I don't give a damn!!!
Da Veljko nije imao nestašnog i problematičnog sina i da nije pomoć tražio od Dolanca… Da sin nije prešao trnovit put od sitnog dzeparoša i otimača ženskih tašni, preko bekstva u Evropu gde će okušati svoju „lopovsku sreću”, pa sve do ozbiljnog kriminalca, ratnog i poratnog profitera… Da nije bilo ratnih razaranja, kuće bi se palile same… Ljudi bi sami sebe slali u zarobljeništvo… Da nije Arkanovih tigrova, ne bismo danas znali ko je najveća Srbenda… Da se Svetlana Veličković, daleko bilo, nije zaljubila u jednog običnog poslastičara iz Beograda… Da Ceca nije „Srpska majka”, s kim bi cela „Marakana” pevala refrene? Da „Obilić” nije poklanjao bez doplate i kamate igrače, a punio džepove srpskoj majci kad su stegle sankcije… Da Anastasija ne liči na majku, a Veljko na oca… Da se ne školuju na Kipru, ali i da im često „hvali” Beograd… Možda bi sada mladost Srbije mogla mirno da spava. Kažem, možda. I don’t give a damn!!!
Čokoladna revolucija!
Možda ste ovih dana na internetu primjetili sjajnu zamisao Mostaraca. Čokolada, ne samo kao sjajni pokretač pozitivnog raspoloženja, već čokolada kao simbol mira, pomirenja, vjere u svjetliju budućnost, simbol druženja i širenja pozitivne energije. Mostarsko udruženje PLUS drugi put zaredom organizuje Čokoladne nerede”.
Studentska je tuga pregolema - stereotipni naslov za još stereotipniju priču
Pri pomenu reči „budžet” čini mi se da je najburnija reakcija naših političara i studenata. Kod političara ona je gotovo uvek istog intenziteta, a kod studenata pojačano pred upis u narednu godinu.
Filmovi iz autobusa
Koliko god to bilo teško, pokušajte da na trenutak zaboravite da vas nervira to što je napolju oktobar, to što kiša ne prestaje da pada, kao i to što morate da oblačite jakne i kapute. Zamislite da je ponovo leto, i da se nervirate zbog toga što je pretoplo i zbog toga što niste, uprkos tome što ste to tako čvrsto rešili prethodnog leta, doveli formu na željeni nivo. Jeste li?
Neprilagođeni
Često se govori da papir trpi sve – i to je tačno. Vekovima ljudi pišu: o sebi, svojim osećanjima, doživljajima, izmišljaju neke nove situacije, stvaraju junake koje potom smeštaju u određenu sredinu, kojima su stavljene nekakve prepreke – koji žive u svom literarnom svetu jednako onako kao što mi živimo u ovom našem, „stvarnom”. Možda pisci izmišljaju specifične junake, kojima, potom, daju imena i, možda, izmišljaju i mesta i događaje u kojima oni učestvuju; ali je jedno sigurno – sve to nastaje iz iskustva, ovakvog ili onakvog.
Kako nazivati stvari pravim imenom?
Čitao sam skoro jedan članak u novinama. Ideja je da se stavi u prvi plan američka nedoslednost, prije svega moralna, a zatim i zakonska. Ukratko, navodi se njihovo nepridržavanje principa komandne odgovornosti, i traženje izuzeća sa svoje zločine. To je opštepoznata stvar, za iole upućene, ali je teško to dovoljno istaći, naročito u današnjem unipolarnom sistemu (zapadnih vrijednosti) koji je, srećom, na izdisaju. Ipak, istakao bih nešto drugo.