Tresla se Gora...

Submitted by Predrag Babić on 23/01/2014 - 13:25

Ravna Gora 2

Serija Radoša Bajića najavljena je kao istorijski spektakl po ugledu na produkciju HBO televizije, kao istoriografski tačno i precizno gledanje na prelomne trenutke naše prošlosti, kao nešto što će provocirati i otvoriti široku diskusiju, kao serija u kojoj će Srbi spoznati sve svoje zablude, dileme i greške. Nakon što je desetom epizodom završena prva (a kako se priča, i jedina) sezona ove epske trilogije o Drugom svjetskom ratu, dobili smo jedno veliko ništa. Ravna Gora se pokazala kao potpuni promašaj, a velika očekivanja su se raspršila brže od balona od sapunice.

Šta je tačno dovelo do razočaravajućeg ishoda nije teško odrediti ni onome ko je pogledao samo jednu epizodu, a kamoli onima koji su seriju mazohistički pratili do samog kraja. Ravna Gora je šaptom pala na dva nivoa na koja se režisersko-produkcijski tim pozivao mjesecima unaprijed: istorijskoj tačnosti i kvalitetu scenarija. Bajić je tu, jednostavno, zatajio. Mnogo hteo, mnogo započeo, ali čini se da je ipak zagrizao prevelik kolač. Tema koju je izabrao za obradu je izuzetno komplikovana i opširna, pogotovo kad joj se pristupi sa velikim pretenzijama. Ono što je najgore, radnja je razvučena do iznemoglosti i umjesto da se prostor od deset epizoda iskoristio ekonomičnije, serija uopšte nije ponudila nešto što bi privuklo gledaoce koji nisu osuđeni da gledaju televiziju nedeljom uveče.

Krenimo od kvaliteta scenarija. U osnovi Ravne Gore imali smo nekoliko dramaturških tokova: priča o ideološkim podjelama unutar porodice Taralić (što vas, vjerovatno ne slučajno, asocira na čuvene Tarabiće); zatim, priča o misterioznoj plavokosoj djevojčici, za koju se ispostavilo da je Jevrejka, a traže je svi, od porodice do esesovaca; i naravno, vojno-politička priča sa fokusom na kretanje ostataka kraljevske vojske pod komandom pukovnika Draže Mihailovića. Uprkos očiglednom trudu glumaca i kreativnog tima da dočaraju jednu epohu i približe likove običnom puku ispred televizijskih ekrana, osjetna je ogromna praznina, kako u razvoju likova, tako i u razvoju same radnje.

Ravna Gora 3

Braća Taralići bi trebalo da budu kičma serije, budući da je jedan brat komunista a drugi naginje tradiciji. Kroz njihov raskol bi trebalo da se ogleda raskol čitavog naroda tokom četrdesetih. Međutim, rasprave su im prepune jeftinih parola, a nigdje ne vidimo njihovu motivaciju za takve oprečne stavove. Neki likovi, poput oca misteriozne djevojčice, ili slovenačkog kapetana, pojavljuju se rijetko i zaista kratko, bez ikakvog saznanja o tim likovima. Naprosto, da biste pratili seriju, morate da ili zavolite ili zamrzite neke likove, a to ovdje niste imali na osnovu čega. Luk i voda, što bi se reklo.

Istorijski likovi su takođe dolazili i odlazili. I dok je razumljivo nepojavljivanje kralja Petra II i pučističke vlade nakon njihovog bijega iz zemlje, ostaje pitanje zašto je Milan Nedić prikazan u tri kratka isječka i to dok još nije preuzeo ulogu predsjednika kolaboracionističke Vlade ili zar je pojavljivanje Tita zaista trebalo da bude svedeno na švaleraciju u zadnjoj epizodi? Kako objasniti scenu u kojoj Draža, nakon što je svježi četnik Milisav ubio zlotvora iz svojih redova, kaže: „Samo to ne! Ajmo!” i odvede četu dalje bez ikakve diskusije o događaju, da ne govorimo o suđenju? S druge strane, čak čitave dvije epizode smo upoznavali Aleksandra Mišića. Iako njegovo ime zaslužuje pomen, da li je zaista moralo da se uporno ponavlja: „Znate li ko je to? To je sin našeg slavnog vojvode, Živojina Mišića”? Čemu tek dramske pauze pri izgovaranju Ravne Gore, tada običnog toponima?

Brojne su faktografske greške obilježile seriju koja se svim silama nametala kao prvi istorijski precizan prikaz Drugog svjetskog rata. Tako je Radoš Bajić upao u sopstvenu zamku, dajući seriji primjese dokumentarističkog pristupa. Tako je npr, naveden toponim Kaluđerskih bara kod Maljena, iako je to mjesto na Tari. Nijemci tako iz nekog razloga odvode zatvorenike u Ljig, iako je isti tad bio daleko od grada, pa nije ni imao zatvor. Sastanak Vlade u Zvorniku, naveden osmog aprila 1941, se nije desio u ovom sastavu sa sve kraljem – nikad. Mladi kralj pita saradnike da li su stigli u Crnu Goru i preko brda zamišljeno gleda u Srbiju, iako je on kralj Jugoslavije a pomenuta dva pojma nisu uopšte postojala. Draža je u stvarnosti na Ravnu Goru stigao 11. a ne 13. maja kao što je navedeno u seriji, itd, itd, itd. Sve se ovo moglo izbjeći da Bajić nije insistirao na dokumentarističkom prikazu.

Ravna Gora 1

Za kraj sam ostavio ideološki aspekat ove serije. Radoš Bajić je najavio novo gledanje na našu istoriju, seriju bombastično nazvao Ravna Gora i naišao na podršku nekih poznatih ličnosti poput Dušana Kovačevića, Matije Bećkovića i Vuka Draškovića. Iako je sve govorilo da će Bajić napraviti pročetničku seriju, on sam se sve više distancirao od toga kako je vrijeme odmicalo, tvrdeći da on samo hoće da prikaže istinu. A evo šta je na kraju bilo: 1. Četnici su zaista nešto uglađeniji, ali su zadržali stare manire klanja, što tuđih ovaca, što ljudi „tuđe vere“. Draža je prikazan kao čovjek sa plemenitom idejom, ali bez ikakvog autoriteta u odnosu na svoje oficire i vojnike. 2. Komunisti (dakle budući partizani) su ili zaluđeni idealisti ili hohštapleri, kriminalci i švaleri. Tito je sposoban organizator i još sposobniji zavodnik mladih skojevki. Između ova dva ekstrema, provlači se međutim jedna (ne)očekivana priča: nedićizam.

Sam Milan Nedić pojavljuje se u svega par prilika i to kao razočarani general u kućnom pritvoru kojem Nijemci ne daju da vidi unučad, ali ga rođeni brat opušteno posjećuje za krsnu slavu. Nedić se čudi zašto i on nije poslan sa svojim ratnim drugovima u logore po Evropi, dok ga snajka, posebno naglašeno rodom iz muzikalne loze Hristića, non-stop nutka nečim, čajem, kafom, ručkom. Stigao je i da iskritikuje način branjenja Kraljevine Jugoslavije i da kaže kako bi gerilski metod borbe bio kudikamo svrsishodniji. Isti taj Nedić je u stvarnosti izbačen iz vojske zbog pronacističkih stavova, a po okupiranju Jugoslavije ostavljen je na slobodi da bi ubrzo bio postavljen na čelo kolaboracionističke Vlade Nacionalnog spasa.

Bitnu ulogu u seriji ima i major Stanković koji je prikazan kao pošten čovjek i istinski patriota, a koji napušta Dražinu družinu prije nego su stigli na Ravnu Goru. Stanković je, inače, tokom rata bio Nedićev okružni načelnik za Kragujevac i Niš. Konačno, treba spomenuti i ađutanta generala Mirkovića, kojeg do kraja sezone vidimo kao saradnika Nijemaca, a koji spašava Milisavljevu porodicu kao dobri samarićanin. Dakle, nije problem ako imate pozitivnog lika među saradnicima okupatora. Problem je ako imate tri, od toga dva istorijski istinita, i svi su pozitivni. A to nemaju ni ravnogorci ni komunisti u ovom serijalu. Da li je Bajić htio da poruči da bi bolje bilo da smo sarađivali s okupatorom, umjesto da se dijelimo po ideološkim osnovama? Možda ne, ali ako jeste, to je itekako problematično stanovište.

Ravna Gora 4

Akademik Matija Bećković je najavio Ravnu Goru kao seriju koja će zapaliti Srbiju poput benzinske pumpe na koju se baci šibica. Ništa od toga nismo vidjeli u ovih deset epizoda. Serija jednostavno nije razvila radnju ni likove i uz pregršt faktografskih grešaka postala je više predmet sprdnje nego ozbiljne rasprave. Ako se nešto može pohvaliti u svemu ovome, to su fotografija i izbor glumaca, koji su uspijevali da vizuelno dočaraju neke istorijske likove. Sve ostalo je djelovalo jeftino. Svi su očekivali da će Ravna Gora Radoša Bajića izgledati pročetnički, ali je u suštini izgledala samo – početnički.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments

Submitted by Побјешњели Максо (not verified) on 24/01/2014 - 02:27
Мазохистички сам гледао серију до самог краја све се надајући да ће ипак нешто занимљиво да се деси. Али, авај. Ништа од тога. Надам се само да ником неће пасти напамет да прави серију о Немањићима и осталим великанима наше бодате историје.