Studentska je tuga pregolema - stereotipni naslov za još stereotipniju priču

Submitted by TejaOmaja on 08/10/2013 - 14:04

kasica-prasica-kod-Kir-Janje-u-Vranje

Pri pomenu reči „budžet” čini mi se da je najburnija reakcija naših političara i studenata. Kod političara ona je gotovo uvek istog intenziteta, a kod studenata pojačano pred upis u narednu godinu.

Otkako studiram, evo već dobre tri godine, period između dve godine dođe najstresniji. Svake godine pokreće se pitanje o povećanju ESPB bodova, sa kojima se može „osvojiti” budžet. Svake godine prete nam povećanjem tih bodova, a smanjenjem ispitnih rokova, kao i time da će već naredne godine biti potrebno 60 poena, tj. maksimum bodova, i pet ispitnih rokova za početak ili „rigoroznih” bolonjskih tri. I ponavljam da je tako svake godine, ali uz malo studentskog „komešanja” obično ostane skoro pa isto. Da li je to samo opipavanje pulsa studenata, kako bi se videlo može li to proći ili ne, hoće li doći do pobune ili ne? Da vide dokle mogu da idu svojim nebuloznim zakonima, kojima degradiraju, ne samo školstvo, već čitav sistem, koji je ionako na labavim nogama, samim tim i građane ove države.

Postavlja se pitanje, odakle nekome pravo da poput razmaženog deteta menja uslove u toku igre? Ukoliko je jedan zakon važio kada smo se upisivali, koje je opravdanje da se to menja u toku našeg studiranja? Svi dobro znamo da je naše školstvo daleko od „bolonjskog standarda”. Ako zanemarimo pitanje kvaliteta, jer retko ko od nas o tome može pouzdano da sudi, nameće se problem obima gradiva, o kome takođe malo nas može tačno da govori, ali možemo pričati o činjenicama u koje smo upućeni. Na pojedinim našim fakultetima gradivo je preobimno i teško se može postići i za čitavu školsku godinu. Profesori, naravno, retko kada stignu da ispredaju sve ono sto je programom predmeta predviđeno, a svakako će isto to, predavanjima neobuhvaćeno gradivo, tražiti da znamo na ispitu, bez obzira da li smo i kako to razumeli. Za sopstveni propust i propust organizacije, kriviće, naravno, studente, studentske proteste, dodatni ispitni rok (koji inače traje najviše četiri dana), lenjost naroda otelovljenu u velikom broju praznika… Odgovornost se večito šutira nekom drugom, a gol u koji se cilja kao da i ne postoji.

Kao najvišeg krivca možemo označiti državu, koja se uglavnom shvata kao neki apstraktni entitet, zanemarujući to da nju čine njeni građani… Izgleda da vlada neka opšta uplašenost pred tim „čudom” zvanim „država”. A takav je osećaj stvoren očiglednim razilaženjem toga što razumemo kao državu i onoga što ona jeste, ali da se zadržimo na sudentskim problemima. Dakle, kao najbolnije studentsko pitanje odredili smo taj čuveni budžet, do kog se teško stiže, a i kada se dostignu tih 48 poena, u poslednjem ispitnom roku, hopala!, stiže iznenađanje. Samo nek je nama veselo i dinamično. Do poslednjeg trenutka je situacija neizvesna, da li će biti 48 ili 50. Ljudi koji su do tada „jurili” tih 48, onda krenu u napad na sedmi ispitni rok.

FRAJSTEND_-DZAK-sa-senkom

Sva ta jurnjava za tim jedva dostižnim budžetom navela me je na razmišljanje šta uopšte znači ta reč, pošto me je oduvek nekako asocirala na neki džak sa novcem. I došla sam do toga da samo značenje reči budžet, ako je za verovati našoj dragoj „sveznalici Wiki-ci”, potiče od latinske reči „bulga”, čiji je koren navodno galski, i znači „kožna torba”. Reč je prenesena u engleski jezik u obliku „budget”, a korišćena je u parlamentarnoj terminologiji gde se ta kožna torba odnosila na onu u kojoj je ministar finansija imao zakonski predlog o državnim finansijama. Ta se reč u istom značenju proširila iz Engleske na Francusku, a kasnije i na čitavu Evropu. Tako da moja slikovita asocijacija nije bila daleko od istine, samo što je u pitanju malo apstraktniji novac, bar za nas. Naizgled nedostižan, poput cilja koji se iz etape u etapu pomera… Zapravo se svi prihodi i rashodi koji ga sačinjavaju odnose na građane jedne države, da nije njih i raznih poreskih obaveza koje su obavezni da plate, ne bi bilo ni državnog budžeta, a ni države. Tako bi trebalo da shvatamo kao naše pravo, a ne privilegiju to što izvlačimo koji dinarčić za naše školovanje iz „državne kase”. Ono što je naše, pripada nama.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: