„I, Frankenstein” (2014)

Submitted by Mladen Reljanović on 21/06/2014 - 12:39

1„I, Frankenstein” (2014)

Ovaj film je užasan promašaj obogaćen pokušajima da se stvori epski spektakl sa vizuelnim efektima – rezultat pokušaja je akcioni kliše.

Na samom početku filma srećemo se sa naracijom glavnog lika. On pokušava da gledaoce uvede u svoju ličnu priču koju sumira u nekoliko minuta. U dijalozima koji su sami od sebe prerano dramatični, najgori element je brza montaža scene koja kvari film i ne objašnjava da se radi o sudbonosnim elementima razgovora, već podseća na trku automobila u Nolanovom „Betmenu”. Takva montaža nervira gledaoca i uništava interesovanje.

Bez ikakve potrebe, ostatak filma je smešten dve stotine godina kasnije na istom mestu. Ubrzo reditelj ubacuje epsku bitku dobra i zla u kojoj dvoje naizgled bitnih likova umire jedno za drugim. Devojka se odriče života u želji da večnost provede sa voljenim muškarcem koji gine pre nje. Iako je ta ideja već uveliko izlizana, u ovom filmu nalazimo njenu najgoru verziju, pošto nismo dobili priliku da upoznamo likove i njihovu priču. Na tu priču se odnosi samo jedna rečenica koja predstavlja poslednje reči devojke. Gledalac ne može da žali za osobama koje nije upoznao i takvom scenom oduzeto je vreme koje se moglo bolje potrošiti npr. šetnjom kroz grad.

U laboratoriji provodimo daleko više vremena nego što je potrebno, samo da bi ekipa za vizuelne efekte pokazala koje elemente možemo da izgubimo u postprodukciji ako štedimo.

Ideja da su svi pozitivci visoki, privlačni, plavi i zgodni, a svi negativci sline dok govore, imaju hrapave glasove i liče na Tolkinove orke suprotstavlja se ideji postavljenoj još u „Bogorodičinoj crkvi u Parizu” Viktora Igoa, svetski prihvaćenom klasiku.

Umesto da nam tvorci filma pokažu radnju, a to je ključna reč za sedmu umetnost, oni pokušavaju da stvore epski film na osnovu dramatičnih filozofskih, pametujućih, monologa Arona Ekharta. Čudovište koje igra nosi ime Adam, što treba da nas podseti na prvog čoveka prognanog iz raja, a zapravo nema nikakve osnove za to. Adam se kroz čitav film bori sa činjenicom da je on čudovište, a to nam je servirano na poslužavniku kroz Ekhartove neprekidne replike: „Ja sam čudovište.”

2 „I, Frankenstein” (2014)

Film ne sadrži kvalitet ni u priči, ni u režiji, ni u dijalozima, ni u efektima, ni u stereotipnoj epskoj muzici, ni u montaži.

Adam uporno priča o sebi i nečemu velikom, što publika ne vidi, ali čuje priču u koju treba da poveruje. Shvata očigledne stvari i dramatično ih izgovara pozitivcima koji su ili slepi ili mentalno zaostali. Oni se dele na časne i prizemne koji ne treba da budu dopadljivi, ali treba da nas iznenade svojim delima na kraju filma ili preterano dramatično umru bez razloga, i na one koji učine niz nepromišljenih i rizičnih poteza da bi spasli protagonistu od smrti i nadaju se da će se iznenada nešto dobro dogoditi i da će ipak uspeti da pobede, i da će kurs dolara porasti, i da će gladni u Africi biti nahranjeni, a na kraju treba da izgledaju kao pametni i hrabri. Ovaj postupak danas nalazimo još samo u filmovima „B produkcije” i skupim akcionim filmovima čija je svrha da dokažu da svetlost može da se prelomi jednako realno i na animiranom staklu kao i na otopljenom šećeru.

Naš junak, iza kojeg sada stoji samo još kraljica pozitivaca, postaje odmetnik za veće dobro i, da bi opravdao poverenje, stavlja život na kocku i trpi poniženja od obe strane. On treba da na kraju pobedi i odbaci lovorike, pošto je čudovište i sebično biće, bez ikakvog dokaza da je sebičan sem sopstvenog priznanja.

Ironija je što su akcione borbe sporije montirane od mirnih i „sudbonosnih” scena. Iskorišćen je i kliše koji nazivam „kuliranje pred eksplozijom” – što sporije osoba hoda i što je viši i opasniji plamen iza nje, to je više „kul”.

Za negativca je odabran izuzetni Bil Naji koji u kvalitetnoj produkciji ima ogromnu moć pred kamerom i krade pažnju dramskim monolozima. Avaj, on u ovom filmu nije uspeo ono u čemu je najbolji. To se dogodilo zbog „jeftino” napisanih replika.

Ni ekipa za ton filma se nije iskazala – pošto je Bilov lik transformisan u demona, dobija glas koji publici deluje kao da antagonista govori preko telefona, a ne suparniku u lice, kao što je zamišljeno.

Poruka kritike bi bila da ove ljude ne treba spajati na projektima, pošto lanac sastavljen od popucalih karika ne vuče dugo, a piramida od peska na plaži stoji dok ne dođe plima.

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments

Submitted by lucifer (not verified) on 21/06/2014 - 14:28
Ni samo čovječanstvo više ne puši ideju o propasti čovječanstva. No, malo vatrice, bum - tras! dubok hrapav glas, i eto, prodaš film.