Krf i Vido: Gde cveta limun žut

Submitted by Aleksandar Mili... on 30/12/2013 - 13:05

1 Krf i Vido

„Nema žrtve koja bi se mogla uporediti sa onom koju su oni dali; i zbog toga nema slave koja bi se mogla uzvisiti tako visoko kao njihova, niti zahvalnosti koja bi mogla prevazići onu koju im dugujemo. Oni ne samo što imaju pravo na najlepše mesto u našim uspomenama, oni imaju pravo na sve naše uspomene, na sve ono što smo mi, jer mi postojimo samo zbog njih.”

M. Materlenk – „Odlomci rata”, prevod sa francuskog štampan u „Krfskom zabavniku” br. 17, 15. septembar 1918.

Putovanja sama po sebi donose mnogo uzbuđenja i lepih uspomena. Sećanja na Pariz, Barselonu, Veneciju, Monte Karlo, Ohrid i mnoga druga mesta u Evropi ostavila su upečatljiv utisak na mene. Svako od ovih mesta (gradova) odiše nekom svojom posebnošću. Međutim, jedan grad i jedno ostrvo su me ostavili bez daha i u meni proizveli bujicu emocija. Ipak, Krf i ostrvo Vido su me ostavili bez teksta i reči. Slušao sam o značaju tih mesta za srpski narod, ali nisam slutio da će se gotovo sto godina kasnije istim intenzitetom osećati događaji koj su se desili u ne tako davnoj prošlosti.

Prvi dolazak i pogled na grad Krf me je umnogome podsetio, bar po arhitekturi i ulicama, na Veneciju. Glavno šetalište, Liston, centar je zbivanja ostrvskog grada. Popularno se zove Ulica fenjera, a predstavlja repliku ulice Rivoli u Parizu. Nedaleko od glavnog trga, Spienada, nalazi se prvo svedočanstvo srpske istorije iz Prvog svetskog rata. To je čuvena Srpska kuća, koja je 1993. godine ustupljena od strane krfske opštine. U prizemlju i na prvom spratu izložene su uniforme, oružje, fotografije, dokumenta neprocenjive važnosti i vrednosti,  koji su nemi svedoci strašne sudbine jednog naroda. Na drugom spratu Srpske kuće nalazi se počasni konzulat Republike Srbije. Moj domaćin u Srpskoj kući, a nekoliko dana kasnije u kafani „Gde cveta limun žut”, bio je kustos Ljubomir Saramandić. Pričao mi je o svim detaljima golgote našeg naroda: „...U najvećem egzodusu srpskog naroda preko Albanije, od bolesti, iscrpljenosti preminulo je 243.000 ljudi. Regent Aleksandar je očajničkim pismima pokušao da ukaže saveznicima da se srpski narod nalazi na ivici biološkog opstanka. Jedino je odgovorio ruski car Nikolaj Romanov, koji je saveznicima uputio ultimatum da će Rusija istupiti iz saveza sa Antantom i sklopiti separatni mir sa Nemačkom, ukoliko se momentalno srpska vojska ne izbavi iz Albanije. Tek tada je francuska vlada, januara 1916, stavila ostrvo Krf pod protektorat, dok je transport srpskih vojnika i oficira obavila italijanska mornarica.”. Međutim, kako mi je rekao gospodin Saramandić, tek kada budem video ostrvo Vido, utisak o dešavanjima tih godina biće potpun. I zaista, bio je u pravu. Krećući se ka krfskom pristaništu sa grupom naših turista, u jednom trenutku, začula se pesma „Tamo daleko”. Za trenutak, kao da je deo grada bio paralisan. Svi su stali, oni koji su sedeli su ustali, a onda je usledio gromoglasan aplauz grčkih domaćina. Očigledno, Krfljani se i te kako dobro sećaju golgote srpskog naroda.

Čuje se žubor mora, motor broda. Vlada tišina. Nekako, svi smo svesni kom mestu prilazimo iz sekunda u sekund. Malim brodom, petnaestominutnom plovidbom došli smo do ostrva Vido. Bačeno je sidro. Za nas Srbe, to je ostrvo Smrti i ostrvo Spasa, a za Grke ostrvo Zmija. Kročili smo na ostrvo, simbol najveće tragedije srpskog naroda. Kažu da je pristanište na Vidu sačuvalo autentičnost iz onih vremena kada su iz minuta u minut sanitetskim brodovima dovoženi teško bolesni srpski vojnici sa malenog ostrva Lazaret, na kom su saveznički lekari procenili da je šansa za njihovo izlečenje nikakva. Pre 100 godina ostrvo Vido bilo je kamenovito, gotovo bez drveta. Sada je to ostrvo puno drveća koje bi progovorilo da može. Koračamo, ne čuje se ništa. Na ostrvu vlada grobna tišina. Koračamo stazama smrti, tragedije i večne slave. Uskom stazom stižemo do mauzoleja. Ulazimo u njega, a oko nas imena i prezimena složena ćiriličnim redosledom.

2 Krf i Vido

Iza teških belih mermernih blokova nalaze se ostaci 1232. srpskih junaka. Njihova imena su poznata. Mnogo više je onih čija imena do današnjih dana ostaju nepoznata. Preko 10.000 vojnika je sahranjeno u takozvanu Plavu grobnicu. Tadašnji lekar srpske vojske, Vladimir Stanojević, zapisao je: „Ovde su stizali oni kojima nije bilo spasa. Ni vodu, ni hranu nisu mogli da primaju. Dovezeni su samo da ovde umru... Stotinu i više umiralo je u jednom danu. Gomila ljudskih leševa, naslaganih kao metarska drva. U visini više od čovečijeg rasta. A u dužini pružala se na desetinu metara i više. Sahranjivani su plitko, a kad ni u zemlji više nije bilo mesta, francuska lađa ih je u zoru nosila na jug ostrva i tamo ih spuštala u more. Svakog dana dolazila je lađa sa grobarima da ih potovare i prenesu u Plavu grobnicu, na čijem je dnu večni mir našlo najmanje deset hiljada duša.”. Mauzolej i ceo prostor oko njega održava Vasilika Petrović. Svi smo bili u čudu kad smo čuli to prezime. Rekla nam je da joj je deda Srbin koji je sa vojskom došao na Krf. Tu se oženio Grkinjom, a ona je njihova najmlađa unuka. Desno od ulaza u mauzolej nalazi se Kameni krst, podignut u pomen srpskim žrtvama.

4 Krf i Vido

To je prvi spomenik na Vidu podignut 1923. godine. Podigao ga je kralj Aleksandar Karađorđević. Na spomeniku piše: „Besmrtnim junacima – Kraljevska mornarica”. Mauzolej je izgrađen 1938. godine po projektu Nikole Krasnova. Po izlasku iz spomen-kosturnice, pravo stepenicama spuštamo se do mesta za koje se smatra da je Plava grobnica (prema procenama, na tom mestu je sahranjeno pet hiljada duša). Na tom putu nailazimo na tablu na kojoj su ispisani dirljivi stihovi „Plave grobnice” pesnika Milutina Bojića, koji je bio svedok tragedije srpskog naroda.

3 Krf i Vido

„Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata

i na mrtve alge tresetnica pada,

leži groblje hrabrih, leži brat do brata,

prometeji nade apostoli jada.”

Kako smo došli, tako smo i otišli. U miru i tišini. Brodić je isplovio, a svaki čovek na njemu se okrenuo ka ostrvu Vido, stojeći uspravno sa ogromnim poštovanjem. Svih ovih godina čitao sam o svim događajima na Krfu i Vidu iz istorijskih užbenika, a sada mogu da zahvalim Bogu što sam imao priliku da čujem interesantnu i vrlo potresnu priču o sudbini svog naroda od kustosa Srpske kuće, okružen fotografijama, uniformama, pismima u ovom zdanju. Istovremeno, možda najvažniji detalj je emotivni doživljaj ostrva Vido. Svi koji ga posete, imaće želju da mu se ponovo vrate i da se poklone našim precima. Teško je rečima opisati veličanstven osećaj i ponos što sam deo naroda čiji su preci položili živote za slobodu otadžbine. S druge strane, ponos se smenjuje sa tugom, jer je Srbija platila skupu cenu – četvrtina stanovništva je izbrisana.

Osim na Vidu, bolnički centri bili su u Guviji i Moraitici, dok je za oficire adaptirana palata Ahileon, u kojoj je bilo 500 bolesničkih kreveta. Na kraju moram napomenuti da je Krfski teatar skoro tri godine od 19.01.1916. do 19.11.1918. bio mesto gde je zasedao srpski parlament. U hotelu „Bela Venecija” bilo je sedište srpske vlade. Od 1916. tri puta nedeljno izlazile su „Srpske novine”, a godinu dana kasnije i „Zabavnik”. Štampale su se knjige za srpsku decu, proslavljala školska slava Sveti Sava, odigravale fudbalske utakmice, izvođene pozorišne predstave. Filmsku sekciju vodili su pioniri srpskog filma, Mihailo Mihajlović i Dragiša Stojadinović. Naravno, orila se pesma „Tamo daleko”! Tamo daleko, gde cveta limun žut...

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: