„The Bangcocks“ - „Rocknrolla“

Submitted by Dragana Danicic on 01/04/2014 - 13:13

The Bangcocks

Počinjem intervju sa Markom Marićem, gitaristom i lid vokalom benda The Bangcocks, ali me on već kod prve rečenice zaustavlja, objašnjavajući mi da oni nisu bend. „Ok je bend. Mi nismo bend, mi smo grupa. Mislim da je na ovim prostorima bilo mnogo bolje kada su svirale grupe. Kada su se dvehiljaditih pojavili bendovi, sve je krenulo nizbrdo. Mi smo trio koji voli, živi i radi rokenrol“, kaže, i otpija gutljaj votke. Pošto sam upozorena, ova priča može da se nastavi.

Upoznajte The Bangcocks, energičan rokenrol bend koji čine iskusni muzičari. Ovako je sve počelo...

„Godine 2012. bio sam prezasićen tezgama. Bio sam na proputovanju kroz Gou i razmišljao u kom pravcu bih želeo da se razvija moje dalje bavljenje muzikom. Nikada nisam bio pevač, osim kao bek vokal, i počeo sam ozbiljno da radim na tome, uz sviranje džitre. Kada sam se vratio, početkom 2013, napravio sam sastav. Trudimo se da održimo kontinuirani kvalitet i zato malo sporije radimo, ne koristimo metodu štancovanja pesama, prilično smo tvrdi. Naša muzika je bazirana na nekom savremenijem LA rok zvuku – tvrđi rok, grandž. Naši uzori su Foo Fighters, Audioslave, Velvet Revolver. Ovo je, naravno, gitarska muzika, mi smo kompaktna, energična trojka. Mi smo The Bangcocks, kao The Beatles; oni će, naravno, još neko vreme biti malo poznatiji od nas, pa ćemo i njih da preteknemo“, otkriva Marko sa osmehom.

Ono što je zvučno i što privlači ljude da više otkriju o njima jeste ime njihove grupe. Uz priču o tome kako je grupa krštena, popričali smo i o njihovim, već ostvarenim kao i o budućim, planovima. „Pre nekoliko godina bio sam u Bangkoku, i to mi jedan od omiljenih gradova. To je bila mala igra reči... Nadamo se nekom velikom prasku, to je naš stav u životu, rok mora da bude prasak, a ne tih i mlitav. Kratkoročni cilj je da počnemo da sviramo na festivalima, na prostoru bivše Jugoslavije – ipak pravimo pesme na srpskom. Izbacili smo prvi singl Rokenrola i njega je na jutjubu videlo preko 30.000 ljudi, i to bez jake medijske promocije. Želimo da ove godine uradimo više autorskih pesama. Već na proleće očekuje nas novi singl, možda krajem godine neki album... Beograd je prezasićen, a ljudima u manjim mestima se mnogo manje pruža, zato nam je cilj da ne sviramo samo u Beogradu. Od marta nastavljamo sa radom.“

U Beogradu su do sada svirali na splavu Kogo i u klubovima Fest i Atom. Pesma Rokenrola je energična, brutalno realna i hitična priča o našoj svakodnevici. Govori o podsmehu pripadnicima rok kulture, kao i o sajber svetu koji nas polako čini isfoliranim beskičmenjacima. Tekst je zanimljiv, iskren i beskompromisan, što se naročito ogleda u refrenu, koji odiše izvornom rok, beskompromisno-ohrabrujućom, parolom: „Ja mogu, ja želim, ja verujem, sanjam. Da sviram, da kidam, da karam, da stvaram.“ Zato mi je Marko rešio nedoumicu kako je nastao ovaj buntovni tekst. „Što se tiče pisanja tekstova, Rokenrolu sam ja napisao. Kada pišem, ono što mislim i osećam – to i kažem, i prilično sam direktan. Rokenrola je kritika svega ovoga što se dešava kao mejnstrim na muzičkoj sceni, gde imamo situaciju da se ljudi koji ne bi trebalo da se bave nečim ipak time bave. Imamo situaciju da su političari kompozitori, da polupismeni muzičari sviraju, grupe su okupljene samo radi novca, ne sviraju svoje pesme, sve se vrti oko marketinga i love. Tužna je situacija, ima jako malo kantautora i mnogo bledih kopija. Nadamo se da će publika da se pronađe u ovoj našoj priči, jer mi ne pravimo pesme samo za najužu rokersku publiku. Želimo da obuhvatimo širi auditorijum. Hoćemo da rokenrol gurnemo na velika vrata, a to ne možeš bez muzike koju će razumeti malo šira populacija“, objašnjava on.

U nekoliko navrata, Marko mi nabacuje ideju da nisu samo rokeri, jer je danas nemoguće živeti samo od sviranja, a pogotovo tog muzičkog žanra. „A kada niste rokeri, šta ste?“ pitam ga. „Naš stav je tru rokenrol stav, uvežbani smo i svi ozbiljno sviramo. Zmo je jedan od osnivača Negativa, ja sam svirao u preko deset grupa po gradu; veliko je iskustvo iza nas. Nismo klinci, svi imamo preko trideset godina; generalno, znamo šta hoćemo. Voleo bih da živimo u vremenu kada su mladi Bitlsi, Hendriks i ekipa pravili istoriju, ali, nažalost, ne živimo. Kreativnost izostaje jer su ljudi preopterećeni svojom bedom i mukom. Nas ljudi treba da slušaju jer zaista verujemo u ono što radimo. Trudićemo se da buduće pesme isprate tu sirovost i iskrenost koju ima Rokenrola. Boki je samo bubnjar, jako je posvećen tome, dok Zmo radi u osiguranju, a ja se bavim trgovinom. Nažalost, ovo nije LA i ne živi se samo od roka.“

U tom trenutku ne mogu da se oduprem pitanju šta je onda kompenzacija za toliki rad, ako ne novac, na stranu priznanje publike i bavljenje onim što voliš. „Dakle, kurve, kokain i alkohol?“ pitam, šaleći se. „Toga nam ne fali, sigurno!“ Marić prihvata šalu, pa dodaje: „Ne, nismo mi iz te priče. Ja sam sportskog duha“, a potom mi objašnjava da ipak ima nečeg u tom rokerskom načinu života, te mi priča anegdotu sa jednog nastupa. „Zvali su nas da sviramo na Vinča festivalu, na otvorenoj sceni u Vinči, gde smo nastupili ispred Električnog orgazma. Sećam se restorana Da Vinči u Vinči, bila nam je čast da sviramo pred veteranima rokenrola. Greška organizatora bila je što nam je dao neograničeno piće. Nismo se nalili dok smo svirali, ali posle smo popili mnogo. Kako nas je kombi vratio kući po onom blatu i vetru, to niko ne zna. Tada je Jejina zamenjivao Bokija. To je naše autentično rok iskustvo“, priseća se i nastavlja sa pričom o svojim sportskim navikama.

Da biste bili u dobroj formi kao muzičar, neophodno je da radite na sebi. Svaki muzičar ima svoje rituale pred nastup, a evo koji je njegov: „Što se tiče rituala pred svirku, imam neke svoje fazone koji su za mene adekvatna priprema. Na primer, na dan svirke moram da odspavam pola sata, prođem par deonica koje sviram, moram da budem rasterećen. Čim osetimo energiju publike, dajemo mnogo. Naše svirke imaju ogroman energetski naboj. Mi smo tri divljaka koja imaju tu mušku energiju i ta tvrdoća izlazi iz naših karaktera. Bas, bubanj, džitra, bek i lid vokal, to je ono što sačinjava ovu trojku koja je nukleus rokenrola.“

Ono što sledi jeste velika drevna mudrost Marka Marića, kako kaže u šali, koju me je zamolio da vam prenesem, a koja se može preneti i na život uopšte: „Period prave kreativnosti i stvaranja dolazi tek nakon perioda potpune ovisnosti o onoj stvari.“ Htedoh da ga pitam još nešto, ali čini mi se da je to savršena završnica za ovaj intervju. Zato, u potrazi za ostalim odgovorima, poslušajte pesmu Rokenrola. Jer, kao što neko nekad reče, „ja tu ništa ne bih dirala“.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments

Submitted by darko (not verified) on 06/10/2014 - 12:47
decki nigde ne spominju da su ovu stvar PREPEVALI, ne znam da li su je i potpisali kao svoju? Buckcherry-Glutonny http://youtu.be/slox9-f-nSA