YouOnlyLiveOnce
Svaki čovek na svetu je poseban. Jedne od drugih razlikuju nas želje, ciljevi i sposobnosti. Svako od nas stremi nečemu posebnom, i u tom posebnom svako od nas nalazi sreću. Međutim, ono što je svima nama zajedničko je to što smo na „istom terenu” – bačeni smo u život, sa nejednako dobro podeljenim kartama, pa se u njemu koprcamo, batrgamo, sve dok ne stignemo do još veće nepoznanice od života – do smrti.
Pismo jednog obožavatelja
Draga Šonda,
Vidiš, za mene je odnos sa omiljenom serijom kao veza, i ako imaš sreće, naići ćeš na jednu koja će vrijediti toliko da potraje godinama. Ali, problem sa dugim vezama je što one ponekad zapadnu u rutinu, a da nijedna strana to ne primijeti, ili samo ne želi priznati. Čak iako nakon nekog vremena vidiš da gubi svoj sjaj, žao ti je da je napustiš, jer je početak bio savršen i vezao si se. Iz sedmice u sedmicu se nadaš da će biti bolje, a vidiš da se grca da opstane. Kako okrenuti leđa svemu što ste prošli zajedno, svim tim zapletima?
Drumovi će poželet' Turaka, al' Turaka... biće na TV-u
Kako objasniti ekspanziju turskih serija u poslednjih nekoliko godina? Da li su nam dojadile španske, njihovi banalni, tipično melodramski zapleti i, takođe, izrazito banalni raspleti? Međuljudski odnosi svedeni gotovo na apsurd, voliš me–ne voliš me, i ništa dalje od toga. Likovi su tipski, sa jasnom polarizacijom pozitivnih i negativnih. Na svakom koraku banalizuju se razne životne situacije, poput onog Možda je rodila dete, ali se ne seća... ili Pa ja sam sin svoga oca, našeg dugogodišnjeg sluge...
Kako sam upropastio vašu seriju
Najveći problem bilo koje popularne serije jeste da održi početni kvalitet do samog kraja emitovanja. I tu ne mislim na latinoameričke sapunice od po 220 epizoda, ili one beskonačne američke serije koje traju ili su trajale 30-40 godina, poput All My Children (1970-2011), ili The Bold and the Beautiful (od 1987). Ovdje govorimo prije svega o modernim serijama koje pažnju privuku kvalitetom svoje radnje, intrigantnošću svojih likova ili izvrsnim humorom. One privuku veliku pažnju gledalaca, dobiju mnoštvo Emija i drugih nagrada, ali kako sve ima svoj kraj, prava je umješnost tu priču zaokružiti na dostojan način.
30 Rock (2006-2013)
Čvrsto vjerujem da televizijski program može biti umjetnost. I zaista, godinama unazad iz pera genijalaca širom svijeta (najčešće onog anglosaksonskog) niču nevjerovatni projekti. Ova godina nije bila samo startna pozicija, već i finiš za neke serije koje su, sezonu za sezonom, oduševljavale kritiku i publiku. Jedna od njih je i serija 30 Rock (prevođeno često kao Televizijska posla), mreže NBC.
Lie to me Dr. House
Ne znam za vas, ali meni se tek odskora vrzma po glavi misao koliko ove dve serije u stvari „liče”. Nije u pitanju tematika kojom se bave, Gregori Haus je doktor, dok je Kal Lajtman „čitač” mikroizraza (na osnovu vaše facijalne ekspresije može sazanti sve o vama). Iako i jedan i drugi rade poslove koje retko ko može, nije samo to ono što ih povezuje. Nije ni njihova nadobudnost i stav „Ja sam Bog”; ni fizička sličnost (ako se uporede samo njihova lica na određenim fotografijama, moguće je videti da zaista podsećaju jedan na drugog); čak i njihov odnos prema zaposlenima i nadređenima nije ono što je „upalilo lampicu” u mojoj glavi. U pitanju je glumačka ekipa, odnosno, tim kojim su okruženi svaki u svojoj seriji.