„Lusi” (2014)

Submitted by Nikola Bočkor on 29/09/2014 - 13:05

1 „Lusi” (2014)

Poznat je mit da čovek koristi samo 10% moždanog kapaciteta, a u filmu „Lusi” nam Luk Beson nudi svoju verziju odgovora na pitanje: šta bi bilo kada bismo mogli da koristimo svih 100%? Ovo na prvi pogled deluje kao zanimljiva premisa za jednu dobru naučnu fantastiku, a uzevši u obzir da se Beson ranije dobro snalazio u ovom žanru i da je u glavnoj ulozi Skarlet Johanson, očekivanja pre gledanja filma bila su visoka.

Iako premisa zaista deluje zanimljivo, priča u kojoj se ona razvija tanka je i slaba, čak do te mere da deluje potpuno nevažna, pošto je ovde sve podređeno prikazivanju porasta Lusinih sposobnosti i njenih štosova do 100% moždanog kapaciteta. Iako je na trenutke zabavno gledati neke od tih trikova koje Lusi izvodi dok se polako transformiše u potomka Čak Norisa i Nea iz „Matriksa”, bez zanimljive priče i interesantnih likova ostaje nejasno zašto je od toga morao da se napravi film, a ne „naučna” emisija na nekom kvaziedukativnom programu. Imam potrebu da pomenem „Taksi”, film iz 1998. godine za koji je Beson napisao scenario. I taj film ima zanimljivu premisu i slabu, prilično traljavo napisanu priču, ali za razliku od „Lusi”, u „Taksiju” imamo zanimljive i simpatične likove, duhovite dijaloge i zanimljiv koncept, tako da se slaba priča lako zanemari i na kraju dobijamo veoma zabavan film. Ovde nemamo taj element komedije koji bi „vadio” film i ubacio neku vrstu laganosti koja bi pomogla da se svari slaba priča.

2 „Lusi” (2014)

Na početku filma, Lusi je interesantan lik i Skarlet je odlično iznosi, ali onog trenutka kada počinje da postaje supermen, njen lik postaje nezanimljiv. Sa rastom svojih sposobnsoti Lusi prerasta ono ljudsko u sebi, lik postaje drven, i gledalac ne može više da oseća empatiju sa njom. Dodatno, uz takvu moć koju poseduje, ona nema pravu pretnju koja bi je ugrozila, tako da čak i da možemo da se u tom trenutku poistovetimo sa likom, ne bismo brinuli za njenu egzistenciju. Time se gubi svaka tenzija i jednostavno vas nije briga za dalje događaje, osim, naravno, šta će se desiti kada stigne do 100%. A osim Lusi, koja posle prve trećine filma prevazilazi ono ljudsko, pa samim tim i ljudsku empatiju, ovaj film nema ni jedan drugi lik koji je dovoljno interesantan da bi bar donekle nosio film. Tako se na kraju sve svodi na te štosove koje Lusi izvodi, a čak i tu bi se moglo prigovoriti da je autor mogao da bude malo maštovitiji i da je mogao da izbegne neka glupa rešenja. Beson je pokušao sa ubacivanjem nekih dubljih,  filozofskih ideja koje su se ticale upotrebe tih novostečenih Lusinih saznanja o čoveku i svetu, ali ta rešenja su daleko od toga da oduzimaju dah i teško da su nešto što ranije nismo čuli. Film sa trajanjem od 89 minuta nije mnogo zamoran i ima solidan tempo, dobro je i čisto snimljen, ali na specijalnim efektima je moglo da se malo više poradi.

Ovo je veoma obećavajući film sve do trenutka kada glavna premisa počinje da se razvija, a Lusi nestaje. Šteta, film ima zanimljivu ideju i sasvim je solidno postavljen u prvih 20 minuta (u dva navrata Beson ubacuje paralelnu montažu kojom pokušava da asocira na motive hvatanja u zamku i ljudske animalne prirode, ali ti motivi su veoma očigledni, nije im potrebna metafora i potpuno veštački deluju, jer osim u ta dva navrata na početku kasnije nisu korišćeni). Ostaje nam da čekamo da nam Beson opet donese neku Nikitu, Leona ili Lilu, ali, nažalost, Lusi ne može da im priđe ni blizu.

 

Ocena: 5/10

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: