„Manhattan” (1979)

Submitted by Bogdan Panović on 13/03/2013 - 18:15

menhetn1

Teško je izabrati najbolji film Vudija Alena. To je u stvari čest slučaj sa mnogim režiserima, ali kod Alena je to otežano brojem ostvarenja. Alen već šest decenija radi i stvara i režirao je, napisao i glumio u gotovo 50 filmova. Mnogi će se ipak složiti da su njegovi najbolji filmovi smešteni u njegov rodni grad, Njujork. A jedan od najboljih među njima nosi ime najmanje ali i najprepoznatljivije „opštine” tog grada, Menhetna.

Kada je Menhetn izašao 1979. godine Alen je već 15 godina bio u filmskim vodama. Iza njega je bilo nekoliko uspešnih filmova, od kojih je svakako najuspešniji Eni Hol i većina Alenovih filmova iz tog perioda su bile komedije. Menhetn je delom drama delom komedija, preciznije romantična komedija, i ma koliko da taj termin danas izaziva grčenje stomaka kod mnogih, ovaj film može da izazove grčenje stomaka samo zbog svoje duhovitosti. Ali Menhetn je i mnogo više od nečega što bismo klasifikovali kao takav žanrovski film, on ima mnogo više da ponudi.

Obično je prva asocijacija na taj period Alenovog stvaralaštva (60-e, 70-e) Eni Hol. Taj film je često prva asocijacija na Alena uopšte, zapravo. Nesumnjivo, Eni Hol je kvalitetan film, ovenčan brojnim nagradama, između ostalih i Oskarom za najbolji film. Međutim često se dešavalo da Menhetn, film koji je izašao samo dve godine kasnije, ostane u njegovoj senci. Mnogi smatraju da je Menhetn poboljšana verzija Eni Hol, i da je više zaslužio tog Oskara za najbolji film, za koji inače nije bio ni nominovan, osim za scenario. Ta dva filma jesu slična. Snimani su jedan za drugim. Scenario za oba Vudi Alen potpisuje zajedno sa Maršalom Brikmanom. Alen glumi slične osobe - neurotičnog Njujorčanina, lika kakvog ćemo kasnije često sretati u njegovim filmovima. U oba filma pored Alena glumi i Dajen Kiton. Filmovi su i tematski slični (komplikovane emocionalne veze).  Ali u tonu, poruci koju šalju i brojnim nijansama, filmovi se razlikuju.

Vudi Alen je u filmu Ajzak Dejvis, dva puta razvedeni četrdesetdvogodišnjak. Radi kao pisac televizijskih serija, željan da se izdigne iznad tog posla i napiše knjigu. On se zabavlja sa mnogo mlađom devojkom, sedamnaestogodišnjom Trejsi koju tumači Merijel Hemingvej. Međutim, ubrzo se zaljubljuje u ljubavnicu svog najboljeg prijatelja Jejla (Majkl Marfi), podjednako neurotičnu Meri (Dajen Kiton). Ajzak ostavlja Trejsi i upušta se u isforsiranu vezu sa Meri, nakon što su ona i Jejl okončali svoju aferu. Da stvar bude još komplikovanija, njegova bivša supruga Džil (Meril Strip) koja ga je ostavila zbog žene, želi da objavi knjigu o njihovom neuspešnom braku u kome će izneti sav Ajzakov prljav veš.

menhetn2

Deluje kao sapunica ovako na papiru, možda baš kao jedna za koju bi glavni junak pisao epizode. Ali film je zapravo skica ljudskih odnosa, želja i htenja, često neispunjenih. Likovi možda naizgled deluju uspešno i srećno, ali u stvari vode komplikovane živote i niko od njih nije „stvarno”, istinski srećan. To su emocionalno nezreli ljudi u potrazi za srećom i privrženosću. Dok se u javnosti predstavljaju kao uspešni ljudi većina njih ima svoje probleme, svoje neuroze koje ih privatno muče. Emocionalna iskrenost izbija iz filma, koji je pun i Alenovog karakterističnog humora. Film ima dubinu, i odnos između komedije i ozbiljnosti, „bergmanovske” analize ljudske prirode i veza i odnosa, je savršeno izbalansiran. Alen je uvek i bio dobar scenarista i ovde je ta kombinacija njegove duhovitosti, dosetljivosti i „psihoanalize” ukomponovana na takav način da u isto vreme biva smešna, dirljiva ali i tužna.

Likovi su dobro zaokruženi, Vudi Alen možda daje i svoju najbolju ulogu, Dajen Kiton je kao pseudo-intelektualka Meri odlična ali verovatno je najupečatljivija Merijel Hemingvej u ulozi Trejsi, koja je za razliku od većine likova još uvek „neiksvarena” mlada devojka. Ne detinjasta, već u suprotnosti sa svojim godinama vrlo inteligentna, zrela, pa po mnogo čemu, zrelija i od Vudijevog lika, Ajzaka. Baš zbog te njene zrelosti, ovakva veza starijeg muškaraca i mlađe žene ne deluje toliko kontroverzno koliko bi neko mogao da pretpostavi. Dok Ajzak na početku vezu sa njom smatra kao nešto prolazno, kao jedan od pokušaja da se spase krize srednjih godina, do kraja filma će shvatiti da je od „samog početka osuđena na propast” veza sa Meri, zbog koje je i ostavio Trejsi, bio pogrešan korak i da ga je veza sa Trejsi na pravi način ispunjavala. Pred kraj filma imamo jednu od najboljih dramskih scena iz Alenovih filmova, ali i uopšte, jednu od upečatljivijih scena, neću preterati ako kažem, svetske kinematografije: Ajzak leži na krevetu nabrajajući stvari koje su vredne življenja, uključujući tu i Trejsin osmeh, njegov trk kroz zagušeni Njujork u pokušaju da stigne Trejsi koja putuje za London i kaže joj da je pogrešio, završetak tog njihovog dijaloga koji ostavlja otvoreno pitanje da li će ona nakon povratka u SAD odlučiti opet da bude sa njim. menhetn3

Može se raspravljati da li je ovo Alenov najbolji film, ali malo ko će se usprotiviti mišljenju da je Menhetn vizuelno najraskošniji od svih njegovih filmova. Film je snimljen u crno-beloj tehnici, koja je iskorišćena na pravi način jer filmu daje jednu klasičnu, nostalgičnu notu. Zaslužan za to je direktor fotografije, Gordon Vilis, čovek koji je najviše poznat još i po radu na Kum trilogiji, i koji je saradjivao sa Alenom na nekoliko njegovih filmova počevši od Eni Hol. Njih dvojica su uglavnom sarađivali kada se Alen okretao snimanju crno-belih filmova. Ovde je ta saradnja proizvela jedno vanvremensko delo, koje na savršen način prenosi na platno ovu melanholičnu romansu. Jedan od  najprivlačnijih, najšarmantnijih... najlepših prikaza Njujorka na filmu. Impresivna uvodna scena, monolog sa montažom raznih snimaka Menhetna govori više o tome nego što bih ja mogao ikako da napišem. Film je tako, osim razmišljanja o životu i ljubavi i oda jednom gradu, poetski prikaz urbane sredine i njenih stanovnika. Pravi Menhetn nije zasigurno tako „čist” kakvim ga je Alen predstavio kroz film, ali to nije ni poenta. Autor je dao svoje viđenje, svoga kutka sveta, svog okruženja, onako kako ga on vidi i doživljava, i sigurno je to jedan romantiziran prikaz ali takav način odgovara priči. Muzika Džordža Geršvina, koja čini većinu muzike u filmu je još jedan aspekt filma koji je savršeno uklopljen u celu priču.

menhetn5

Da, zapravo, vrlo su retki filmovi čiji je svaki aspekt urađen sa takvim kvalitetom kao što je to slučaj sa Menhetnom. Vizuelno, scenaristički, glumački, muzički, kako god da posmatramo film, praktično da nema mane. Vudiju Alenu treba čestitati i na tako dobroj kombinaciji zabavnosti koju film može da isporuči ali ujedno da bude i umetnički film. Ova studija o nestalnosti emocionalnih veza, sa svojim jetkim, oštrim dijalogom i sjajnom vizuelnom slikom da podupre odličnu priču, stoji kao jedan od Alenovih filmova u kojima je uspeo da uhvati i prenese takvu iskrenost kakvu gotovo da nije niti u jednom od svojih ostalih filmova. Manhattan je duhovit film, pronicljiv, dramatičan pa i emocionalno zahtevan ali opet na kraju je ostavljena mogućnost da su likovi iz svojih grešaka nešto i naučili, posebno glavni lik, i da možda i ima srećnog kraja. Jedna od najvećih snaga Vudija Alena kao filmskog stvaraoca je ta što je često uzimao iste teme za svoje filmove ali pravio suštinski različite, i u Menhetnu takva tema deluje najsvežije.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: