„Grčki projekat” Katarine Velike

Submitted by Владимир Орбовић on 10/09/2014 - 15:37

2 „Grčki projekat” Katarine Velike

Za vreme carice Katarine Velike (1762–1796), Rusija je do osamdesetih godina XVIII veka ojačala i učestvovala u prvoj podeli Poljske (1772), a na jugu se proširila na prostoru današnje Ukrajine tokom rusko-turskog rata 1768–1774. godine. Kučukkainardžijskim mirom 1774. godine, Imperija je dobila Karbadiju (na Kavkazu), luke Kerč i Enikale na Krimu, kao i oblast oko ušća Dnjestra. Ograničenje koje je imala ruska strana u oblasti Azovskog mora ukinuto je i trgovačkim brodovima Ruske imperije je dozvoljena plovidba kroz Dardanele. Međutim, carica Katarina Velika je imala još jedan plan za teritoriju Osmanskog carstva.

Carica Katarina Velika je prvi put pokazala interesovanje za nešto što će kasnije postati „Grčki projekat” 1779. godine, kada joj se rodio unuk Konstantin. Kancelar Aleksandar Bezborodko je napravio skicu za ono što je kasnije postalo „Grčki projekat”.

Rusija i Habzburško carstvo su zaključili ugovor o savezu 1781. godine. Tokom 1782. godine, u pismima koje su razmenjivali Katarina Velika i Josif II vidimo da se Rusija okrenula podeli Osmanskog carstva. Tako je 10. septembra 1782. caru Josifu II u pismu Katarine Velike poslat finalni memorandum koji je poznat pod imenom „Grčki projekat”. Trebalo je da taj projekat stvori nove države na tlu osmanskih teritorija. Trebalo je da budu stvorene Dakija (u čiji bi sastav ulazile Moldavija, Vlaška i Besarabija) i Grčka imperija (neka vrsta obnovljenog Vizantijskog carstva sa prestonicom u Konstantinopolju).

Trebalo je da Dakija predstavlja neku vrstu tampon-zone između Habzurškog carstva i Ruske imperije pod upravom Gregorija Potemkina, dok bi Grčko carstvo dobio Katarinin unuk Konstantin. Time bi hrišćani ponovo imali vrhovnu vlast na Balkanskom poluostrvu.

Vrh Habzburške monarhije je ovaj plan primio sa velikim interesovanjem, ali nije bio zadovoljan, pošto je Habzburško carstvo imalo svoje planove za zapadni deo Balkanskog poluostrva i bilo zabrinuto oko intervencije Pruske i Francuske. U kasnijoj komunikaciji između cara Josifa, poslanika u Sankt Peterburgu Ludviga Josifa Koblenca i kancelara Antona fon Kaunica, „Grčki projekat” nije dobio podršku. Plan im je delovao neizvodljivo. Austrijanci ipak nisu javno odbacili ovaj plan, čak je car Josif II, u odgovoru od 13. novembra 1782. godine, zahtevao da, ukoliko dođe do ostvarenja plana, Austrija sigurno dobije delove Osmanskog carstva. Trebalo je da Habzburško carstvo dobije deo Male Vlaške (oko reke Olt) i pojas koji bi išao duž desne obale Dunava, od Beograda do Nikopolja, sa tim gradovima i Vidinom i Oršavom. Trebalo je da najkraća linija razdvajanja između austrijske i ruske teritorije bude povučena od Beograda do Jadrana (do reke Drim). Habzburško carstvo je tako iskazivalo svoje težnje ka Bosni i Hercegovini. Ako bi ovaj predlog propao, car Josif II je bio spreman da prihvati da se granice vrate na stanje od 1718. godine (Požarevački mirom je Habzburško carstvo dobilo Temišvarski Banat, današnju centralnu Srbiju i severnu Bosnu).

Rusko-austrijski savez je bio komplikovan jer je Austrijancima služio kao sredstvo za kontrolu stanja u Svetom rimskom carstvu (naročito u vezi sa Bavarskom), a Rusima kao sredstvo za ostvarivanje ekspanzije prema jugu. Vremenom su počeli da se pojavljuju problemi u vezi sa „Grčkim projektom”. Habzburško carstvo je sada zahtevalo da dobije i teritorije Mletačke republike iza linije Beograd – Drim. Na tome je insistiralo zbog „istorijskih” prava ugarskih vladara, koje su Habzburzi nasledili. Republika Svetog Marka bi kao kompenzaciju dobila Peloponez, Krit, Kipar i druga ostrva, dok je trebalo da Francuska za svoje neprotivljenje dobije Siriju i Egipat. 

Carica Katarina Velika je nerado prihvatila ovaj zahtev jer je smatrala da Peloponez, Krit i Kipar prirodno pripadaju budućoj Grčkoj imperiji.

1 „Grčki projekat” Katarine Velike

Ruska imperija je u ostvarenje ovog plan krenula 1783. godine kada je aneksirala Krimski kanat. Nastavak je usledio 1787. godine kada je započeo rat Osmanskog carstva i Rusije. Habzburška monarhija se priključila Rusiji sledeće, 1788. godine. Ipak, projekat je više odložen nego napušten. Rusi nisu bili dovoljno vojno pripremljeni da sprovedu taj plan, kao ni Austrijanci. Previranja u Francuskoj, pobuna u austrijskoj Nizozemskoj, sklapanje Trojnog saveza (Velika Britanija, Pruska, Ujedinjene provincije Nizozemske), smrt cara Josifa II (20. februar 1790), loša žetva u Rusiji, švedsko-ruski rat 1788–1790. godine, loše su uticali na ostvarivanje „Grčkog projekata”. Habzburška monarhija je napustila rat zbog Francuske revolucije 1791. godine, mirom u Svištovu, bez teritorijalnih promena (francuska kraljica Marija Antoneta je bila sestra habzburškog vladara Leopolda II (1790–1792), tražila je pomoć od njega zbog izbijanja revolucije 1789. godine, tako se 1792. godine Habzburška monarhija našla u ratu sa Francuskom). Rusija je 1792. godine zaključila mir u Jašiju sa Osmanskim carstvom kojim je dobila priznanje aneksije Krimskog kanata (iz 1783), Jedisan (granica između Osmanskog carstva i Rusije sada je bila reka Dnjestar).

Carica Katarina Velika nije uspela da sprovede svoje namere u vezi sa „Grčkim projektom”. Politika Ruske imperije da se širi još dalje na jug prema Balkanskom poluostrvu i morezima Bosfor i Dardaneli, nastavljena je i u sledećem veku.

 

Literatura

1. H. M. Scott, The Emergence of the Eastern Powers 1756 – 1775, Cambridge 2001
2. B. Bronza, The Habsburg Monarchy and the Projects for Division of the Ottoman Balkans 1771 – 1778, u: Empires and Peninsulas. Southeastern Europe between Karlowitz and the Peace of Adrianople 1699 – 1829, prir.: P. Mitev, I. Parvev, M. Baramova, V. Racheva, Berlin 2010, 51–62.
3. R. Mantran, Istorija Osmanskog carstva, Beograd 2002.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: