajeva, od 50 miliona poginulih u Drugom svetskom ratu, polovina je narod Sovjetskog Saveza. Prema tome, možemo voleti ili ne Ruse i raspravljati o onome što se dogodile posle završetka rata, ali o njihovoj ulozi u oslobođenju Evrope je besmisleno diskutovati. Taj deo istorije je itekako poznat.

Submitted by Autor (not verified) on 25/02/2015 - 19:41
Ispravka 70 godina od oslobođenja Aušvica. Ovim povodom šef Poljske diplomatije je pre mesec dana rekao: Aušvic su oslobodili Ukrajinci. Smešna, žalosna, sramotna izjava. Da bude potpuno jasno Sovjetski Savez ne bi ušao u Drugi svetski rat da nije napadnut, kao što ni Amerikancima ne bi palo napamet da uđu u rat da se nije desio Perl Harbor. Ali se desilo kako jeste. Kome je Berlin bio bliži? Britancima, Francuzima i Amerima koji su bili stacionirani na zapdnom frontu, pa ipak su Berlin osvojili Sovjeti kojima je trebalo daleko više vremena do Berlina nego ostalim "saveznicima". Nemačka je zvanično predala Berlin Crvenoj armiji i kapitulirala 2.maja 1945.godine. Mislite o tome.