Vero – nevero: traženje posla u Srbiji

Submitted by Ana Mladenović on 24/11/2014 - 15:56

1 Vero – nevero: traženje posla u Srbiji

Otkako sam postala svesna sebe i svog okruženja, imala sam prilike da čujem razne jadikovke na račun Srbije: na male plate, na loš gradski prevoz, na vlast... Moje odrastanje, kao i odrastanje ljudi rođenih devedesetih godina, obeleženo je nepromenljivom tranzicijom. Mi smo porasli, a ona je još uvek tu i gleda nas bebećim očima dok u ustima drži svoj majušni palac. Često u šali kažem kako su mi prve reči bile „suverenitet i teritorijalni integritet”, a moja majka se sa osmehom seća dana kada sam joj u tramvaju sedela u krilu i kroz prozor, gledajući plakate tadašnjih političara koji su bili nalepljeni na zidovima zgrada, izgovarala njihova imena. Bila sam takva „trendseterka” da su, kada su ljudi lupali u šerpe i zviždali u zviždaljke, moji morali da mi pozajme i šerpu i varjače, a deda je morao da mi da svoju zviždaljku. Bila je lepa i čula se nadaleko – deda je bio otpravnik vozova.

Devedesete godine su prošle, a eto, ipak, opet se srećemo sa rečima kao što su tranzicija, nezaposlenost, i tešenjem da će biti bolje kroz koju godinu. A kada smo već kod nezaposlenosti...

Kako sam od ove godine apsolvent – to jest, pošto „apsolvent” kao status studenta koji je odslušao sva predavanja ne postoji u Srbiji jer, jelte, prešaltovali smo se na bolonjski sistem – dakle, kako sam sada u statusu studenta koji je u produženoj godini, želela sam, i to je bilo neophodno, da nađem posao.

Napisala sam CV i počela da listam oglase. Nisam izbirljiva osoba. Prijavila sam se na poslove čistačice, konobarice, operatera u kol-centru... Stavila sam oglas i na sajt predviđen za čuvanje dece.

Tako su počeli i odlasci na razgovor za posao. Kod jednog poslodavca sam (radilo se o kol-centru), kada sam došla na razgovor, dobila informaciju da moram da prođem u „drugi krug” da bih dobila priliku da budem intervjuisana. Lepo su me postavili za sto i pružili mi test, dali mi četrdeset minuta da ga popunim. „Na svako pitanje mora da se odgovri, inače se test poništava”, glasilo je upozorenje u zaglavlju papira. Tu su bila svakakva pitanja – šta ja mislim da reč „marketing” znači, šta je po mom mišljenju „motiv”... I sve je to ok. Ali ono što me je iznenadilo je to što su tražili da napišem podatke osobe sa kojom ne živim, a sa kojom sam u rodbinskim odnosima. To me je naljutilo. Jer to je, ipak, neka vrsta diskriminacije. Šta ako nemam rođake? Da li to znači da ne mogu da popunim upitnik i da sam uzalud dolazila? Sem majke nemam nikoga, a ona se ne računa jer sa njom živim. Napisala sam da rodbinu nemam, i dala podatke prijateljice. „Da li nameravam da ostanem u drugom stanju?” Nameravam, ali ne u skorije vreme. Da li je rađanje dece „minus” kod poslodavca, iako nas stalno bombarduju time kako treba da izlečimo belu kugu? Da li to znači da će radije primiti u radni odnos muškarca, jer on ne može da zatrudni? Prođem i taj krug i pozovu me sada na „pravi” razgovor. I gle čuda! Od mene traže dve nedelje osmočasovnog rada bez novčane naknade! Kažem im da mi to ne odgovara; da sam ranije znala ne bih ni dolazila.

Pozovu me da radim u kuhinji jednog restorana. Sve bajno i krasno! Gazda nije „od onih Srba” pa da laže. On je radio u inostranstvu, od Amerike do Bliskog istoka. Kod njega nešto nepošteno ne može da se desi, ma to ni ne dolazi u obzir! I tako ja budem primljena, uzete su mi mere za uniformu, na meni je bilo samo da kupim klompe. Ali restoran još uvek ne radi, moram da čekam da krene da se pomalo radi, da se uigrava tim do otvaranja. Verujem na reč. Čekam. Zovem posle nedelju dana da bih saznala da sam jako ljubazna što se i dalje interesujem za posao i da ću biti pozvana sledeće nedelje. I krajem te sledeće nedelje me pozovu. Ali... Prvo me pitaju imam li odelo. „Kako, pa zar se nismo dogovorili da ćete mi ga vi dati?” odgovaram. „Čudno da smo to rekli, nabavi odelo, belo kuvarsko. A sanitarnu imaš?” pitaju. „Nemam, skupa je, a nekako mi je bilo nesigurno da je vadim”, odgovaram. „Idi sutra izvadi je, i javi se kad završiš”, odgovara glas i time završavamo. Sanitarna knjižica košta 1500 dinara, uz nju traže sliku koja košta 400 dinara, odelo je 3200 dinara (košulja i pantalone), klompe na pijaci 1300. Dnevnica 1000 dinara. Radila sam osam sati i četrdeset minuta. Pauze nije bilo. Dobijam informaciju da ću biti pozvana u toku nedelje jer još nema dovoljno posla. I prođe nedelja, kažu mi da su od mene odustali, ima ih dovoljno, neko će me zvati da pokupim dnevnicu za onaj dan. Nije nego! A ja se pitam: „Da li ću ikada iskoristiti tu sanitarnu knjižicu, klompe i odelo? Kada ću sledeći put naći posao u nekom restoranu?” Pitam se da li sam budala i zaključujem da sam idiot. Ko još kome može da veruje? Ko koga može da drži za reč? Ko je taj koji reč daje, i ko može da je da, a da ta reč ima težinu?

O ostalim intervjuima ukratko: dogovorite se preko telefona i lepo se ispričate, pošaljete im CV, a kada dođete na razgovor – muk! Nezainteresovanost. Pa da li, ako nemaju poštovanja prema mome vremenu, imaju prema svom? I pet minuta je pet minuta, sve se može vratiti, samo vreme ne. Pogrešila sam i što sam dala oglas za čuvanje dece – neprijatni pozivi nepristojnih muškaraca nisu izostali.

Nezaposlena apsolventkinja i dalje sedi, gleda oglase, pomalo razočarana u svet i u ljude. Pita se da li treba da postane duboko nepoverljiva, da zauzme stav antropološkog pesimizma. Ali, opet, ako bismo prestali da verujemo, gde bismo došli i u šta bismo se pretvorili?

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments