Sezonski radnici – lice američke depresije tridesetih

Submitted by Masa Maric on 26/12/2014 - 16:03

Rasel Li, Elmer Tomas za volanom spreman da krene na putovanje ka Kaliforniji

Rasel Li, Elmer Tomas za volanom spreman da krene na putovanje ka Kaliforniji, Oklahoma, 1939.

Zapadne zemlje su uznemirene započetom promenom. Nevolja je podsticaj za zamisao, zamisao za delatnost. Pola miliona ljudi u hodu preko zemlje, dalji milion još u domu ali spreman za polazak, a daljih deset miliona već osećaju prvu uznemirenost.

Ovo, u romanu Plodovi gneva, piše Džon Stajnbek, pisac čiji su najvažniji radovi iz tridesetih godina XX veka govorili o patnjama siromašnih ljudi, o nadničarima, sezonskim radnicima, koje je ekonomski kolaps izbacio iz domova i proterao ka Kaliforniji. Naime, nijedan period u američkoj istoriji nije bio toliko bogat događajima i toliko turbulentan kao period privredne krize koja je počela krahom berze 29. oktobra 1929. godine.

Iz samozadovoljstva ere procvata dvadesetih godina, kada je Amerika verovala da su je njeno bogatstvo i tehnička moć podigli na nivo sigurnosti i blagostanja, država je iznenada bačena u vrtlog domaćih kriza i svetskih rizika. Panika je bila divlja, opasnost od rata veća, unutrašnje nesuglasice pojačane, a stopa nezaposlenosti poražavajuća. Dvadesetih godina, stopa nezaposlenosti na nacionalnom nivou obično je bila oko 5–6 odsto (u prosperitetnim godinama padajući i ispod 2 odsto), dok je 1932. dostigla 23 odsto; trinaest miliona ljudi je bilo bez posla. Ova iznenadna promena od prosperiteta na siromaštvo bila je surova, a velika oskudica je trijumfovala u prenaseljenom, industrijskom i suparničkom društvu.

Doroteja Lang, Ljudi bez posla pored polja graška

Doroteja Lang, Ljudi bez posla pored polja graška, Kalifornija, 1939.

Čak je i priroda pružila svoju ruku, kažnjavajući predele sušom, olujama sa nanosima peska i poplavama. Ovo je dovelo do katastrofalnih uslova u poljoprivredi sredinom tridesetih godina, kada su suša i decenijama eksploatisano i sada ogolelo zemljište pretvorili plodne južne ravnice u pustare šibane vetrovima i prašinom. Mnogi mali farmeri koji su generacijama živeli na svojim imanjima bili su primorani da uzimaju zajmove od banki, a zatim su (pošto dobra setva nikako nije dolazila) izgubili hipoteke i bili proterani iz svojih domova, često primorani da krenu na zapad, prema Kaliforniji, u potrazi za golim preživljavanjem.

Početkom tridesetih godina zemlja je bila poluparalizovana, a psihologija neograničenih mogućnosti iz dvadesetih sada je ustupila mesto očaju i bilo je očito da se blagostanje ponovo može dostići samo uz državne programe posredovanja, regulisanja i planiranja. Ideal Amerike kao države mogućnosti za sve doveden je u pitanje kako se depresija produbljivala, a demonstracije gladnih i štrajkovi radnika postali su uobičajeni širom zemlje.

Predsednički izbori su održani 1932. godine i na vlast je došao Frenklin Delano Ruzvelt, i odmah počeo da preduzima ekonomske mere potrebne da bi se američko društvo oporavilo. Mnogo je postignuto u toku „sto dana”, sa naglaskom na pokušaju rešavanja masovne nezaposlenosti i siromaštva. Reforme su bile zadivljujuće po svom obimu i donele su socijalnu i administrativnu revoluciju državi, ali ipak nisu postigle potpuni uspeh. U određenim segmentima, vlast je mogla samo da ublaži katastrofalne efekte krize – nezaposlenost je ostala na 16–20 odsto sve do početka programa vojnog naoružanja, a zatim ulaska u rat (kada se spustila na 1 odsto). Međutim, kako je decenija odmicala, ljudima jeste bilo sve bolje u materijalnom smislu, a duh nade i ciljeva se vratio u naciju i ona je, s vremenom, osetila sve slobodniju i stabilniju atmosferu.

Rasel Li, Beli iseljenik sa ženom popravlja kvačilo svojih kola u blizini Herlingena

Rasel Li, Beli iseljenik sa ženom popravlja kvačilo svojih kola u blizini Herlingena, Teksas, 1939.

U periodu između dva rata, američko društvo je želelo da sazna šta su Amerikanci, šta rade i šta mogu da rade, a jedna od značajnih vladinih agencija u pogledu kulture bila je Uprava za zaštitu farmi (FSA – Farm Securing Administration), osnovana 1935. godine. Sociolog Roj Strajker bio je imenovan za upravnika fotografske sekcije u okviru FSA i ovo je postao najambiciozniji i najveći dokumentarni kolektivni fotografski projekat koji je ikada organizovan u Sjedinjenim Državama. Glavna odgovornost FSA bila je sakupljanje vizuelnog materijala koji bi ilustrovao i podržao izveštaje o uslovima u poljoprivredi, a bavili su se gotovo isključivo „grupama sa niskim primanjima”, iako je prvobitni zadatak fotografa FSA bio da prikažu zaposlenu Ameriku i javnosti donesu slike radnika. Projekat je zamišljen kao „slikana dokumentacija naših ruralnih krajeva i ruralnih problema” i bio je neminovno propagandistički – fotografi su bili obučeni kakav stav da zauzmu prema temi i modelima. Učesnici projekta (među kojima su bili Doroteja Lang, Voker Evans, Rasel Li, Ben Šan, Artur Rotštajn, Merion Post Volkot...) pravili su desetine fotografija svakog modela sve dok ne bi dobili izgled koji su tražili – izgled koji je potvrđivao njihove ideje o siromaštvu, izrabljivanju, dostojanstvu, ali i kompoziciji, svetlu i geometriji kadra.

Rasel Li, Stari iseljenik i poljoprivredni radnik sa porodicom u kompu kod reke Arkanzas

Rasel Li, Stari iseljenik i poljoprivredni radnik sa porodicom u kampu kod reke Arkanzas, Oklahoma, 1939.

Ipak, fotografije ovih umetnika su poslužile kao svedočanstvo i autentični dokument vremena, kojima se otkrila istina i probudila svest naroda o teškoj situaciji sezonskih radnika i bezemljaša. Fotografije projekta FSA stigle su do Vašingtona i uticale su na to da se potraži pomoć za ove slojeve. U mnogim istorijama fotografije su ova dela dobila status slika koje su obelodanile lice velike depresije u Americi. Najpoznatije fotografije nastale u okviru FSA jesu one koje prikazuju sezonske radnike sa jugozapada zemlje, ljude u potrazi za poslom i na putu ka Kaliforniji, Floridi ili drugim plodnim državama, ljude koji su, zahvaljujući interesovanju pisaca i fotografa, postali neizostavni simboli američke depresije.

Dokumentarnost nije bila karakteristična samo za fotografsku praksu. Tokom udara velike depresije u Americi umetnosti su se ujedinile kako bi otkrile zloupotrebe i nepravde u savremenom društvu. Pod njihovim udarom su bili bankari i veliki posednici, nepismenost i beda u narodu, migracioni problemi radnika, rasni problem. Njihovi radovi su opisali nemaštinu i nevolju jedne generacije američkog naroda, u jednom od najtežih razdoblja ove države. Džon Stajnbek je, u romanu Plodovi gneva iz 1939. godine, kroz priču porodice Džoud iz Oklahome, izneo strašne informacije o sudbini sezonskih radnika tokom velike krize u Americi tridesetih godina. Stajnbek (1902–1968) jeste jedan od najznačajnijih američkih književnika, a zbog svojih „socijalnih romana” možda i najznačajniji pisac iz perioda velike depresije. Rođen u Kaliforniji, u delima je uglavnom obrađivao ovu oblast i ljude koji su u njoj živeli, a između semestara na Stanfordu se prehranjivao radeći kao nadničar po rančevima, fabrikama, putevima, gde je delio krov sa sezonskim radnicima, koji će kasnije postati junaci njegovih romana Plodovi gneva, U neizvesnoj bici, O miševima i ljudima...

Od njihovog nastanka se o Plodovima gneva više raspravljalo kao o svedočanstvu, a manje kao o romanu. Kroz epopeju osiromašene farmerske porodice iz Oklahome, koja posle gubitka zemljišta kreće ka Kaliforniji u nadi da će tamo dobiti posao a zatim i zemlju, kroz opis sudbine ovih bezemljaša i njihovog života na putu i u kampovima, Stajnbek je skrenuo pažnju javnosti na veliko zlo upoznavši čitaoce sa socijalnom nepravdom svog doba, sa teskobama nadničara, sa ohološću velikih posednika zemlje i sa surovošću života tokom velike depresije.

Rasel Li, Dete migranata u porodičnim kolima

Rasel Li, Dete migranata u porodičnim kolima, Oklahoma, 1939.

Stajnbekovi likovi su ljudi gonjeni glađu i potrebom za poslom, ali i snovima o boljoj budućnosti. Svi oni maštaju o komadu zemlje od koga bi mogli živeti. Porodica Džoud je proterana traktorima sa svog zemljišta i primorana da krene put Kalifornije. Oni se pridružuju narodu na putu koji mili drumom, teretnjacima natovarenim osnovnim kućnim potrepštinama, dok je sve ostalo prodato i spaljeno. Ali, iako kreću puni nade, dvanaest članova porodice Džoud već na početku puta sreće ljude koji se iz Kalifornije vraćaju, ljude koji nisu našli posao, nisu nabavili zemlju, kojima su deca umrla od gladi i porodice se rasturile. Jedan od ovih ljudi im govori: Idem natrag da crknem. Al radije ću da umrem od gladi ovamo nego tamo. Stigavši u Kaliforniju uviđaju koliko je situacija teška – život u nehumanim uslovima u Huvervilima, mržnja koju stanovnici Kalifornije gaje prema doseljenicima, glad i očaj ljudi u kampovima, nedostatak posla, loše nadnice, strah sezonskih radnika pred nadolazećom zimom kada nema posla. Uprkos svemu, porodica Džoud nastavlja svoj put, kroz različite kampove i poslove, usput gubeći članove, sve do potresne završnice romana. Ipak, tokom svog putovanja oni i sklapaju prijateljstva sa drugim porodicama koje je zadesila ista sudbina, bliska prijateljstva koja je samo ovakva oskudica mogla da proizvede. Stajnbek piše: Kola iseljenika gmizala su iz sporednih puteva na veliki međudržavni drum, i uzimala iseljenički put na zapad. U svetlosti dana hitali su kao stenice na zapad, a kad bi pao mrak skupljali su se kao stenice blizu krovova i voda. I zato što su bili usamljeni i smešni, jer su svi dolazili iz kraja tuge i poraza, i zato što su svi išli u nov, tajanstveni kraj, skupljali su se, razgovarali, delili život, hranu, i sve nade koje su polagali u novu zemlju.

Artur Rotštajn, Porodica sezonskih radnika

Artur Rotštajn, Porodica sezonskih radnika, Vašington, 1936.

Iz fotografija projekta FSA, o ovim ljudima saznajemo isto što je i Džon Stajnbek pisao – da su živeli na svojim farmama i da su im vetar i suša razorili imanja i jedini izvor prihoda, saznajemo da su mnoge porodice krenule na put u svojim natovarenim kolima, u potrazi za sezonskim poslom na plantažama voća, pamuka, graška; saznajemo kako su izgledali kampovi u kojima su živeli, kako su njihovi stanovnici bili obučeni. I saznajemo kako su se nekada stabilni elementi domaćeg života tada transponovali u neobične ambijente pod vedrim nebom. Na ovakvim fotografijama ništa od predstavljenog ne upućuje na stabilnost doma, vec samo na očaj, tišinu i prašinu, svuda. Na svakoj fotografiji može se naći obilje podataka o siromaštvu i propadanju.

Jedan od poznatih simbola depresije tridesetih bila su naselja beskućnika u potrazi za poslom, koja su nicala na rubu gotovo svakog grada u Kaliforniji i koja su bila nazvana „Huvervili”, po predsedniku Huveru koji je insistirao da je poslovna klima i dalje dobra. Ova naselja su bila tema mnogih fotografija nastalih tokom tridesetih godina, pošto je većina ljudi tokom svojih migracija u njima boravila. Stajnbek opisuje jedan od ovih Huvervila: Ološki grad je ležao taman uz vodu; a kuće su bile šatre, i špilje obrasle korovom, šupe od hartije, velika hrpa olupina... svugde su se ta predgrađa zvala Hooverville. Čovek je razapeo svoj šator koliko je god mogao bliže vodi; ili ako nije imao svoga šatora, pošao bi na gradsko smetilište pa uzeo lepenke i sklepao sebi kućicu od hrapave hartije. A kada su pale kiše, kuća se istopila i voda ju je odnela... Nije bilo nikakvog reda u ovom logoru; male sive šatre, barake i krntije bile su raštrkane na sve strane... a kraj svakog staništa stajala je neka vrsta automobila.

Ben Šan, Stanovnici Huvervila u blizini Sirklevila

Ben Šan, Stanovnici Huvervila u blizini Sirklevila, Ohajo, 1938.

Gotovo sve fotografije iz zbirke FSA prikazuju pojedince i porodice, obično predstavljene kao iznurene i usamljene u svom očaju, i njihove domove. Ipak, ovi ljudi nisu birani samo zbog svojih reprezentativnih kvaliteta koji su godili temi – pored toga što predstavljaju ikone siromaštva, oni, kroz krupne planove i individualne gestove, predstavlju i svoju posebnost i ljudskost. I time prevazilaze fotografiju kao isečak prostora i vremena, i postaju bezvremene predstave običnih ljudi koje je zadesila nevolja, simboli kraha koji može zadesiti svakoga i u svakom dobu.

Za kraj, treba istaći jednu od ikoničkih slika depresije projekta FSA – fotografiju Majka, sezonska radnica Doroteje Lang, jedan od pet snimaka žene (beračice graška) i njene dece u šatoru, nastalih 1936. godine. Najpoznatija od ovih slika je ona na kojoj nema detalja pokućstva i šatora, već je samo, u krupnom planu, predstavljena žena koja sedi okružena svojom decom, sa gestom uzdignute ruke, zamišljena. Ova slika je u sebi posedovala sve što su urednici časopisa i tražili – predstavu tragedije i bede, ali i otpora, predstavljenu u ženi koja ne poseduje gotovo ništa, ali uspeva da porodicu održi na okupu; univerzalni simbol siromaštva i opstanka. Trideset godina kasnije, Doroteja Lang je zabeležila da joj je žena rekla da ima 32 godine i ispričala joj je da su preživljavali hraneći se promrzlim povrćem sa okolnih njiva i pticama koje su deca ubijala, a da je upravo prodala gume sa svojih kola da bi kupila hranu. Iako je projekat FSA bio suštinski dokumentaran, oni su zapravo obezbeđivali slike za fotožurnalističku upotrebu, i ova fotografija je bila potpuno u skladu sa namerama Projekta.

Doroteja Lang, Majka, sezonska radnica

Doroteja Lang, Majka, sezonska radnica, Kalifornija, 1936. – Originalni naziv bio je: Siromašni berači graška u Kaliforniji, tridesetdvogodišnja majka sedmoro dece. Februar 1936.

Kao epilog, Stajnbekove reči:

I razbaštinjeni su nagrnuli na zapad – iz Kanzasa, Oklahome, Teksasa, Novog Meksika; iz Nevade i Arkanzasa, porodice, plemena, odgnani prašinom, prognani traktorima. Natovarena kola, karavani, beskućnici i gladnice, dvadeset hiljada i pedeset hiljada i stotinu hiljada i dvesta hiljada. Kuljali su preko planina, gladni neumorni – neumorni kao mravi, žudni nekoga rada – da dižu, da guraju, da valjaju, da lome, da seku – ma šta, da tegle svaki teret, samo da nađu hranu. Deca su gladna. Nemamo gde da živimo. ... Tri stotine hiljada u Kaliforniji, a nailaze sve novi i novi. A u Kaliforniji drumovi sve vrve unezverenim ljudima što gamižu kao mravi, da vuku, da guraju, da dižu, da rade. Za svaki teret što ima da se digne – pet pari pruženih ruku; za svaki zalogaj hrane što može da se dobije – petoro otvorenih usta.

Artur Rotštajn, Farmer i njegov sin hodaju kroz peščanu oluju

Artur Rotštajn, Farmer i njegov sin hodaju kroz peščanu oluju. Okrug Simaron, Oklahoma, 1936.

 

** Citati preuzeti iz: Džon Stajnbek, Plodovi gneva / preveli sa engleskog: Jovan Popović, Radoš Novaković; Slovo Ljubve, Beograd, 1977.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: