Razbijanje mita o slavnim režiserima: Geniji ili zlikovci?

Submitted by Nina Bovan on 29/12/2015 - 14:17

Stvaranje filma i režija su oduvek smatrani „muškim” poslovima. Žene jesu u tom svetu, ali uvek u svojstvu glumica, kostimografa, sekretarica i čitavog niza drugih poslova koji su sporedne prirode i nisu usko povezani sa samim procesom stvaranja čarolije na platnu. Pored činjenice da doskora nisu imale pristupa značajnijim pozicijama, žene su takođe smatrane potrošnom robom i elementima koji se mogu zameniti bez velike pompe i bez velikog uticaja na kranji proizvod – film.

U svetlu skorašnjih vesti, naime, izjave Amande Sejfrid da je plaćena manje od svojih muških kolega, otkrića iz mejlova u slučaju hakovanja Sonija da je Dženifer Lorens takođe manje plaćena i slučaja Rouz Makgovan koja je javno počela da se bavi temom seksizma u Holivudu, nakon što je progovorila o zahtevima koje je morala da ispuni kako bi dobila ulogu u novom filmu Adama Sendlera, odlučila sam da se pozabavim temom seksizma u svetu filma, koji se proteže od verbalnog i psihičkog pa sve do fizičkog maltretiranja glumica. Neophodno je razbiti mit o režiserima kao božanstvima, jer su to osobe od krvi i mesa koje, iako poseduju statuse ikona, moraju da se dovedu pred lice pravde i da odgovaraju za svoje nezakonite postupke kao sav normalan svet.

Najpoznatiji slučaj umetničko-filmske saradnje šezdesetih svakako su Endi Vorhol i Edi Sedžvik. Iako je ova saradnja na početku bila korisna za obe strane, ne može se ignorisati činjenica da je, nakon što se „Fabrika” proslavila, Vorhol bio spreman da započne saradnju sa drugim poznatim ličnostima i da od devojčurka od kog je stvorio ikonu digne ruke. U stilu: „Tvojih 15 minuta slave je isteklo. Izvoli napolje.” Mnogi smatraju da je Edi sama kriva za svoju propast i svoju zavisnost i da poor little rich girl i nije zaslužila ništa bolje, ali to je iz današnje perspektive samo svaljivanje krivice na žrtvu i branjenje genija Vorhola.

Alfred Hičkok

„Majstor neizvesnosti” Alfred Hičkok zaslužuje poseban članak. Poznat po svojim mnogobrojnim opsesijama usmerenim ka glavnim glumicama, čini se da je najstrašniju sudbinu doživela, tada anonimna, Tipi Hedren. Zvezda filma „Ptice” (1963) je, pored konstantnih seksualnih uznemiravanja, od slavnog režisera doživela da je maltretira na setu, bacajući žive vrane na nju. Nakon neuzvraćene ljubavi, Hičkok je uništio Tipinu karijeru tako što ju je držao pod ugovorom a nije joj davao uloge. Kako je iz celog ovog horor iskustva izašla snažnija, Tipi je počela da javno priča o svojim nedaćama i bila je savetnica na snimanju filma „Devojka” koji pokazuje mračniju stranu slavnog reditelja.

Nedugo potom, primer iz osamdesetih uključuje ime jednog od najvoljenijih i najcenjenijih režisera u istoriji. Pogađate, u pitanju je Stenli Kjubrik. Tokom snimanja ostvarenja „Isijavanje” nesuglasice koje je imao sa glavnom glumicom Šeli Duval koja je tumačila lik Vendi Torens došle su do usijanja. Verbalno i mentalno maltretiranje koje je Šeli trpela Kjubrik je objašnjavao idejom da treba glumica pruži što bolji performans. U kom momentu perfekcionizam prelazi sve granice? Možda u momentu kada glumica doživi nervni slom.

Abdelatif Kečiče i Dejvida O. Rasela

Noviji primeri uključuju nagrađivane režisere Abdelatifa Kečiče i Dejvida O. Rasela. Lea Sejdu i Adel Eksarčopulos su izjavile da više nikada neće sarađivati sa Kečičeom, usled njegovog pristupa režiranju. Rasel ima istorijat nesuglasica sa glumcima, uključujući Džordža Klunija, Lili Tomlin i poslednji slučaj sa Ejmi Adams na snimanju filma „Američka prevara”. Pored problema sa agresijom koji se ispoljavaju tokom režiranja, Raselovo ime se još jednom našlo u medijima; naime, reditelj je seksualno uznemiravao svoju devetnaestogodišnju bratanicu, ali optužbe protiv njega nisu podignute.

Pored Dejvida O. Rasela, drastičniji primeri režisera napasnika su svakako Roman Polanski i Vudi Alen. Ceo slučaj Polanskog je dobro poznat široj javnosti, toliko da mu je posvećena i cela stranica na Vikipediji. Samanta Gejmer, žrtva Polanskog, objavila je memoare u cilju da ispriča svoju stranu priče i povrati svoj identitet.

Dilan Farou, ćerka Mije Farou i žrtva Vudija Alena, u otvorenom pismu je dala svoje viđenje događaja koji je 1993. uzdrmao javnost. (Upozoravam na uznemirujući sadržaj pisma.) 

Da li je moralno slaviti ove ljude? Da li je moralno davati im nagrade i slaviti njihova dela? Da li je moralno da oni ostaju na pozicijama moći i neukaljanog ugleda? Dok njihove žrtve prolaze kroz traume i krize identiteta? Možemo li mirne duše uživati u njihovim filmovima i ne trepnuti na torturu glavnih aktera? Možemo li mirne duše odvojiti delo od umetnika? 

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: