Anksioznost savremenog doba

Submitted by Ana Mladenović on 30/06/2013 - 15:12

2Živimo u vremenu u kom su mladost i vitalnost kategorije koje čine dominantan deo našeg života i odnosa prema njemu. Čini se da se već i zaboravilo na značenje reči ''ostariti dostojanstveno''. Vreme je donelo nova tehnička otkrića, poboljšalo standard života, medicina je napredovala i ne samo da se smanjila stopa smrtnosti, već se i ide ka tome da se ona ''u širokom luku'' zaobiđe. Sve manje smo sposobni da nekome odredimo godište, fizičke mane se ''peglaju'' sa takvom lakoćom a sve to je usmereno ka dvema ključnim kategorijama našeg vremena: lepoti i mladosti.

Starost i smrt postale su tabu teme: o starosti se i ne govori a kada neko umre često koristimo eufemizme kao što su ''otišao je'', ''napustio nas je'', ''nije više sa nama''... Čini se da se sve više trudimo da zataškamo jedinu boljku koju nismo uspeli da savladamo: pre nego da se suočimo sa njom, mi je ''guramo pod tepih'' i tako nastaje anksioznost našeg doba izražena u večitoj potrazi za mladošću.

     Od osamnaestog veka svet se doživljava kao nešto što stremi ka progresu. Mi shvatamo sebe kao nekoga ko ide ka boljem i savršenijem, što je donekle postao aksiom shvatanja vremena modernog čoveka. Neosporno je da je čoveka njegova smrtnost mučila od kada je nje postao svestan, međutim, čini se da su naši preci bolje umeli da se nose sa sopstvenom propadljivošću i prolaznošću.

     Uzmimo na primer ''Gilgameša'', sumersko – akadski ep i najstarije delo svetske književnosti. Ono je prvo opisalo čovekovu borbu sa sopstvenom smrtnošću, kroz put glavnog junaka - Gilgameša koji traži lek koji bi mu podario večni život. On ga ne nalazi, ali mu se ukazuje drugo rešenje – tablice koje stoje u gradu Uruku koje svedoče o njegovim putešestvijama. Smrt je pobeđena kroz pisani tekst – jer dokle god tablice postoje, postojaće i sećanje na njega, on će živeti kroz potomke. I takav način postizanja večnog života postao je utemeljeni lajt-motiv kako književnosti, tako i celokupne umetnosti.

     Možda zbog prirode načina izražavanja vlastitih emocija i stremljenja, književnost najbolje ilustruje ovu čovekovu borbu sa sopstvenom smrtnošću. Retki su pesnici koji nisu na neki način u svome delu razmišljali o sebi i produžetku svog sopstva u umetnosti. Primeri se nižu: tu je Kits koji u ''Odi slavuju'' razmišlja upravo o kratkom životnom veku slavuja, poredi sebe sa njime i kroz bogate pesničke slike uspeva da uspostavi relaciju stvaralac – pesma – večnost. Od naših pesnika najpoznatiji primer je pesma Jovana Jovanovića Zmaja ''Svetli grobovi'' i stihovi:

[...]

Milione progutala j' tama,

Crna tama mnogih tisućleća,

Niko ih se više i ne seća,

— No pogdekom uvek gori sveća.

Il' je sveća, il' je ime svetlo,

Il' su dela koja se ne gase,

Pa redove nedoglednog groblja

Svojim zrakom krase.

[...]

      Čitav srednji vek čovek se sa ovim problemom nosio uz pomoć religije i svojih religioznih uverenja. Hrišćanskom svetu se, kao nagrada za pošten i bogobojažljiv život, nudila večnost u davno izgubljenom raju kao povratku u praboravište čoveka.

      Međutim, iako su i danas ljudi mučeni istom mišlju o prolaznosti mladosti, propadljivosti i smrtnosti oni dolaze do sasvim drugačijih rešenja. Likovi iz sveta mitologije, folklora, tematizovani u gotskim romanima i filmovima strave i užasa sada izlaze iz svoje primarne funkcije. Oni više ne služe svrsi buđenja straha, izlaze iz domena onoga što Frojd označava terminom ''unheimlich'' – onoga što nije blisko domu, što nije odomaćeno, što budi strah i jezu i počinju da vrše jednu sasvim novu funkciju.

      Naime, Vilijam Blejk je smatrao da je čovek izmislio boga i tako sebe stavio u podređen položaj monoteističkom bogu – zakonodavcu i tiraninu koji sa ljudima opšti preko zakona – zabrana. Na sličan način savremeni čovek, u nemogućnosti da se odupre pritiscima koje mu nameću savremeni zahtevi za mladošću i vitalnošću, ispunjava te svoje težnje preko fikcije: stvara besmrtna bića, zarobljena u stanju večite mladosti, vitalna i snažna i divi im se. Otuda tolika ekspanzija filmova i knjiga koje tematizuju vampirizam i različite tipove demonizma koji se ne tretiraju kao nešto što treba da uplaši, stvori jezu i strah – već kao nešto čemu se čovek divi, i čije vitalne sposobnosti želi da poseduje. U poslednjih desetak godina, a u poslednjih pet posebno, na malim ekranima i na policama svake knjižare mogu se naći brojni naslovi koji tematizuju upravo ovakav vid trajanja kroz vreme. Tu su ''Sumrak saga'', ''Prava krv'', ''Kratak drugi život Bri Taner'' i sl, a svi oni imaju svoj pandan na filmu i televiziji. Lјudi, takoreći, gutaju ovakav sadržaj nesvesni onoga što se krije ispod površine, nesvesni dubinskog sloja onoga što im se prezentuje – a sve to ide u korist mnogobrojnim izdavačkim kućama, televizijskoj i filmskoj produkciji. Međutim, jasno je da ne možemo zauvek ostati mladi i u naponu fizičkih moći.

4    3    5    6

                            (kliknuti na fotografiju za uvećani prikaz)

     I na kraju, postavlja se pitanje: kakvu poruku šaljemo mladim naraštajima?
Da li je stremljenje ka mladosti jedini kvalitet kojem treba težiti? Svako doba ljudskog života ima nešto svoje i osobeno: dvadesetogodišnja lepota ne poseduje pedesetogodišnju mudrost i iskustvo. Zaboravljamo da je doba koje glorifikujemo i nastojimo da  fizičkim izgledom postignemo prvenstveno doba traženja sebe, definisanja sopstvenih ciljeva, doba borbe i nedostatnosti. Zaboravljamo da je život jedna igra, upravo u tom strahu od smrti i starosti, i da treba uživati u svakom njegovom delu – od kolevke, pa do groba.

  

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments

Submitted by alexandrina (not verified) on 30/06/2013 - 15:52
Kako da uzivam u zivotu-od kolevke do groba-ako znam da grob postoji. Smrt je strashna, kao shto je strashna i prolaznost, propadljivost i sve ono shto nas podseca na nju. Guranje pod tepih chinjenice da smrt postoji, tako shto se tabuizira i sama starost je neshto shto se odvija na spoljashnjem planu. To shto plastichnim operacijama peglamo bore, ne znchi da peglamo i duh. Moderno chovechanstvo se iz tog razloga nalazi u nekakvom stanju kolektivne senilnosti, ono je toliko staro da je duh uspavan. Duh je ono shto nas chini mladima, shto nam daje sposobnost da volimo i zaista postojimo. Negovati duh, dushu, to je ono shto je najbitnije, sve drugo je maska, laz.

Submitted by Goanne (not verified) on 30/06/2013 - 17:48
Naravno da svako doba nosi određenu čar i lepotu, međutim usled sve veće starosne diskriminacije koje društvo, tj. država vrši nad nama, čovek postaje izgubljen i uplašen, i stvara se utisak da je starenje nešto loše. Kada te država otpisuje već posle 30-te (o 40-im i 50- im da i ne govorimo), čoveku ne preostaje ništa drugo no da se pokušaš upustiti u borbu sa prolaznošću i 'odlaganjem' starosti, borbu koju svakako gubiš.