„Crno-bijeli svijet”: Sunčana strana ulice

Submitted by Predrag Babić on 11/04/2015 - 00:13

1 Crno-bijeli svijet

Protekli mjesec dana bio je, kao rijetko koji, u znaku jugonostalgije. Prvo je krenula najava filma Darka Bajića „Bićemo prvaci sveta” koji govori o usponu jugoslovenske škole košarke. Nažalost, još nisam imao priliku da pogledam ovaj „košarkaški ’Montevideo’”, kako je već dobio nadimak, pa stoga i recenziju prepuštam kolegama sa našeg portala. Potom je na Hrvatskoj radioteleviziji krenula ambiciozna serija „Crno-bijeli svijet” koja bi trebalo da nam dočara nešto kasniji period SFRJ, po mnogima najkreativniji – osamdesete, to jest vrijeme tzv. novog talasa. 

I dok se u kinima i na televiziji širila jugonostalgija, jedan od simbola nekih ljepših vremena, Vlada Divljan, zauvijek nas je napustio. I ovo je na neki način objedinilo bivše bratske prostore, ali ovaj put u žalosti. Ponovo smo se svi prisjećali legendarnih hitova Idola, ali i Vladinih potonjih muzičkih dostignuća, i tako tugu ublažavali mentalnim vraćanjem u osamdesete, čak i mnogi koji su, kao autor ovih redova, rođeni krajem te decenije ili kasnije, ali vole i slušaju dobru muziku. I eto, nekako mi je možda baš zato „Crno-bijeli svijet”, uz sve svoje mane, sjeo.

2 Crno-bijeli svijet
Ova serija, koja je prije svega poduhvat Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića, sa sasvim snažnom finansijskom podrškom HRT-a barem za naše uslove, od samog starta je u Hrvatskoj bila dočekana na nož. Ako zanemarimo one koji broje krvna zrnca i ježe se na bilo šta što počinje na jugo, konkretne negativne kritike odnosile su se na neke netačnosti i greške, te prilično drvenu glumu. Što se tiče grešaka, bilo je nekih baš početničkih, poput zulufa u JNA ili Karla Luisa 1980. Kad je gluma u pitanju, to je nešto što sam kao gledalac od početka odlučio da prihvatim kao takvo. Ipak je to zagrebačka serija i, čast izuzecima, gotovo sve što otuda dolazi u tom smislu djeluje izvještačeno i preglumljeno.

3 Crno-bijeli svijet

Pa ipak, pozitivne strane pretežu. Prvo, mladi glumci su pokazali izvjestan napredak kroz 12 epizoda. To se prije svega odnosi na Karla Maloču (buntovni tinejdžer Žac) i Kaju Šišmanović (pankerka Una), te na definitivno otkrovenje – Filipa Riđičkog (Kipo). Kasting je bio sasvim dobar kad su u pitanju poznati likovi kojima serija vrvi, pa je tako npr. Jelena Gavrilović odlično iznijela ulogu Slađane Milošević, a jako je zabavan bio i Ivan Ožegović kao Davorin Bogović. Kameo pojavljivanja upravo Slađe i Bogovića baš se i nisu pokazala tako dobrim, iako ideja svakako nije bila loša.

Ono što u početku serije bode oči jesu pretjerane reference, ali i to se sa razvojem serije normalizovalo. Čini se da je bilo potrebno 4–5 epizoda da se radnja zahukta i uobliči, ali je dotad trebalo istrpjeti filovanje referencama. Počevši od očigledne ode Džoniju Štuliću (imena likova su uglavnom iz Azrinih pjesama – Kipo, Marina, Jura, a i nazivi epizoda su otuda: „Odlazak u noć” ili „Put za Katangu”), pa sve do čestog prostog nabrajanja tadašnjih muzičkih ili filmskih zvijezda. Ipak, nakon nekoliko epizoda je intenzitet toga značajno opao, što je takođe učinilo seriju boljom. Čini se kao da je Kulenović htio da dobro utemelji tu epohu prije nego što se upusti u priču, što nije najbolji pristup, jer se ispostavlja da su likovi koje pratimo sekundarni u odnosu na sve oko njih, a to nipošto ne bi smjelo da se desi.

4 Crno-bijeli svijet

Ono što je definitivno bilo sjajno u „Crno-bijelom svijetu” jeste, očekivano, soundtrack. Muzički izbor je odlično uklopljen sa radnjom u epizodama, a u nekima je muzička odjava epizode bila tako dobra da je podsjećala na američku produkciju. Vjerujem da će producenti to iskoristiti da izdaju album muzike korišćene u seriji. Za pohvalu je to što je umnogome izbjegnuta politika, koja se pojavljuje tek usput, ili u ne pretjerano zanimljivim dijelovima u firmi gdje radi Jura Kipčić. Samim tim nema ni ogorčenosti koja često prati hrvatske serije i filmove, a pojavljuju se i srpski glumci (Anica Dobra, Sergej Trifunović, spomenuta Jelena Gavrilović, Zoran Cvijanović). Serija je vedrog duha a nije patetična, u uzlaznoj je putanji, nerijetko izmami i smijeh, i definitivno je nešto drugačije na ovim prostorima, pa se iskreno nadam da će se snimati još koja sezona.

Iz Hrvatske su nam u posljednjih dvadeset godina stizale uglavnom iritantne sapunice i očajni pokušaji humorističnih serija. Dosad je jedini izuzetak bila serija „Bitange i princeze”, a ako se još malo unaprijedi rad Kulenovića, Mirkovića i ekipe, i HRT bude imao sluha, i „Crno-bijeli svijet” bi mogao da jednom preraste u svojevrsnu kultnu seriju. Da ne pretjeramo, to je daleko od nivoa serije „Grlom u jagode”, ili čak i „Smogovaca”, ali to su ipak bila neka ljepša vremena. „Crno-bijeli svijet” pokušava da nam donese barem malo tog duha i za to svakako zaslužuje prelaznu ocjenu.

 

 

Napomena: 
Nijedan deo teksta ne sme biti reprodukovan bez prethodnog odobrenja autora ili redakcije portala. Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare.
Podeli: