Srpsko vojničko groblje u Bizerti

Submitted by Aleksandar Mili... on 19/05/2015 - 11:05

Bizerta je najseverniji grad u Tunisu. Upravo ona zauzima značajno mesto u istoriji Srbije. Da ne bude dileme, Bizerta jeste važna tačka naše istorije, ali nije jedina takva koja se nalazi na tlu severnoafričkog kontonenta. Bizerta nije jedina u kojoj sto godina kasnije postoje kristalno jasna svedočanstva o boravku srpskih vojnika tokom Velikog rata. Bolesni, iscrpljeni i ranjeni, srpski vojnici su transportovani francuskim i italijanskim brodovima na sever Afrike. Većina bolesnika se uspešno oporavila i bila vraćena na front. Ali bilo je i onih koji su zauvek ostali više od hiljadu kilometara daleko od domovine. Srbi su u Bizertu dolazili u tri navrata. Prvi put u decembru 1915. i početkom 1916. godine, posle povlačenja kroz Albaniju. Drugi se vezuje za dolazak srpskih vojnika u bolnice u Tunisu, posle prvih krvavih borbi na Solunskom frontu. Poslednji, treći put, ovde su došli srpski dobrovoljci početkom 1917. Oni koji su se oporavili vratili su se na Solunski front, a oni koji nisu dobili najvažniju bitku – bitku za život, svoje večno utočište našli su u Bizerti.

To su seljaci, skoro svi. To su Srbi, tvrdi na muci, trezveni, skromni, nesalomivi... To su ljudi slobodni, gordi na svoju rasu i gospodari svojih njiva... Ali, došao je rat. I, eto, kako su se namah za slobodu zemlje ti seljaci, bez napora, pretvoriti u vojnike – najhrabrije, najistrajnije, najbolje od svih. To su te sjajne trupe, stvorene od izdržljivosti i poleta, zbog kojih sam ponosan što sam ih ja vodio, rame uz rame sa vojnicima Francuske, u pobedonosnu slobodu njihove otadžbine.

 Viceadmiral i gradonačelnik Bizerte, Emil Geprat

 

U bolnicama u Bizerti, gradu Tunisu, Susu, Menzel Burgibi (nekad Sidi Abdala), Alžiru, Oranu, lečeno je u periodu decembar 1915. – avgust 1919. ukupno 41 153 srpska vojnika. U Bizerti, gradu Tunisu i Susu su od tifusa, malarije i ranjavanja preminula 833 srpska vojnika. Svi su sahranjeni u spomen-kosturnicu na hrišćanskom groblju u Bizerti.

Pored groblja u Bizerti, po brojnosti grobova ističe se ono u Menzel Burgibi, mestu u zalivu Ferivil. U periodu od 1916. do 1918. godine sahranjeno je 1722 srpska vojnika. Na kupoli ovog groblja nalazi se natpis na francuskom „Francuzi i Srbi umrli za otadžbinu”. Groblja u Bizerti i Menzel Burgibi su samo dva od 24 koliko ih ima na tlu Severne Afrike, u Tunisu, Alžiru i Maroku. U navedenim državama je sahranjeno 3005 vojnika.

Značajno mesto u ovoj priči pored srpskih vojnika zauzima viceadmiral Emil Geprat. Naime, on je svaku grupu naših vojnika dočekivao sa najvećim počastima. Iscrpljeni, bolesni, gladni srpski vojnici su prolazili pored ešalona francuske vojske koji su bili postrojeni u njihovu čast. Emil Geprat se svakodnevno brinuo o Srbima. Malo civila koji su u Bizerti bili na oporavku slao je na lečenje u Marselj, Nant, Pariz i druge gradova širom Francuske. Geprata su Srbi obožavali. Zbog ogromne požrtvovanosti i brige, često su ga zvali „srpskom majkom”. Koliko mu je srpski narod bio zahvalan videlo se prilikom njegove posete Beogradu 1930. godine. Tada su ga Srbi nosili na rukama od železničke stanice do Slavije. Ulica u prestonici Srbije i danas nosi njegovo ime.

Veliki broj teško iscrpljenih i bolesnih srpskih vojnika umro je u Bizerti, čak i pored izvrsne nege. Tokom prva tri meseca, u bolnici u Menzel Burgibi (nekada Sidi Abdala) preminulo je 507 srpskih vojnika i oficira. Građani Bizerte su pokrenuli inicijativu da se umrlim srpskim vojnicima podigne spomenik. Celoj priči priključili su se muzika konjičke divizije, srpski oficiri lečeni u bizertskim bolnicama, predsednik Crvenog krsta D’Žantal i rektor Univerziteta u Alžiru profesor Ardojan. Na Vidovdan, 28. juna 1916. godine, održana je prva upokojna molitva srpskim vojnicima umrlim u Bizerti. Uređenje srpskog vojničkog groblja u ovom gradu počelo je 28. juna 1918.godine. Drugo veliko groblje u Menzel Burgibi je posebno. Krstovi su zapravo mačete u obliku krsta. Postavili su ih Francuzi.

Poslednji kontigent Srba napustio je Bizertu 18. avgusta 1919. godine brodom Crvenog krsta Digetrouen.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: