Igor Marojević: „Dovoljno zarađujem tek od svoje poslednje knjige”

Submitted by Bogdan Dašić on 22/02/2015 - 19:33

Igor Marojević

Beograđanke”, najnovija knjiga Igora Marojevića koju je protekle 2014. godine objavila izdavačka kuća Laguna, najpre prikazuje, kako pisac navodi, „drugačije žene”.

S obzirom na činjenicu da je knjiga doživela peto izdanje, što govori da je naišla na dobre kritike širokog čitalačkog auditorijuma, na samom početku intervjua Marojević govori o tome da li je novac zarađen od njegove poslednje objavljene knjige, koja je ujedno i povod intervjua, dovoljan za „hleb” u Srbiji.

Kako komentarišete stanje književnosti u Srbiji danas? Da li se od pisanja može živeti?

- Kao i u svim drugim književnostima, ogromna većina aktera ne može, poneko može. Ja sam prvi put dospeo u situaciju da u tom smislu dovoljno zarađujem tek sa svojom desetom, poslednjom knjigom.

Kakve knjige po Vašem mišljenju ljudi generalno čitaju, i šta mislite o kvalitetu knjiga domaćih autora koje se nude čitaocima?

- Koliko sam upućen, muškarci pretežno preferiraju istoriografiju, a žene prozna dela sa manje istorije. Većina čitalaca želi hepiend. Drago mi je da su moje „Beograđanke” izuzetak, u smislu da je posredi mračna i realistična knjiga koja je stekla široku publiku.

Šta nam govori činjenica da svaka druga voditeljka, poneka pevačica, pa čak i neki sportista, odlučuje da napiše i objavi knjigu, kao i činjenica da takve knjige neretko postaju bestseleri?

- Nije to patern izmišljen kod nas, ima dosta ozbiljnih izdavačkih kuća na Zapadu koje štampaju takve naslove kako bi mogli da objave i one vrednije i manje komercijalne. Publika rado prihvata knjige kakve pominjete u pitanju, a iza toga je otprilike ovakva logika: taj i taj autor je odranije veoma poznat, a sada je i postao pisac = posredi je veoma poznat pisac. Narod voli poznate.

Da li mislite da bi čuveni klasici najvećih srpskih pisaca pali u zaborav da nisu uvršćeni u obaveznu lektiru za srednje škole?

- Većina bi pala u zaborav, ona kvalitetnija dela ne bi, a iza nekih od njih ne stoji nastavni program. Neka su pak pala u zaborav uprkos toj sistemskoj posthumnoj podršci jer nisu pisana u duhu svog vremena, a ni po čemu ne koincidiraju ni sa ovim.

Vaša knjiga „Beograđanke” je okarakterisana kao odlično prozno delo, prožeto zrelošću, napisano na majstorski način, čemu je mnogo doprinelo Vaše poznavanje ženske psihologije. Kako ste došli na ideju da napišete ispovesti Beograđanki, odnosno delo u prvom licu jednine ženskog roda?

- Ideja potiče još iz 1988, kada sam pročitao knjigu „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi” Rejmonda Karvera, tada možda mog omiljenog pisca. Tri priče su bile napisane iz ženskog ugla. Pošto su veoma specifične, bilo mi je žao što cela knjiga nije ispripovedana ženskim glasom. Pošto je u principu glupo žaliti za nečim što neko drugi nije uradio, sledeća misao bila mi je kako ću, budem li pisao, jednog dana stvoriti takvu knjigu. Da bismo dobili „Beograđanke” bilo je potrebno samo da počnem da pišem, a onda i da to počnem da činim na odgovarajućem nivou.

Da li ste Vi, kao i mnogi pisci, inspiraciju „potpomagali” slušanjem muzike, i ako jeste, koja muzika je u pitanju?

- Napravio sam izbor stotinu omiljenih alternativnih pesama dvadeset prvog veka, koje izvode Covenant, Plaid, Unkle, Holy Fuck, Fischerspooner, Does it Offend You, Yeah?, Horrors, Art Brut, Hives, Black Rebel Motorcycle Club... Puštao sam tiho tu listu pišući „Beograđanke”, kako bi mi i na taj način, makar na kašičicu, dopirala atmosfera dvadeset prvog veka koju sam želeo da prikažem.

Jovana, junakinja prve i uvodne priče, po svemu sudeći nije imala lagodan život. No, uprkos tome, stoički se nosila sa problemima. Da li mislite da su žene, kada je reč o karakteru, često snažnije od muškaraca, i zašto je to tako?

- Mislim da jesu i da je to tako zato što je društvo mačističko, ustanovljeno po muškim pravilima. Neke žene nastavljaju po svome bez obzira na to, što iziskuje veliku snagu, a neke prihvate mačističko viđenje žene i ponašaju se u skladu sa time. U „Beograđankama” sam isključivo želeo da prikažem prvi pomenuti tip.

Društvo se sve češće susreće sa problemom diskriminacije u školama, bilo da je u pitanju diskriminacija na osnovu nacionalne i verske pripadnosti, ili pak seksualne opredeljenosti. Devojčica Miona iz priče „Igrica” nije pokazala ni trunku kajanja nakon što je sa svojim drugaricama maltretirala devojčicu romske nacionalnosti. Da li kao uzrok ovog problema vidite porodicu, medije ili je po sredi nešto treće?

- Najpre je u pitanju porodica. Znam mnoge roditelje koji su apriorno na strani svog deteta, bez obzira na to da li je ono u nekoj kriznoj situaciji bilo u krivu. Zatim, pošto smo skloni da od svake mogućnosti najtemeljnije preuzmemo nuspojave, tehnologija je omogućila uvid u razne opcije bahaćenja, a oni koji ih žele ali im nisu pristupačne obično su frustrirani pa gledaju da se barem ižive nad kime mogu. Mediji se pak manje-više ponašaju kao da je sve u redu. Kad malo bolje razmislim, sve na neki način i jeste u redu, ili bar u skladu.

S obzirom na navedene posledice u knjizi, koliko su po Vašem mišljenju društvene mreže i internet uopšte dobri po adolescente?

- Odgovor je sadržan u mom odgovoru na prethodno pitanje, stavka „tehnologija”. U zavisnosti od lične zrelosti korisnika, i život je dobar ili je loš.

Sve ljude Srbije koji su preživeli bombardovanje 1999. godine vezuju traume, negativna osećanja, strah... Da li Vam je činjenica da ste i Vi prošli kroz ovaj nemio događaj omogućila da verodostojno opišete traumu kakvu je imala junakinja priče „Unutra”?

- Pretpostavljam da jeste. I inače preferiram da pišem o stvarima koje poznajem i koje sam lično proživeo.

 Beograđanke

Na samom kraju priče „Prodavnica poklona”, Katarina i Grbić su, pretpostavimo, oboje otputovali u London. Da li mislite da je odlazak iz Srbije u inostranstvo skoro pa jedina šansa za uspeh, sreću i bolji život?

- Nisam sklon apriornim sudovima te vrste, posebno što, u konkretnom slučaju, svet drma ekonomska kriza gde domicilno stanovništvo brojnih zapadnih zemalja danas prihvata niže poslove kakvi su ranije bili rezervisani za doseljenike. E, sad, Katarina zahvaljujući nasledstvu ima znatno više uslova od prosečnog emigranta tako da je, primenjeno na ovu priču, odgovor na pitanje verovatno afirmativan.

Da li umetnici izvan granica Srbije mogu više da zarade na svom talentu, i da li se generalno umetnost više ceni nego u Srbiji?

- Generalno je na oba pitanja odgovor pozitivan, sa detaljem da se u Srbiji sve više kupuju knjige. Verovatno je to najjeftiniji način da kupac oseti da pripada srednjem sloju.

Na samom kraju, da li biste mogli da izdvojite jednu od priča koja je po Vašem mišljenju dala najjači pečat „Beograđankama”?

- Teško je doneti tu odluku, ali mislim da je to priča „Unutra” koja zasigurno izaziva najveće reakcije kod ljudi.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: