Aradska tvrđava

Submitted by Aleksandar Mili... on 09/12/2015 - 20:49

Aradska tvrđava 2

Istorija naša je istorija naših logora o kojima niko ništa ne govori. Srpski narod je logoraški narod. Logoraši su poslednja srpska nacionalna elita.

Žarko Vidović, istoričar

 

Tragom smrti, posle logora u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, krenulo se ka istoku. Cilj je jednostavan – oživeti sećanje na strahovitu patnju i stradanja u Rumuniji. Možemo slobodno reći da se od priča o austrougarskim logorima u Prvom svetskom ratu čoveku digne kosa na glavi. Gotovo identična priča vezuje se za Aradsku tvrđavu, gde je u najstrašnijim mukama život izgubilo više od 4500 Srba. Svi austrougarski logori, poput Jindrihovica, Mauthauzena, Velikog Međera i Arada, imaju zajedničke simbole – patnju, bol, mučenje, golgotu, stradanje, smrt. Koliko su se neljudski odnosili prema zarobljenicima u Aradu opisao je dr Branduša koji je, izuzetno potresen dešavanjima u logoru, pisao mađarskom parlamentu: „Srbe su mučili žeđu, tukli ih do smrti, žene su silovali. Ovo je pakao! Prvo što sam video i upamtio jeste mrtva majka sa živim detetom u naručju. To se ne da opisati!”

Logor u Aradskoj tvrđavi je osnovan 1914. godine, po nalogu austrougarskih vlasti. Namenjen je bio isključivo Srbima koji su prognani iz Kraljevine Srbije, Bosne i Hercegovine itd. Mora se reći da je aradski kazamat smrti bio deo isplaniranog sistema koji je imao jasnu genocidnu nameru – potpuno uništenje Srba. Razgranatu mrežu u ovu svrhu činili su logori širom tadašnje Austrougarske, u Bosni, Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumuniji, Češkoj i Slovačkoj.

Aradska tvrđava 3

Transport zarobljenih Srba u Arad obavljao se železnicom, da bi po iskrcavanju oni bili sproveđeni do tvrđave. Samo za jedno popodne ovde su dopremljena 274 politička zatvorenika iz Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Splita. U svakoj priči pa tako i ovoj, svedočenja ono malo preživelih su strašna. Upotrebiti pakao kao reč kojom bi se opisalo ono što se dešavalo u Aradu potpuno je nemoguće. Pakao je preblaga reč. Srbi su živeli u memljivim hodnicima u kojima se osećao smrad. Zimi su se smrzavali. Zbog očigledno užasnih uslova za život i izgladnelosti, pegavi tifus i tuberkoloza bili su uobičajena pojava. Možda najbolji opis strahota Arada dao je Radivoje Marković, poznati srpski novinar čiji je stric ovde izgubio život: „Sabijeni u podzemnim memljivim hodnicima gde ne dopire svetlost, internirci su se gušili u neizdrživom smradu. Zimi, držali su ih u ledenim prostorijama, na betonskom podu, od čega su im se smrzavale noge. Amputiranjem udova mnogo je logoraša, posebno maloletnih, obogaljeno. Mučili su ih žeđu, vezivali oko štapa i tako ukvržene tukli namrtvo, stavljali im gvozdene okove, silovali žene.“ Kada se sagledaju ove činjenice, onda uopšte ne čudi što se u Aradu masovno umiralo. Na desetine ljudi dnevno svih uzrasta ovde je ispuštalo dušu. Najviše je bilo žena i dece. Ovakav tretman je našim neprijateljima doneo odlične rezultate. Za prvih sedam meseci, od avgusta 1914. do marta 1915. godine, sa ovog sveta su nestale 1772 mučeničke duše.

Aradska tvrđava 1

Hrana je u logoru bila nedostojna čoveka. Srbi su jeli samo jednom dnevno. Kako stoji u brojnim istorijskim izvorima, „meso” se sastojalo od glava, creva, džigerica, grkljana, neočišćenih repova i vrlo često od crvljivog ovčijeg mesa. Izgladneli Srbi su po pravilu ostatke „hrane” skupljali po smeću, pokušavajući da utole glad.

Nikad nije utvrđen tačan broj Srba koji su prošli kroz ovaj logor patnje i smrti. Jedini zvanični podatak o tome objavljen je u aradskom zborniku br. 10, 1978. godine: „Godine 1915. poslanik Štefan Čičo Pop intervenisao je u mađarskom parlamentu i kod Vlade u odbranu 15.000 Srba koje je zarobila austrougarska vojska, i kojima je pretila opasnost od istrebljenja.”

Kao što sam već pomenuo, u Aradu je stradalo oko 4500 ljudi srpske nacionalnosti. Iako je ovo zvaničan podatak, trebalo bi ga prihvatiti sa rezervom jer je vrlo verovatno da je broj stradalih u ovom logoru veći. Srpska pravoslavna crkva je u saradnji sa srpskom crkvom Sv. apostola Petra i Pavla u Aradu nekoliko godina po završetku rata došla do informacija o 4317 Srba interniraca koji su skončali u ovom logoru.

U Aradu postoje dva groblja. Nekoliko naših sunarodnika sahranjeno je na gradskom groblju „Pomenirea”. Masovna grobnica sa više od 4000 žrtava nalazi se tik pored Aradske tvrđave, na obali Moriša. Najstariji preminuli imao je 101 godinu. To je bio Jakov Vujičić iz Nevesinja (Hercegovina). Najmlađa žrtva bio je Toma Spremo iz Zavidola (Hercegovina). Imao je samo jednu godinu.

U Rumuniji, na uzvišenju pravoslavnog groblja u Meddžidiji, nalazi se još jedno značajno mesto koje podseća na našu žrtvu. To je spomenik Bela piramida posvećen borcima Prve srpske dobrovoljačke divizije palim na frontu u Dobrudži u Velikom ratu. Kralj Aleksandar I Karađorđević ga je otkrio 7. septembra 1926. godine u prisustvu svog tasta kralja Ferdinanda I od Rumunije. Borbe u rumunskoj pokrajini Dobrudži simbol su prijateljstva Srba i Rumuna koji su se zajedničkim snagama borili protiv neprijatelja. Piramida je sagrađena od venčačkog mermera koji je donesen iz Srbije. U spomen-kosturnici Bela piramida počivaju posmrtni ostaci 3000 vojnika i oficira, slavnih pripadnika Prve srpske dobrovoljačke divizije. Ukupan broj poginulih i ranjenih pripadnika ove divizije u Prvom svetskom ratu bio je 8539, što predstavlja polovinu ljudstva.

 

Tokom vekova, od svih suseda Rumunije, jedini sa kojima naša zemlja nikad nije bila u oružanom sukobu, bili su – Srbi. Rumuni imaju samo tri prijatelja – Dunav, Crno more i Srbe.

Romulus Kaplesku, rumunski mesečnik „Historia”, novembar 2011. godine

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: