Jul Briner

Submitted by Igor Markovich on 25/07/2013 - 18:47

1

Jul Briner (eng. Yul Brynner, rus. Юлий Борисович Бринер; 11. jul 1920, Vladivostok — 10. oktobar 1985, Njujork) je bio američki pozorišni i filmski glumac ruskog porekla. 

Jul se rodio kao Julij Borisovič Briner (kasnije je svom prezimenu dodao još jedno „n”) 11. jula 1920. godine u Vladivostoku. Njegov deda Žil Briner pobegao je sa šesnaest godina iz Švajcarske u potrazi za avanturama. Žil je prvo utočište našao u Jokohami u Japanu gde je uspostavio i porodicu, koju je kasnije napustio. Preselivši se u Vladivostok počeo je nov život i to sa novom ženom, Natalijom Josifovnom Kurkutovom, za koju je Jul u svojim memoarima govorio da je ćerka mongolskog hana koji je direktan potomak samog Džingis-kana. Zajedno sa Natalijom Žil je imao šestoro dece (tri dečaka i tri devojčice). Jedan od Žilovih sinova, Boris Briner venčao se sa Marusom Blagovidovom i sa njom dobio sina koga su, u čast dede, nazvali Julij.

Jul Briner je svojevremeno izjavljivao da je jedan od njegovih roditelja ciganskog porekla. Verovatno inspirisan takvom činjenicom, uzeo je aktivno učešće u stvaranju Međunarodnog saveza Roma (International Romani Union, IRU) 1978. godine. Zbog zasluga pred ovom organizacijom, proglašen je počasnim predsednikom IRU-a.

Kada je Jul napunio četiri godine, njegov otac Boris je u Moskvi upoznao i zaljubio se u poznatu glumicu Ekaterinu Kornakovu. Iako su oboje bili venčani, zajedno su pobegli u grad Harbin (kineski grad u kome je postojala velika ruska kolonija). Nekoliko meseci kasnije Marija Briner se sa svojom decom, Julom i Verom takođe prebacila u Harbin. Već tada su mladi Brineri pokazali svoje talente: Vera je imala izvanredan glas, a Jul je pokazao sjajan glumački talenat.

Brinerovi se već 1934. sele u Pariz, gde Jul upisuje Licej, a Vera počinje da pohađa časove pevanja. Završivši obrazovanje ona se udaje za ruskog pijanistu sa kojim odlazi u Njujork gde će izgraditi sjajnu karijeru na operskoj sceni.

Jednom prilikom je Jul u jednom restoranu prisustvovao muzičkom nastupu ruskih Roma. Njihov nastup ga je tako fascinirao da je odlučio da nauči da svira gitaru. Naučivši da svira održao je i prvi koncert 1935. godine u velikom pariskom kabareu. U istom je upoznao i ciganskog pevača Aljošu Dmitrijeviča, sa kojim će, trideset godina kasnije, snimiti zajednički album pod nazivom „Ciganin i ja” (1967).

U momentima kada nije bio u društvu gitare Jul je povremeno nastupao u cirkusu, a naročito je bio poznat po izvođenju tzv. „letećeg klovna”. Na jednom od svojih cirkuskih vragolaština ozbiljno je povredio kičmu, što je definitivno označilo okončanje njegove cirkuske karijere. Verovatno je to bio jedan od razloga da se Jul okrene upotrebi narkotika. Na jednom od podzemnih okupljanja na kojima se degustirao opijat, Jul je upoznao poznatog francuskog pesnika, dramaturga i avangardistu Žana Koktoa. Prijateljstvo sa ovom nesvakidašnjom personom omogućilo mu je da se sretne sa Žanovim prijateljima Pablom Pikasom, Salvadorom Dalijem, Marselom Marso itd. U jednom trenutku je, postavši svestan svoje zavisnosti, rešio da se izleči od opijata, pa je s tim ciljem otputovao na rehabilitaciju u Švajcarsku. Po povratku u Pariz, 1938, Jul je počeo sa radom u ruskom teatru.

Brinerovi su u predvečerje rata rešili da se presele iz Evrope. Prva destinacija je bila Harbin u kome je Jul upoznao svoga oca i njegovu ženu. S obzirom na to da nije uspeo da pronađe iole prihvatljiv posao, a i činjenica da mu je majka obolela leukemijom, rešio je da se preseli u SAD, u Njujork. Uspeo je da se skrasi radeći u putujućem teatru Mihaila Čehova, kao vozač kamiona. Uporedo sa poslom pohađao je i časove glume, što mu je 2. decembra 1941. donelo prvu ulogu, ulogu Fabijana u Šekspirovom spektaklu „Dvanaesta noć”.

Da bi uspeo da zaradi za majčino lečenje Jul je radio bez prestanka i to kao šofer, čuvar i izvođač romanski i ciganskih narodnih pesama. Na jednom od svojih nastupa se upoznao sa poznatom holivudskom glumicom Virdžinijom Gilmor. Ljubav na prvi pogled krunisana je njihovim venčanjem 1943. godine, u Holivudu. Svoje karijere su nastavili u Njujorku. Virdžinija je glumila u jednom od brodvejskih pozorišta, dok je Jul nastupao po raznim barovima izvodeći repertoare ciganskih romansi i kantri muzike.

Jul Briner dobija 1945. godine glavnu ulogu u mjuziklu pod nazivom Lute Song, u pozorištu Plajmut na Brodveju. Iako kritičari nisu ocenili njegov nastup kao najbolji, smatrali su da je Jul jedan od sigurno najperspektivnijih brodvejskih glumaca. Sledeće godine Virdžinija dobija sina koga nazivaju Roki.

U godinama koje su sledile Jul je naporno radio nastupajući po pozorištima od Los Anđelesa do Londona.

Godine 1948. Jul i Virdžinija osnivaju i vode prvi u istoriji televizijski talk-show na CBS-u, koji je uspešno emitovan trinaest nedelja pod naslovom „Gospodin i gospođa”.

Ključni trenutak u Julovoj glumačkoj karijeri postao je pozorišni komad „Kralj i ja”, u kome je Jul imao jednu od glavnih, ali najupečatljivijih uloga. Njegov nastup 1951. godine u ovom komadu je toliko oduševio kritičare i publiku da je „Kralj i ja” ekranizovan pet godina kasnije. Vrtoglavi uspeh koji je ovaj film sa sobom poneo, doneo je 1967. Julu Brineru Oskar za najbolju mušku ulogu. Dobivši ulogu faraona u filmu „Deset zapovesti”, Julova popularnost je dostigla najviši pijedestal.

2

Enormni uspeh Julu je doneo ljubavne veze sa najpoznatijim glumicama američke i svetske kinematografije. Ovakav način života za posledicu je imao nategnute odnose sa ženom koje je okončano razvodom. Virdžinija se više nikada nije udavala (često je govorila da je večno zaljubljena u Jula), dok se Jul oženio u još tri navrata.

Jul je 1956. godine dobio i ulogu u filmu „Anastasija” u kome je zajedno sa Ingrid Bergman glumio uloge članova porodice Romanov.

3

Ekranizacija romana Dostojevskog „Braća Karamazovi” (1958) nije mogla da se obiđe bez glume Jula Brinera. Iako je tokom snimanja teško povredio kičmu, uspeo je da iznese lik Dmitrija Karamazova do kraja snimanja. Iste godine je iznenada (zbog smrti glavnog glumca) dobio i ulogu u filmu „Solomon i Šiba”, u kome mu je partnerka bila Đina Lolobriđida. Za glumu u ovom filmu je zaradio milion dolara.

Jul je 1959. otkupio od Akira Kurosave prava na snimanje filma „Sedam veličanstvenih” (1960) na osnovi japanske priče i filma pod nazivom „Sedam samuraja”. Kritičari su bili prilično rezervisani, ali je film uspeo da stekne veliku popularnost u celom svetu, naročito u SSSR-u. Jul je imao glavnu ulogu i u nastavku „Povratak sedam veličanstvenih”, ali film nije imao dovoljno odziva.

Posle „Sedam veličanstvenih” Jul je dobio veliki broj ponuda za filmove. Dijapazon uloga je bio širok: od Tarasa Buljbe do izraelskog generala. No, Jul je imao prilično ironičan pristup svom uspehu, jer je konstantno govorio da mu se američka kinematografija nimalo ne dopada. Iz tog razloga vratio se spektaklu koji mu je i doneo najveći uspeh: „Kralj i ja”. TV serija koju je režirao po motivima ovog spektakla doživela je krah. Razočaran neuspehom, nastavio je sa izvedbama mjuzikla po raznim pozorištima širom SAD-a u periodu od 1974, pa sve do 1985.

U aprilu 1983. godine Julu se, za vreme turneje, slošilo. Obratio se doktorima u San Francisku, koji su, nakon dugih analiza, ustanovili rak pluća. Jul je bio strastveni pušač (pušio je i po tri pakle cigareta dnevno), što ga je verovatno i dovelo do kancera. Bez obzira na to što je bolest je bila na neizlečivom stadijumu, Jul je neumorno nastavljao sa nastupima u pozorištima. Sve vreme je pokušavao da sakrije neverovatne bolove koje mu je rak nanosio. Toliko je uspevao u tome da su partneri-glumci mislili da se on uspešno oporavlja.

Nakon smrti Jula Brinera 1985. godine, na američkim televizijama se pojavilo kratko obraćanje o štetnosti konzumiranja cigareta. Ovaj snimak je napravljen nedugo pred skončanje Jula Brinera i to na inicijativu Američkog onkološkog društva (emitovan je na dan njegove smrti):

Jul Briner nikada nije zaboravljen. Septembra 2005. godine u Vladivostoku je na fasadi kuće u kojoj je živeo postavljena memorijalna ploča. Na trgu gde se nalazila kuća u kojoj se rodio izgrađen je spomenik u njegovu čast. Od 2006. godine se na međunarodnom filmskom festivalu АТР Pacific Meridian dodeljuje nagrada koja nosi njegovo ime.

4

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments