Šta sledi nakon Kosmeta?

Submitted by Igor Markovich on 22/10/2013 - 13:11

1 - Šta sledi nakon Kosmeta?

Svedoci smo završetka utvrđivanja konačnog statusa Kosova i Metohije kao nezavisne države pod nazivom Republika Kosovo. Međutim, takvim činom se novi problemi u zemlji tek otvaraju. Ukoliko državne vlasti i institucije nastave sa pređašnim pasivnim pristupom prema zahtevima nacionalnih manjina, možemo se probuditi sa Srbijom u granicama koje je imala 1878. godine.

Odavno su izmrcvarene čaršijske priče o tome da su jedino „strani elementi” u kombinaciji sa jugoslovenskim komunističkim režimom doveli do gubljenja dela teritorije. Nikako ne zaboravljajući delotvornost pogubne politike Albanaca (što u ratu, što u miru), ipak je nemoguće posmatrati problem Kosmeta sa „crno-belog stanovišta”. Razboritost i objektivnost nalažu da se razmotre sve fatalne greške vlasti u Beogradu i to od oslobođenja Kosmeta u Balkanskim ratovima pa sve do današnjih dana. Ova analiza neće biti posvećena detaljima takve politike, ali će se, ukratko, osvrnuti na njene posledice i pouke za budućnost.

Pristup vladajućih političkih elemenata u Srbiji tokom čitavog dvadesetog veka imao je prilično pragmatičan pristup u odnosu prema brojnim nacionalnim manjinama u našoj zemlji. Takav je pristup neposredno zavisio od političkih okolnosti. Uzećemo za primer tretiranje bugarske nacionalne manjine u opštinama na jugoistoku Srbije. Naime, u doba Kraljevine Jugoslavije vlasti u Beogradu su imale izuzetno pozitivan odnos prema ovoj manjini, uprkos tome što je mlada država izašla iz rata sa Bugarskom. Takav tretman je nastavljen i u doba SFRJ. Upravo takva politika je dovela do stanja u kome bugarska nacionalna manjina nije imala separatističke, pa ni autonomaške težnje. Dokaz koji ide u prilog korisnosti ove politike jeste i činjenica da su i pod pritiscima vlasti iz Sofije pripadnici bugarske manjine ostali verni državi u kojoj žive.

Nasuprot tome, „autističnost” srpskih vlasti u odnosima prema albanskoj nacionalnoj manjini (ne računajući izvesno doba u vreme postojanja SFRJ, kada je dolazilo do intenzivnijih protesta Albanaca što je dovodilo do izvesnih pomaka) pokazuje pogubnost takvog pristupa. Iako se o tome izuzetno malo govori, poznata je činjenica o veoma pasivnom i nezainteresovanom hvatanju u koštac srpskih/jugoslovenskih vlasti sa problemima i zahtevima ove manjine. Kada se kaže zahtevima, ne podrazumevaju se oni separatistički i šovinistički elementi tog termina, već se pod istim shvataju osnovne ekonomske i kulturne potrebe. Dugotrajnost „stavljanja pod tepih” problema Albanaca na Kosmetu u kombinaciji sa antisrpskom politikom koja je vođena što iznutra, što spolja, dovela je do kobne prekretnice u kojoj danas prebivamo. Proglašenje nezavisnosti Kosova je zapravo postalo otrežnjenje od pasivnosti i bacanje Srbije u penu zamućene međunarodne realnosti. Da li će takvo otrežnjenje imati pokretačke efekte na politiku države Srbije, videćemo u veoma bliskoj budućnosti.

2 - Šta sledi nakon Kosmeta?

Srbija zapravo nije bila pred činom izbora između priznavanja Kosova i ulaska u EU, već pred nedoumicom da li da se suoči sa greškama svoje političke vlasti ili ne.

Hteli mi da priznamo ili ne, status Kosova je u pregovorima između Beograda i Prištine već jasno i čvrsto potvrđen, iako se od Srbije ne traži da novostvorenu državu prizna. Da su ovakvi pregovori možda započeti deceniju ranije, Kosmet bi danas, sigurno, uživao visok stepen autonomije, ali isključivo u okvirima Republike Srbije. Da se ne bismo oslanjali na fikciju mogućih ishoda, najbolje je okrenuti se budućnosti i ne ponoviti greške koje su učinjene sa (sada već bivšom) južnom pokrajinom. Ono što država Srbija mora da učini je da se, pored gašenja bilo kog novog ili starog separatističkog pokreta, osvrne na probleme koje imaju svi građani Srbije, dakle i nacionalne manjine. Reprezentativni su u tom smislu primeri Bošnjaka i Albanaca koji žive u jugozapadnom i južnom delu Srbije. Potražnja ovih manjina za određenim stepenom autonomije ne mora da se shvati kao obaveza države, ali ono što ona mora da učini jeste da podigne stepen, pre svega, ekonomskog stanja u ovim krajevima. Ukoliko do ovakvog uspona dođe, autonomaški i separatistički pokreti će praktično nestati (uzmimo za primere Siciliju, Čečeniju i Juru), a poštovanje prava na kulturnu i nacionalnu autentičnost neće biti dovođena u pitanje. Ovo se stavlja pod znak uzvika, jer je jedino takav pristup jedini mogući put ka konsolidaciji čvrstine suvereniteta čitave državne teritorije. Moguće rešenje, koje bi bi zadovoljilo obe strane, jeste decentralizacija Srbije (ne po etničkom, već regionalno-ekonomskom kriterijumu) koje bi autentičnim zajednicama skratilo put komunikacije sa državom (ne samo sa zvaničnim Beogradom). Državljani Srbije su jednaki pred zakonom i izuzetaka nikako ne sme da bude. To znači da svi građani imaju jednaka prava i obaveze, pa samim tim niko ne treba da bude zapostavljen niti privilegovan. Zato primarni cilj srpske politike treba da postane (ukoliko to već nije) intenzivnija komunikacija sa građanima, a samim tim i nacionalnim manjinama, o problemima koje imaju. U krajnjoj instanci ovo dovodi do balansa državne politike, međunacionalnih odnosa i opštedruštvenog stanja.

Ukoliko do promena u kursu unutarnje politike države ne dođe u što skorijem vremenu, nije nemoguće da će jednog dana doći do još neke deklaracije o nezavisnosti recimo „Sandžaka” ili neke „Republike Preševske doline”. Takva pojava sigurno neće biti posledica samo i jedino dejstva političara u Beogradu, ali će njen udeo biti svakako ključan. Ovo nije nikakva floskula o tzv. suočavanju sa realnošću, već trezveno razmišljanje o mogućim negativnim posledicama neadekvatne državne politike. Ovo takođe nije nikakvo zastrašivanje javnog mnjenja. Ovo je samo poziv na osvešćenje lidera u Srbiji o prekopotrebnom rezu i promeni u shvatanju svakodnevnice.

3 - Šta sledi nakon Kosmeta?

Ukoliko se država Srbija ne izbori sa unutarpolitičkim i unutarnacionalnim problemima, iredentistički i separatistički pokreti mogu izvojevati laku pobedu.

U okolnostima smanjenja državne teritorije i suvereniteta Srbiji ne ostaje ništa drugo do da ona učvrsti svoje granice, a da unutar istih ojača vladavinu prava, međunacionalnu tolerantnost i uspostavi socijalni mir i blagostanje. To će se najuspešnije odraditi direktnim angažovanjem državnih organa u područjima sa značajnim postotkom manjinskih grupacija, pokretanjem edukacionih projekata u školskim ustanovama (usmerenih na emancipaciju i borbu protiv netolerancije), ojačavanjem institucija (u koje se drastično gubi poverenje) i uključenošću nacionalnih manjina u državne službe (ova dimenzija je delimično i ostvarena, ali poseduje određene nedostatke, naročito među romskom populacijom). Važan aspekt poboljšanja stanja je i unapređivanje medijskog prostora (radio, TV i Internet) za ove grupacije, što će njihove probleme učiniti transparentnijim (AP Vojvodina ima bogatu praksu na ovom polju). Promenom Ustava u kojoj će se naći decentralizacija države, restrukturalizacija političkog sistema (u parlamentarni), ali i promena njenog prvog člana (ukidanje razdvajanja srpskog naroda i ostalih građana Republike Srbije) doprineće jedinstvu nesrpskog i srpskog življa. Samo sa takvim ciljevima je moguće videti prosperitetnu i uspešnu državu koja će sa svojim građanstvom lepezaste etničke strukture koračati ka boljoj budućnosti.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: 

Comments

Submitted by Stefan MIljanić on 22/10/2013 - 20:39
Premda se apsolutno slazem sa resenjima koje tekst nudi, moram istaci da je problem ipak jos kompleksniji utoliko sto stavljanje pod kontrolu separatistickih teznji odredjene manjine zavisi mnogo i od sveukupne ekonomske i vojne snage zemlje u kojoj se separatizam javio. Sicilija i ostale juzne regije u Italiji su i dalje mnogo siromasnije od severnih, a neki njihovi delovi, ogrezli u kriminal, podsecaju na odredjena urbana podrucja sa nekog drugog kontinenta. Cecenija jeste dozivela znacajan preporod, ali se njeno stanovnistvo pre svega umorilo od dugog ratovanja sa Rusijom (iako su ekstremisticki elementi i dalje veoma jaki, te smo svedoci brojnih teroristickih napada na tlu Rusije). Imamo, s druge strane, i primere kada najbogatije regije pokazuju najvecu dozu separatizma - Katalonija u Spaniji. No, i pored toga, jacanje drzave svakako jeste u sprezi sa jacanjem pojedinacnih regija kao i sa zadovoljstvom celokupnog stanovnistva, te ponavljam da se slazem sa svime sto ovaj clanak predlaze.