Remake

Submitted by Ana Mladenović on 14/07/2013 - 21:05

1Često se apeluje na važnost reciklaže kada je u pitanju očuvanje životne sredine. Nama, kao stanovnicima Zemlje, objašnjeno je da ćemo time ne samo sprečiti dalje zagađenje, već i da ćemo pomoći da se stare ambalaže ponovo upotrebe u svrhu pravljenja novih, i da prihvatanjem ovakvog načina života pomažemo sebi i, shodno tome, i okolišu u kojem živimo. Međutim, iako se ne možemo pohvaliti agilnošću recikliranja prirodnih resursa, filmska industrija je ovaj savet prihvatila tako žustro, te se na bioskopskim platnima i televizijskim ekranima stalno susrećemo sa ovim fenomenom.

Naime, nebrojeno je mnogo filmskih i televizijskih adaptacija kako knjiga, tako i filmova i serija napravljenih po tim knjigama, pa čak i starih filmova po kojima se prave novi. Po nekom nepisanom pravilu ovakve stvari ne prolaze najbolje – gledaoci su ili suviše pod utiskom knjige čije se stranice pretvaraju u minute, ili su im odveć srcu prirasli „stari” glumci te na ovakve stvari često gledaju sa neodobravanjem.

 

2

Međutim, ponekad se desi da se na „stari” film i zaboravi pa nam se nova adaptacija (ili popularno rimejk) čini kao jedinstveno delo. To se desilo i sa filmom Profumo di donna (1974) režisera Dina Risija, a u kojem su glavne uloge igrali Vitorio Gasman, Alesandro Momo i Agostina Beli. I ovaj film snimljen je po uzoru na knjigu Đovanija Arpina pod naslovom Il buio e il miele.

 

Film je kod nas prvi put prikazan na FEST-u 1976. godine, a te iste 1976. Predrag Protić ga je ocenio kao Pokušaj da se tragična istorija ispriča na što jednostavniji način sa mnogo segmenata humora, pokušaj koji treba da nas uveri u to da je život farsa i da je sve što se zbiva velika i besmislena igra [...].

 

Sama radnja prikazuje život jednog oficira koji je nesrećnim slučajem oslepeo na vojnim manevrima. I ne samo da je oslepeo – oficir je i izgubio ruku, te prisiljen da se penzioniše, živi sa svojom tetkom koja se o njemu stara. On ima dve želje: jedna je da ode na put, obiđe izvesna mesta i uživa u dobrom vinu, lepim ženama, razgovoru sa prijateljima... Druga je želja da okonča svoj život koji mu se čini besmislenim budući da sebe vidi kao biće nesposobno da se samo o sebi stara. U tu svrhu on zapošljava mladog školarca koga igra Alesandro Momo, koji će sa njim putovati sve do krajnjeg odredišta gde oficir planira da okonča svoj život.

 

Radnja filma teče polako, postepeno nam otkrivajući oficirevu ličnost. To je osoba ogorčena na svet, koja voli dobre cigare, dobra pića i lepe žene, a uz sve to je uključena i izvesna doza humora koji se ogleda u kapetanovom skupljanju novinskih isečaka u kojima ovakva ili onakva osoba traži ovakvog ili onakvog životnog saputnika, u govoru koji istovremeno kod gledaoca izaziva i smeh, ali i gorak ukus. Postepeno saznajemo da oficira voli jedna mlada žena, ćerka njegovog preminulog prijatelja, koju on uporno odbija iako je voli. Time priča dobija izvesne karakteristike romanse budući da je njen dobar deo posvećen upravo odnosu između oficira i lepe mlade žene. Na kraju se sve srećno završava – glavni junak, kao i gledalac, shvata da, ma kakve nedaće život donosio, treba biti hrabar i na najbolji način iskoristiti sve što nam je pruženo.

 

5

Američka adaptacija ovog filma pojavila se 1992. godine, a glavne uloge imali su Al Paćino i Kris O'Donel. Međutim, ova verzija se umnogome razlikuje kako od italijanskog filma tako i od same knjige. Čini se da su Amerikanci ovaj film stvarali previše obraćajući pažnju na ukus mase i time ga doveli do nečega što se već može okarakterisati kao komercijalno. U njemu se samo nazire oficireva ličnost, malo je finih bravura prisutnih u italijanskoj verziji, a čak je i u samu priču ubačena druga, paralelna radnji samog filma. Ona se, tipično američki, bavi problemom mladog studenta koga igra O'Donel, poreklom iz siromašne porodice, a koji studira na prestižnom američkom Univerzitetu. Traga od lične oficirove drame gotovo i da nema – ona je sačuvana samo kroz čin planiranja samoubistva. Radnja se bazira u potpunosti na odnosu između mladog studenta i džangrizavog oficira. Kako bi radnju filma učinili prijemčivijom gledaocima, pojavljuju se i scene poput one u kojoj slep čovek vozi kola velikom brzinom, što  vodi do degradacije najpre Arpinove knjige, a potom i Risijevog filma. I u ovoj verziji se sve srećno završava: oficir shvata vrednost života i veličinu prijateljstva koje je uspostavio sa svojim mladim pratiocem.

 

Još jedna bitna stvar se primećuje ako uporedimo američku i italijansku verziju ovog filma, a to je pre svega pitanje estetike i estetske prijemčivosti. Naime, italijanska verzija se gotovo doslovno drži knjige po kojoj je film stvaran dok se u američkoj verziji izvesni delovi ulepšavaju. Amerikanci kao da nisu želeli da „osakate” glavnog junaka te su ga učinili fizički lepšim i prijemčivijim oku gledaoca. Gledanjem američke verzije ovog filma, nemoguće je ne postaviti pitanje o tome da li smo zaista postali toliko površni, da ne bismo izdržali gorko – slatku dinamiku originala, da li nam se „estetsko čulo” toliko promenilo da samo možemo da prihvatimo zašećerenu, pre nego istinsku dramu? Ili je samo veliki jaz između evropske i američke estetike i načina na koji se filmovi stvaraju? Čini se da je Evropa spremnija da, zarad umetničke vrednosti, napravi nešto što će gledaoca ostaviti zapitanog, što će u njemu probuditi istinsku empatiju i razumevanje nego što je to slučaj sa Amerikom.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: