Drumovi će poželet' Turaka, al' Turaka... biće na TV-u

Submitted by TejaOmaja on 14/10/2013 - 14:40

4 - Drumovi će poželet' Turaka, al' Turaka... biće na TV-u

Kako objasniti ekspanziju turskih serija u poslednjih nekoliko godina? Da li su nam dojadile španske, njihovi banalni, tipično melodramski zapleti i, takođe, izrazito banalni raspleti? Međuljudski odnosi svedeni gotovo na apsurd, voliš me–ne voliš me, i ništa dalje od toga. Likovi su tipski, sa jasnom polarizacijom pozitivnih i negativnih. Na svakom koraku banalizuju se razne životne situacije, poput onog Možda je rodila dete, ali se ne seća... ili Pa ja sam sin svoga oca, našeg dugogodišnjeg sluge...

Posle takvih momenata, svako ko je iole zdravog razuma, zapitaće se o poenti koju takva serija nosi ili se neće zapitati, već će takve momente gutati kao kokoška kukuruz. Dobro, ne možemo previše ni kriviti njihove gledaoce. Zašto su one bile toliko gledane kod nas ima više psiholoških i društvenih opravdanja. Ako se malo prisetimo, pridošle su kod nas sredinom 90-ih. U opšte unesrećenim društvenim (i ekonomskim) okolnostima pojavile su se kao „čaša meda za čašu žuči”, nudile su nešto čega nije bilo, iluziju srećnog života. Iako su se u njima preplitale razne tragične sudbine, krajnji ishod je uvek „hepi end”. Bajke sa nenacrtanim junacima. U njima slepi progledaju, gluvi počnu da čuju, ljudi u kolicima obavezno prohodaju, izgubljenu se nađu, zaljubljeni se venčavaju... Ali to nisu izmislile španske serije, fenomen melodrame poznat je gotovo od samih početaka antičke književnosti, zapravo vuče korene od grčkog ljubavnog romana, iz I-II veka nove ere. Takav tip romana najčešće je pratio sudbinu razdvojenih ljubavnika, koji se posle mnogobrojnih peripetija ponovo susreću. Takve peripetije obuhatale su: oluje, brodolome, otmice, pokušaje silovanja, prividne smrti… Svakako je krajnji ishod bi umirujuć za sve, sa srećnim pronalaženjem zaljubljenih.

2 - Drumovi će poželet' Turaka, al' Turaka... biće na TV-u

Naše podneblje je jednostavno u tom društveno-istorijskom trenutku bilo plodno tlo za priče takvog tipa. Tu postoji još jedan momenat, a to je nedostatak kvalitetnog programa, preplavljenost šundom, u koji su se „špankinje” samo utopile.  Gledanost španskih serija dugo nije jenjavala. Vremenom su počeli da se ponavljaju likovi, glumci, događaji, zapleti, raspleti... Ljudima je to bivalo sve manje i manje zanimljivo, pa su prestajali sa gledanjem istih. Bilo je tu, čini mi se, i nekoliko godina praznog hoda, ali je glad za melodramom neutoljiv.

3 - Drumovi će poželet' Turaka, al' Turaka... biće na TV-u

I, eto, došli smo do braće Turaka i daleke, daleke prabraće Indijaca (ako prihvatimo to da pripadamo indoevropskoj grupi naroda). Naša prabraća nisu se makla od ustaljenih melodramskih motivskih shema koje su dominirale i u njihovim televizijskim prethodnicama. Zato su Turci bili nešto originalniji. Unose neke drugačije teme, problematizuju neke druge životne situacije, ali ni oni u pojedinim aspektima ne odlaze daleko od melodramatike, ali ako sagledamo  realne životne okolnosti, ponekad se i one pokazuju u sličnom svetlu. Tako pored ostalih tematizuju i jednu istorijsku priču, ne udaljavajući suštinski od stvarnog istorijskog toka, ali sa akcentom na emotivno-porodične odnose, nijansirane raznim spletkama i intrigama. Takvim motivskim sklopom, bliskim realnim okolnostima, nema one apsurdizacije karakteristične za sapunice. Reč je o seriji Sulejman Veličanstveni, koja mi se nekako posebno dopala, upravo zbog teme kojom se bavi. Ponovo se vraćam na pitanje gledanosti i zašto je baš ova, možda, najgledanija turska serija na našim prostorima. Mislim da bi svaki laik na prvi pogled uočio da je u nju uloženo malo više „truda” nego u ostale serije. Krenimo od same najavne špice koja za sam početak izgleda pompezno. Muzika koja je prati u skladu je sa dinamikom slika koje se u njoj smenjuju. Čak su i slova usklađena sa ostalim efektima i oblikom asociraju na temu. Zatim bih kao neke od kvaliteta izdvojila glumce, kod kojih se trudilo da im izgled bude što približniji istorijskim ličnostima, zatim njihove kostime, koji zaista oduševljavaju, s tim što su modernizovani u odnosu na tadašnju duboko patrijarhalnu zajednicu, poput izrazito dekoltiranih haljina. Takođe se prevazilazi ono crno-belo slikanje likova, ovde je njihova psihologizacija produbljenija, na šta dosta utiče istorijska tematika i težnja da likovi i njihove osobine budu što vernije prikazani.

1 - Drumovi će poželet' Turaka, al' Turaka... biće na TV-u

Pored tih kvaliteta, postoje još neki razlozi zašto je serija toliko gledana kod nas. Najpre, to je jedna značajna dodirna „tačka”, od nekih manje-više petsto godina. Orijentalna kultura čvrsto se ukorenila i uvezala za našu hrišćansko-pagansku. Tako moja baka prepoznaje još malo pa svaku petu reč koja se izgovori u toku serije, ali se mogu videti i neki običaji, poput kucanja u drvo - „da ne čuje zlo”. Takođe je značajna i romantična priča o glavnoj junakinji Hurem, koja je slovenskog porekla. Prema nekim izvorima, bila je unuka ukrajinskog pravoslavnog sveštenika, koja je kao robinja dospela u harem i zahvaljujući svojoj snalažljivosti uspela da svoj uticaj podigne na najviši nivo, direktno utičući na sultanove odluke. Ljubav sultanova prema njoj trajala je čitav sultanov život. Sahranio ju je u dvorištu džamije mimo svih pravila. Takva priča odlično odgovara i onom „hepi end” receptu za gledanost. Jake emocije koje se prikazuju kada se oslikavaju međuljudski odnosi junaka, izazivaju saosećanje i sažaljenje, zapravo neko stanje slično katarzi (moralnom očišćenju duše od onih afekata koji su prikazani u tragediji). To je ono što pogađa ljude, ono što u njima budi burne reakcije. Različiti su načini kako dopreti do čovekovih osećanja, što se postiže raznim psihološkim i psihoanalitičkim efektima, poput uvek privlačnog kršenja zakona, buđenja majčinskog instinkta, čuvenog edipovog kompleksa… Mnogi slični efekti koriste se i u ovoj seriji, neki očigledno, neki u naznakama. Napominjem da ni prave životne okolnosti nisu daleko od istih.

Interesantno je i percipiranje dotičnih serija od strane pojedinih naših sugrađana koji na turske serije gledaju sa strahom od ponovnog „turskog jarma”. Kao jedan od opasnih momenata, oni ukazuju na „zaluđenost” mladih pokolenja turskim serijama, a primer za to im je govorkanje o peticijama za uvođenje turskog jezika, koje se navodno pokreću u nekim školama. Povod je i parodična pesma „Kulovgrade”, koja se „vrti” na nacionalnoj televiziji, a kojom se pokazuje sveprisutnost istoka i jaka tendencija ka zapadu. Sudar realnosti i težnji, dodatno iskarikiranih, izgleda komično.

Problem ovih ostvarenja je kompleksan, zahteva produbljeno sagledavanje velikog broja aspekata kako bi se osvetlio u pravom svetlu. Nažalost, ljudi često olako i bez razmišljanja nešto okarakterišu kao drugorazredno samo zbog shvatanja većine, ali sa druge strane takva shvatanja su opravdana, ukoliko su stečena prethodnim iskustvom sa stvarno nižim, još nižim, najnižim kvalitetom serija, ali i ostalog sadržaja programa naših televizija. Uvek treba razmotriti više aspekata, pa tek onda suditi o nečemu. Najlakše je kritikovati i osuđivati, a malo je teže podrobno razmisliti.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: