Mračna strana Venecije: Ostrvo Povelja

Submitted by Aleksandar Mili... on 05/05/2014 - 13:46

3 Mračna strana Venecije: Ostrvo Povelja

Venecija je odistinski predivan grad, grad sa dušom, grad do kog se može stići isključivo brodićem, grad koji praktično stoji na vodi, ispresecan kanalima. Ima mnogo mostova koji premošćuju kanale, ulice su veoma uske, ovde se održava Venecijanski festival pod maskama. Grad je kao iz bajke – Trg Svetog Marka je veličanstven, crkva Santa Marija dela Salute graciozna, most Rialto i pogled na kanal Rio Grande ostavljaju bez daha. Osetiti atmosferu ovog grada jeste, bez ikakve sumnje, poseban doživljaj. Venecija je i sedište nekadašnje Mletačke republike, i krije svoju tajnu. Tajnu koju kada se nalazite u Veneciji ne biste mogli ni da naslutite. Niko ne bi ni pomislio da ovo predivno mesto ima i mračnu stranu svoje istorije.

U ovoм delu Venecije je pristup turistima zabranjen, a kada bi neko od malobrojnih posetilaca pokušao da dođe do ovog dela grada tražeći pomoć od lokalnih meštana, naišao bi na zgražavanje, odbijanje, pa čak i strah koji bi se mogao videti u očima tamošnjeg stanovništva. Mesto je, kažu, jezivo – sinonim za tragediju, stradanje, smrt. Svako neka zamisli najstrašniji horor film, neka brutalnost neke scene iz filmova tog žanra pomnoži sa 1000 i biće blizu ostrvu Povelja. Svi ga izbegavaju u širokom luku, ni ribari mu ne prilaze, smatrajući ga ukletim. Pogled na ostrvo, kažu, ledi krv u žilama.

1 Mračna strana Venecije: Ostrvo Povelja

Ostrvo Povelja je malo ostrvo između Venecije i Lida u severnom delu Italije. Neobičan izgled ovo ostvo ima zahvaljujući tome što ga kanal deli na dva dela. Povelja predstavlja neverovatan kontrast prelepoj Veneciji. Talasi koji zapljuskuju mračnu obalu ostrva i danas nanose uglačane ljudske kosti.

Verovatno ćete se zapitati zašto ostrvo Povelja ima tako lošu i tragičnu reputaciju, ne samo među meštanima, već i u celom svetu. Razlog je u teškoj bolesti koja je harala Evropom, poznatoj pod imenom kuga. U to vreme broj umrlih ljudi na Starom kontinentu bio je ogroman, može se reći nepodnošljiv. Tako je bilo i u Veneciji. Tela su se gomilala, smrad je bio užasan i, logično, nešto se moralo preduzeti. Tadašnje lokalne vlasti odlučile su da tela odnesu na ostrvo Povelja. Tamo su ih bacali u jame. Da ne bude zabune, u jame na ostrvu bacani su leševi, ali i živi bolesnici, svi oni koji su pokazivali simptome bilo kakve bolesti. Ti ljudi su umirali u neverovatnoj agoniji, među gomilom leševa nepodnošljivog smrada. U tim jamama su ih zakopavali, spaljivali na posebno napravljenim lomačama ili ih jednostavno ostavljali da istrule.

4 Mračna strana Venecije: Ostrvo Povelja

Najpoznatija žrtva kuge je bila mala Marija. Ona je za vreme epidemije bila odvojena od roditelja, a, prema verovanju, njen duh i dan-danas stoji na obali ostrva, plačući za rodnim gradom Malamokom koji se nalazi na drugom kraju venecijanske lagune. Kažu da je oko 160.000 žitelja Venecije život okončalo na Povelji, od posledica crne smrti (kuge) u 16. veku, ali i od posledica te bolesti nekoliko vekova kasnije. Ponašanje prema obolelima u drugom naletu kuge bilo je identično onom iz 16. veka. Vrlo često se za ovo ostrvo kaže da je tlo na njemu mešavina ljudskih kostiju i pepela.

Ovde priči nije kraj, pošto je 1922. godine na ostrvu sagrađena mentalna ustanova sa kulom i zvonikom. Neverovatno, ali ovo je bila bolnica za sve one koji su se smatrali poremećenim članovima društva, iako u to vreme nisu postojali jasni kriterijumi koji su govorili o simptomima poremećenosti. Tako je u ovu bolnicu mogao da dospe svako, a tamo bi mu radili svašta. Bolnica je imala doktora koji je mučio svoje pacijente na raznorazne načine, a jedan od najčešćih je bila lobotomija pomoću čekića i šila. Legenda govori da je doktor to činio u kuli sa zvonikom, ignorišuću njihove jauke, vrištanje i zapomaganje. Potom su počeli da ga proganjaju duhovi, usled čega je poludeo i bacio se sa tornja bolnice.

2 Mračna strana Venecije: Ostrvo Povelja

Bilo je pokušaja da se ostrvo naseli, ali bi svako otišao posle samo jednog dana boravka na njemu. Danas je ostrvo nenaseljeno, a posetiocima nije dopušten pristup. Ruševine bolnice, crkve i krematorijuma još uvek postoje. One su svedoci strašne sudbine ljudi koji su na ostrvo Povelja transportovani samo da bi umrli. Dok pišem ovu rečenicu, prisećam se jednog istorijskog detalja koji je vezan za srpski narod iz perioda Prvog svetskog rata: „Svi bi prošli trijažu na malenom ostrvu Lazaret, i svi za koje bi saveznički lekari procenili da su im šanse za oporavak minimalne bili bi poslati na ostrvo Vido“. Da, bili su tamo poslati, poslati samo da bi umrli.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: